Jelka Glumičić predsjednica je Odbora za ljudska prava u Karlovcu koji je u svibnju 1993. utemeljen u sklopu Socijalno-demokratske unije, a kasnije se registrirao kao nevladina organizacija. Godine borbe i razočaranja, uz poratnu neprijatnu atmosferu, utjecale su da Jelka neko vrijeme provede u Australiji. Bila je 2005. nominirana za Nobelovu nagradu za mir u sklopu projekta ‘Tisuću žena za mir’. Danas, iako je u Hrvatskoj, priznaje kako nema snage da vraća sjećanje u vrijeme borbi za život i opstanak, pa nas upućuje na ono što je o ratu, borbi za mir, osjećajima straha, odgovornosti i brige pričala 2010. za knjigu ‘Zašto sam za mir’ iz edicije ‘Mirovne sveske’.
‘Da li sam očekivala rat? Ne, ne i ne! Naprotiv, mislila sam da je nemoguće da do njega dođe. Pa toliko smo izmiješani, iza sebe već smo imali jedan bratoubilački rat… Zar naši političari, Tuđman posebno, nisu iz toga izvukli neke pouke, zar ćemo biti vječni ponavljači?’ govorila je Glumičić.
Karlovac, multietnički grad s više od trećine stanovnika srpske nacionalnosti, bio je na prvoj crti. Otkazi na radnim mjestima i čistke Srba iz policije i sudova počeli su već 1990. ‘Svaku noć slušali smo kako u zrak lete kuće naših susjeda srpske nacionalnosti’, prisjećala se Jelka, priznajući da je kao pripadnica većinskog naroda osjećala sram i teret odgovornosti za sve te užase. Masakr na Koranskom mostu desio se već u rujnu 1991., ljudi su bježali iz Karlovca kao muhe bez glave, ostavljali pune stanove. Preko 1500 ljudi je iz straha promijenilo imena.
Jelka Glumičić angažirala se jer je smatrala važnim da pokaže kako u njenom gradu ima normalnih ljudi hrvatske nacionalnosti.
‘No u srži stvari mislim da je to bio moj građanski neposluh i želja da sve te silne nepravde koje sam gledala oko sebe prestanu, jer ljudi su stradali bez ikakve svoje krivnje. Pa, zaboga, nitko nije mogao birati gdje će se roditi i kako će se zvati, a to je tada postalo često pitanje života ili smrti. Pružiti otpor ludilu, ne biti ravnodušna. Ne bih se mogla pogledati u ogledalo da nisam pomagala, ohrabrivala’, govorila je Jelka Glumičić.
Odbor je krajem 1995., nakon operacije ‘Oluja’, dobio projekt ‘Krizna intervencija u Krajini, sektor Sjever’ preko engleske organizacije Oxfam. Nakon toga postali su 1997. partneri Visokog komeserijata za izbjeglice UN-a sa složenim projektom ‘Praćenje procesa povratka i stanja ljudskih prava na području Karlovačke županije’. Njihovo prvo sjedište bilo je u Šebetićevoj 5 u Karlovcu, u stanu Jelkine najbliže suradnice Nade Radović, bez čije podrške i predanog danonoćnog rada ne bi mogli pomoći ogromnom broju ljudi koji su im se obraćali za pomoć. ‘Mi smo imali neku potrebu djelovati, činiti iz sve snage, kao da ćemo spasiti svijet’, isticala je Glumičić u ‘Mirovnim sveskama’.
‘Bili smo na strani diskriminiranih, poniženih i obespravljenih svuda gdje je trebalo, prisustvovali deložacijama iz stanova, potpisivali peticije za mir, za pravo na pobačaj koje se u to vrijeme namjeravalo ukinuti, prisustvovali sudskim raspravama u slučajevima teških kršenja ljudskih prava, organizirali tribine, presice te odradili još mnogo drugih projekata spašavajući tako vlastito samopoštovanje jer je mržnja i huškačka propaganda curila tada iz novina, ekrana, etera, a čak i sa crkvenih oltara, a moralna erozija društva, strah i poslušnički mentalitet duboko su zahvatili sve pore društva, i posljedice toga osjećaju se i danas‘, isticala je Jelka.
Posljedice rata osjetila je i nedavno, kada je prošle godine na inicijativu 16 braniteljskih udruga povučena odluka Odbora za dodjelu priznanja Grada Karlovca po kojoj je kao istaknuta mirovna aktivistkinja trebala dobiti Plaketu Grada Karlovca. Razlog su bile njene ranije kritičke izjave o načinu provedbe operacije ‘Oluja’.
