Saša, možda sedmogodišnjak, hodao je te 1993. gradom i pitao ljude: ‘Kako si?’ Simpatičan, neuredan, oskudnog rječnika, siromašan materijalno, ali ne i emotivno. Saša je, ne znajući, testirao nadobudnost mirovnjaka koji su u porušeni, podijeljeni i ranjeni Pakrac došli raditi na pomirenju. UN-ovo osoblje ga je samo ponekad primjećivalo, a međunarodni volonteri su ga prihvatili kao svoga. Saša je moj neplanirani učitelj i mentor, a da to nikada neće znati. Ispočetka sam ga odbijao, ne zbog Downova sindroma, već zato jer mi se njegova neozbiljnost nije uklapala u složenost projekta pomirenja koji smo započeli. Da, trebalo mi je vremena da shvatim da ne postoji ‘ozbiljan’ mirovni rad ako u njemu nema mjesta za Sašu.
Svoj grad obnavljali su obični ljudi, sumještani. I to zajedno s međunarodnim volonterima koji su ih došli podržati da nastave živjeti bez mržnje koja tu ranije nije stanovala
Bio je tu i, nazovimo ga Tihomir, visoki Zagrepčanin koji nas je strašio svojom pojavom. Govorio je nekoliko jezika u istoj rečenici, snažno gestikulirao, nazivao iz našeg ureda Kaptol, Vladu, Sabor, medije, tražio hitne akcije. Poslali su nam ga iz UN-a u Daruvaru, gdje je radio kao prevodilac. Nama, s tisuću puta manjim budžetom, potkapacitiranima u organizacijskom i administrativnom smislu. U UN-u su prepoznali ono što mi sami nismo; da je kod nas toplo oko srca, da ima mjesta za svakoga, da su nam raširene obje ruke ako nekome trebaju zagrljaj, pomoć i podrška, ljudska, emotivna. Sramio sam se kada sam Tihomiru jednog dana u ranu zoru dao nešto novca kako bi mogao vlakom prema Lipiku i dalje. No nisam ga mogao ostaviti među volonterima. I on je to shvaćao.
Mirovnjaka iz Italije, recimo Ruggiera, do nas je dovezla policija. Pokupili su ga putem jer se u Pakrac uputio pješke iz Zagreba. Odlučio nam se pridružiti nakon što mu na granici nije dopušteno da uđe u BiH. Zavjetovao se na šutnju, pa je svojom pojavom izazivao pažnju mještana. Komunicirali smo tako što nam je pisao na papirićima. Toliko mi je napetosti donio da bih ga bio najradije bacio s obje ruke nazad u Italiju. Mislio sam da nam u volonterskom kampu, smještenom u prostorijama bivše pedagoške škole u Pakracu, ne trebaju budale. Ionako je naš rad na samoj granici s ‘RSK’ bio svima trn u oku. Skoro svima.
Jednog dana smo ga poveli u Daruvar, gdje smo na lokalnom radiju imali emisiju. Progovorio je, pričao nam kako je radio u Fiatu, a otpustili su ga jer je uništavao vojna vozila. Bio je pacifist, a ne salonski mirovnjak. Dok smo se večer prije, pod budnim okom desetak mještana, dopisivali u kafiću ‘Faraon’, na moju opasku da svojim dolaskom ugrožava čitav Volonterski projekt, napisao je: ‘Jak vam je projekt ako ga ja mogu uništiti.’ Kako sam rekao, učio sam od najboljih.
Marcin iz Poljske bio je jedan od volontera koji su radili na ‘drugoj strani’, gledano iz onoga dijela Pakraca u koji se moglo doći iz Zagreba. Jedne večeri je igrao biljar i nakon dosta piva ušao u verbalni sukob s hrvatskim policajcem kojeg je znao od ranije. ‘Pomažeš četnike, sve vas treba pobiti, izdajice’. Možda to nisu bile točne riječi redarstvenika s izvučenim pištoljem, ali je smisao bio upravo taj. Marcin je mirovnjak, ne mrzi niti kada ga napadaju, strpljiv je i vješt u nenasilnoj komunikaciji, no također je bio i mlad. Nije rješavao probleme iskustvom, već srcem i mozgom. U sitne sate njihova ih je noćna šetnja i diskusija potpomognuta alkoholom dovela do volonterske kuće. Tada se policajac rasplakao. Ili se to čovjek rasplakao? ‘Što nam je trebao rat? Rat je sve uništio. Najbolji prijatelji su mi ‘preko’. Jako mi fale’. Lekcija je to koju smo naučili u Pakracu – dvije strane postoje samo u lošim člancima, jeftinim filmovima, propagandi i politici. Ima mnogo strana u svakome od nas. Njih prepoznati, naučiti prelaziti preko svojih ograničenja, pomiriti proturječnosti, razumjeti ono drugo i drugačije, to je rad na pomirenju.
Od 6. srpnja 1993. do 28. veljače 1997. u Pakracu je djelovao Volonterski projekt. Jedna od rijetkih velikih mirovnih aktivnosti kojoj se zna točan početak i kraj. Kraj je posebno zanimljiv jer je uslijedio kada se potrošio model dovođenja stranih volontera kako bi smanjili traumu, iskazali solidarnost odmah nakon rata, pomogli raščistiti ruševine i komunikacijske kanale između ljudi koji nisu razgovarali. Te 1997. došlo je vrijeme ekonomskog oporavka, izgradnje institucija države i civilnog društva. Moglo se naći i novca za nastavak Volonterskog projekta, ali čemu? Prioriteti su se promijenili i traženi su novi odgovori na postojeće potrebe. Tada je, skoro izravno, iz Volonterskog projekta izrastao Centar za mirovne studije, ubrzo premješten u Zagreb.
