Na koji ste se način uključili u antiratne aktivnosti devedesetih?
Antiratne aktivnosti bile su svojevrstan nastavak građanskog angažmana u SVARUNU i mirovnim inicijativama iz druge polovice osamdesetih. S kolegama iz Slovenije iz Gibanja za kulturo miru in nenasilja smo naime zagovarali pravo na prigovor savjesti i odbijanje služenja vojske tražeći da se uz služenje u Jugoslavenskoj narodnoj armiji predvidi i civilna služba. Pamtim da sam u današnju zgradu Državnog odvjetništva u Gajevoj Zagrebu, koja je tada bila Vojni sud, prvi put ušla u vrijeme suđenju jednom od Jehovinih svjedoka koji je odbio služiti JNA i bio zbog toga uzastopno osuđivan na zatvorske kazne. Tih godina smo puno razgovarali o militarizaciji društva i potrebi razvijanja civilnih prostora, a na ulice smo izašli s lecima i peticijom za civilnu službu. Nakon prvih izbora i usvajanja novog ustava, u kom je u članku 47. na naš prijedlog uvršteno i pravo na prigovor savjesti, s puno smo zabrinutosti pratili galopirajući porast nacionalizma, prvo u Srbiji, pa onda u Hrvatskoj.
Odlučili smo pokrenuti Antiratnu kampanju u ljeto 1991. kad je postalo jasno da političari vrijeme nakon postavljanja barikada u Kninu nisu koristili za pregovore i dogovore o novim političkim rješenjima, posebno u vezi ključnog pitanja odnosa između Hrvata i Srba. Prve pozive, prve akcije dijeljenja Povelje na Trgu i prvi broj ARKzina objavili smo iz ureda Zelene akcije u Radničkoj. A onda smo se vratili u Gajevu, samo nešto bliže Glavnom kolodvoru, na broj 45, gdje smo se uselili u prvi ured Antiratne kampanje, nekako u vrijeme kad su zatvorenici u onoj istoj zgradi nekadašnjeg vojnog suda na broju 30a, u kojoj je tad zatvor kontrolirala Hrvatska vojska, tjerani od strane stražara i pripadnika HV-a da udaraju glavom o zid, da se međusobno boksaju, bili mučeni puštanjem struje kroz tijelo, spolno zlostavljani, kako je kasnije u pravomoćnoj presudi potvrdio Vrhovni sud. Samo što mi tada nismo znali za to. No na nasilje svuda oko nas odgovorili smo traženjem nenasilnog puta, pozivom svima da prijave ratni zločin, koji smo objavili istovremeno kad su ga u Beogradu publicirali naši prijatelji iz Centra za antiratnu akciju, prve mirovne organizacije u Srbiji. Ni sami nismo znali kako rješavati sukobe pa smo počeli s seminarima o nenasilju za nastavnike i nastavnice koji su tražili nove metode rada s traumatiziranim učenicima koji su se sklanjali u gradove nešto dalje od ratnih operacija. Pomogli su nam kolege iz Engleske, Italije, Njemačke i Slovenije.
Čega se sjećate iz vremena deložacija koje ste pokušavali spriječiti?
Pamtim one malobrojne deložacije koje smo uspjeli spriječiti, nažalost najčešće samo do idućeg ‘uspješnog poduhvata‘ nasilnika. Pamtim i duge godine u kojima smo pratili sudbine žena i djece izbačenih na ulicu koji su se nastavili boriti za povratak u svoje domove. Pamtim i one koji nisu izdržali pritisak izabravši suicid. A pamtim i rijetke deložirane koji su nakon 2000. dobili pravnu bitku. Pamtim i da se većina deložiranih obitelji nije uspjela vratiti u stanove i da neki još uvijek vode sudske postupke radi ostvarenja svojih prava.
Documenta godinama prati suđenja za ratne zločine i zalaže se za Zakon o pravima civilnih žrtava. Ima li pomaka?
Pomaka ima ali su prespori. Žrtve i preživjeli predugo čekaju a javnost je nezadovoljna neučinkovitim procesuiranjem ratnih zločina. Političkog konsenzusa o priznanju prava svih civilnih žrtava rata još nema niti će ga skoro biti. Priznavanju prava svih civilnih žrtava usprotivili su se i branitelji iz šatora u Savskoj, u prosvjedu protiv tadašnjeg ministra branitelja i njegovog pomoćnika. Do najvećeg pomaka došlo je usvajanjem Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu u lipnju 2015. temeljem kojeg je osnovano Povjerenstvo koje je do sada zaprimilo više od 250 zahtjeva.
Sve uzastopne vlade nisu smogla snage za zakonsko reguliranje prava svih civilnih žrtava. Najdalje je stigla socijal-demokratsko-liberalna Vlada RH koja je na kraju svog mandata izradila prijedlog Zakona o pravima vojnih i civilnih stradalnika rata koji do izbora nisu uputili u javnu raspravu. Teško je očekivati pomake za mandata ove vlade.
