Među onima koji su itekako zaslužni za suzbijanja ratnih strahota, ali i olakšavanje posljedica rata su Mirjana i Igor Galo iz Pule.

- Kad je 1991. krenulo šetanje predsjednika republika po bivšoj nam zemlji, uz neviđena huškanja medija i pojedinaca, osjetila se velika nesigurnost i rastući strah. U Istru je došla poveća grupa ‘dragovoljaca’ od kojekuda, pušteni su zatvorenici, počele su prijetnje vojsci, pucanje na kasarne - prisjeća se Mirjana.

Na čelu Pule tada je bio Luciano Delbianco, koji je s JNA dogovarao mirnu predaju kasarni, što se, kako kaže naša sugovornica, nije svidjelo nekima koji su izvršili atentat na njega.

Nakon hajki i medijskih prozivanja, krenulo je izbacivanje njihovih sugrađana s posla i iz stanova, a u to vrijeme se točno znalo tko je u gradu Srbin jer su hodali pognute glave, u strahu da će ih netko izvrijeđati ili da ih prijatelji neće pozdraviti.

- Bile smo zapanjene neviđenim kukavičlukom ljudi. Izbacivali su njihove susjede s kojima su se godinama družili, a oni su okretali glavu i pravili se da ništa ne vide. Organizirale smo se mi žene, jer je za muškarce bilo preopasno. Tih mjeseci naši stanovi i kuće su bile pune prijatelja - govori ona i dodaje da je po pristizanju prvih poziva muškarcima da odu na ratište s kolegicama organizirala protest, tražeći da ‘njihovi dečki ostanu u Istri’.

- Vjerovale smo da će se Istrijani masovno odazvati na protest, ali smo bile u zabludi. Došli su samo članovi familija muškaraca koji su dobili pozive. Mnogi su mislili da oni neće doći na red ako budu šutjeli, ali su ipak došli - kaže Mirjana Galo, ističući da je neformalna grupa aktivista 1994. registrirala udrugu Homo.

Aktivisti su odmah nakon ‘Oluje’ krenuli u Liku, Mirjanin zavičaj, gdje su organizirali humanitarnu, medicinsku, pravnu i psihosocijalnu pomoć, razne edukacije o nenasilju i oživljavanje običaja u mjestima povratnika.

- Igor je uz terenski rad vodio kulturni i dokumentacijski tim i sigurna sam da imamo najbolju arhivu. Uz pomoć međunarodnih organizacija u Donjem Lapcu smo obnovili dom kulture i kino, doveli razne umjetničke programe, Peru Kvrgića, Ivu Gregurevića, Enesa Kiševića - ističe Mirjana.

- Jedna od najpotresnijih scena mi je bila kad sam 15. augusta 1995. prvi put ušla u takozvana oslobođena područja. Prolazeći od Otočca do Plitvičkih jezera vidjela sam mnoge leševe uz put, ostavljene traktore, a na taj dan Velike Gospe ‘oslobodioci’ su pljačkali sve što su stigli. Tovarili su kamione, aute, traktore, a jedan ‘vitez’ je na bicikl natovario posteljinu, lonce… Tog dana spaljeno je selo Zalužnica i nikad neću zaboraviti taj miris mesa, plastike - nastavlja ona.

- Potresno je bilo sve što smo vidjeli, a posebno su me dirnuli stari i nemoćni. Tako je jedan djed ostao u Rudopolju sam i bolestan, sin mu je bio u Švedskoj i izbezumljeno nas je zvao da pomognemo njegovom ocu jer on nije imao dokumente pa nije mogao doći. U to doba mobitel smo u šali zvali hladno oružje, a signala je bilo tek ponegdje. Kolegica i ja posjele smo djeda na stolicu i nosale ga po brdu da uhvatimo signal mobitela. Kad smo konačno uspostavili vezu s njegovim sinom, djed od plača nije mogao progovoriti ni riječi - sjeća se Mirjana.

Budući da je Homo bila jedina udruga koja je u Lici djelovala nakon ‘Oluje’ i o svemu obavještavala domaće i međunarodne organizacije te medije, mnogima su bili trn u oku.

- Dva puta su nam palili ured i kuću u kojoj smo spavali u Vrhovinama. Napali su mene i novinara Ferala i tada je pokrenuta kampanja Amnesty Internationala i lanca body shop trgovina ‘Zaštitimo zaštitare’. Predsjedniku Tuđmanu tada su iz cijelog svijeta stizale protestne razglednice s mojim krvavim likom i otiskom prstiju pošiljalaca - ističe Mirjana, koja je sigurna da je Homo svojim djelovanjem i radom na terenu uspio ublažiti postratne strahote.