Volonterski projekt pokrenuli smo Wam Kat, Vanja Nikolić i ja, uz podršku Vesne Teršelič, Ognjena Tusa te cijele Antiratne kampanje Hrvatske. Nismo znali u što se upuštamo, koliko će to biti velik, zahtjevan i prelijep izazov. Volonteri su sami plaćali oko 150 DEM za tri tjedna boravka u razrušenom gradu. U te tri i pol godine bilo ih je preko 400 iz više od 30 zemalja. Je li to bila hippy komuna ili jedna od prvih suradnji uopće UN-a s mirovnim organizacijama? Utopistička ideja ili nužna solidarnost sa zajednicom koja se raspala? Avanturizam ili svjestan odabir življenja uz miniranu liniju razgraničenja i stalni zvuk kalašnjikova tijekom noći? Sve to i još mnogo toga.
Suradnja s beogradskim Centrom za antiratnu akciju, pandanom zagrebačkoj Antiratnoj kampanji, bila je nužna, dragocjena, teška i poučna. Do tada nisam znao da suradnja među mirovnjacima može biti tako teška. Naši beogradski kolege, predvođeni Jelenom Šantić, na katolički Uskrs htjeli su pravo s Gavrinice spustiti veliko uskršnje jaje na kontrolni punkt, prijelaz linije razgraničenja. U tom velikom jajetu trebale su biti čestitke osnovnoškolaca sa ‘srpske strane’ podijeljenoga grada. Malo je reći da je nastala uzbuna među nadležnima na hrvatskoj strani. Tko zna što će stvarno biti u jajetu? Bomba? Glupa ideja svakako, ako ste mene tada pitali.
Danas nisam siguran što bih vam rekao. Osim da smo svi bili u strahu, kojeg često nismo bili svjesni, i jako tužni. Ne možeš biti u porušenom gradu, živjeti i slušati priče ljudi o ratu i poraću a da te zaobiđe tuga. Nije se ona vidjela, ali je sjedala na dno duše. A srpski mirovnjaci? Tenzije u suradnji su toliko narasle da smo se dogovorili naći u ‘mostu mira’, u mađarskom Mohacsu, jer nismo mogli prelaziti liniju podjele u Pakracu, osim s UN-ovom iskaznicama i to ne uvijek. Razgovor koji smo vodili tog vikenda je frustraciju okrenuo u divljenje. Raditi mirovno na ‘krajinskoj’ strani grada nije imalo skoro nikakve sličnosti s radom na ‘hrvatskoj’ strani. Mi smo do tada imali već 70-ak volontera, oni samo pet, naš je proračun bio 20-ak puta veći, imali smo struju, vodu, slobodne komunikacije s Daruvarom, Zagrebom i zapovjednika policije Nikolu Ivkanca, mirovnjaka u duši. Doći iz Beograda u Pakrac bilo je mnogo više od avanture, ludost svoje vrste.
Koliko su volonteri doprinijeli izgradnji mira, pomirenju, nije lako reći, no otkrili smo bogatstvo konkretnog rada s ljudima, življenja u postratnoj zajednici i fizičkog rada. Sigurno smo znali izluditi zajednicu koja je imala izliku i priliku da postane zatvorena, no srećom nije. Nakon Pakraca u mirovnom radu ništa nije bilo isto. Krenule su MIRamiDE, iz njih izrasli Mirovni studiji, a iz našeg iskustva nastali su Volonterski centar Zagreb, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), pakrački Klub Žena i Centar za podršku i razvoj civilnog društva Delfin. Surađivali smo i rješavali probleme u hodu s kolegama i kolegicama iz Srbije u doba kada se to nije smjelo ni spominjati. Posjećivali su nas svjetski poznati sveučilišni profesori, medijatori Adam Curle i Merle Lefkoff, strane televizije i – David Byrne. Od domaćih pak samo Feral, Arkzin, novinar Saša Leković i fotoreporter Toni Hnojčik.
Cijeli taj iskorak mirovnog rada od pomaganja prema solidarnosti, ravnopravnom ‘življenju s’ ljudima kojima su životi bili urušeni ratom, skoro da nije poznat ikome osim malobrojnima. Radne grupe Pakrac-Lipik pod vodstvom Zdenka Hudorovića obnovile su samo krovova u površini preko trideset nogometnih igrališta. Svoj grad obnavljali su obični ljudi, sumještani. I to zajedno s međunarodnim volonterima koji su ih došli podržati da nastave živjeti bez mržnje koja tu ranije nije stanovala. U tu podršku utkan je život mladog Ursa Webera iz Davosa, koji je čisteći ruševine današnjeg muzeja pao kroz rupu od bombe. Dana 29. srpnja navršeno je četvrt stoljeća od Ursove smrti. Grad mu se zahvalio plaketom i spomenom pločom. Lijepo i bitno, ali ima i nešto drugo, još važnije – pozdrav na ulici komšiji, koje god nacije ili vjere bio, uz Sašino pitanje ‘Kako si?’
