Područje Skupštine općine Pakrac bilo je do rata etnički miješano. Ni jedan narod nije bio većinski u apsolutnom smislu. Relativna većina bili su, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Srbi (bilo ih je nešto manje od 50 posto), a Hrvata je bilo desetak posto manje. U sastavu SO Pakrac bili su i Pakrac i Lipik. Na tom je području živjelo više od 27 tisuća ljudi, postojala je razvijena i raznovrsna industrija, snažno razvijeno zdravstvo, obrazovanje do srednjoškolske razine. "Život u pakračkom kraju do 1990. godine bio je kao i u drugim sredinama. Jedina razlika je bila češće spominjanje stradanja Srba u II svjetskom ratu, što je bilo očekivano s obzirom na veliko stradanje Srba u tom ratu", piše u svojim memoarskim zapisima "Vidimo se sutra. Sjećanja na događaje u Pakracu 1990. – 1991. godine" Čedomir Bojčić, u doba iz naslova predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Pakrac. Knjigu je objavio ove godine u Valjevu, u vlastitoj nakladi.
U knjizi nevelikoj opsegom (112 stranica s fotografijama i kartama) autor kronologijski opisuje svoje viđenje toga kako je Pakrac tonuo i na koncu potonuo u rat i destrukciju, ne samo fizičku destrukciju grada nego i zajednice, kakav je tome doprinos dao vlastiti, pakrački faktor, a kakav je doprinos dao vanjski faktor, pri čemu je Pakrac slijedio promjene koje su se zbivale na razini Jugoslavije, kakav doprinos su tome dale hrvatska, kakav srpska nacionalna politika i nacionalizmi, a kakav JNA. Knjiga se može interpretirati i kao autorovo viđenje kronike raspada, a u opisanih nešto više od godinu dana raspalo se gotovo sve, s katastrofalnim saldom vidljivim i na popisu stanovništva 2021. Autora muči pitanje je li moglo proći bez rata, kao i činjenica da se "ni danas ne govori što je tada poduzimano da se smiri situacija, govori se samo iz pozicije sukobljenih strana".
Bojčić skicira stanje u Pakracu prije demokratskih promjena. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata u Pakracu su se ponovno počeli sklapati mješoviti brakovi, a Srbi su više od Hrvata prihvatili novo uređenje, JNA i Komunističku partiju, više su sudjelovali u vlasti i politici, na što su se Hrvati s godinama sve više žalili. Naznaka, putokaz, kako piše autor, zbivanja u devedesetim godinama je XIV. Kongres SKJ, održan početkom 1990., na kojem se partija de facto raspala. To je i vrijeme legalizacije višestranačja, a "uvođenjem višestranačja nestao je stari sistem, a da novi nije stvoren sa nekim normalnim odnosima i uz uvažavanje interesa građana. Nove vođe su zasnivale svoju politiku na nacionalnom pitanju i nacionalnim osjećanjima". Upravo je uvođenje višestranačja i osnivanje stranaka na nacionalnoj osnovi za Bojčića ključno za pogoršanje međunacionalnih odnosa, koji su od tada bili na stalnoj nizbrdici.
Na izborima 1990. godine Bojčić je izabran na listi SKH-SDP-a, postaje predsjednik Izvršnog vijeća SO-a, a predsjednik SO-a je Milan Božić, po nacionalnosti Hrvat. U Pakracu na izborima nije bilo ni HDZ-a ni SDS-a, za odbornike su izabrani kandidati SKH-SDP-a, a u manjoj mjeri i Stranke socijalista Hrvatske, nezavisni kandidati i pet kandidata JSDS-a. U Izvršnom vijeću bilo je sedam Srba, pet Hrvata i jedan pripadnik ostalih naroda. Da bi do promjena moglo doći, Bojčić je mogao naslutiti i iz razgovora, prije izbora, sa sekretarom đakovačkog SIZ-a zdravstva Jozom Grizeljom, ranim članom HDZ-a. Jednom prilikom Grizelj mu je, tvrdi autor, tumačio politiku HDZ-a kojoj je cilj stvoriti nezavisnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, "i to bez Srba. Srbi moraju otići iz Hrvatske u Srbiju, a manji dio Srba će otići u inozemstvo... Na njihova mjesta doći će Hrvati iz prekomorskih zemalja i donijeti pare za brži razvoj samostalne Hrvatske".
Prvi razlog razočaranja je autorova stranka, čija je politika nakon izbora sve više sličila na politiku HDZ-a, što je kod Srba izazivalo nepovjerenje i strah. SKH-SDP sve više plovi u nacionalističke vode, ne vodeći računa o pogoršanju položaja Srba u Hrvatskoj, navodi autor. Dio Srba će se postepeno (ali ubrzano) okretati od te stranke i priklanjati nacionalistički još izraženijem SDS-u. Rezultat je i jačanje srpskog nacionalizma. SDS je u Pakracu osnovan u lipnju 1990. godine, a na osnivanju je bilo, navodi autor, oko deset tisuća ljudi. Srbi su očekivali da će SDP štititi njihove interese u pregovorima s HDZ-om, a SDP je zaključio da se treba usmjeriti prema biračima Hrvatima kako ne bi bio proglašen antihrvatskom strankom i "tako su Srbi pušteni niz vodu", usprkos pokušajima pojedinaca poput Sime Rajića. Istodobno i HDZ odlučuje pregovore o uređenju statusa Srba voditi sa SDS-om, parlamentarno minornom strankom. Najkasnije od ljeta 1990. vođeni su pregovori o statusu Srba, a Bojčićev je zaključak da pregovaračima uspjeh nije bio u interesu jer se HDZ htio riješiti Srba kao "remetilačkog faktora", a nije bio ni "u interesu onog dijela Srba koji su prevareni da JNA može riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj".
Važan pokazatelj nove stvarnosti bili su simboli, o čemu autor piše na više mjesta. Najvažnije su u tome bile zastave. Na dan općine 1990. (15. rujna, dan oslobođenja u Drugom svjetskom ratu) trebalo je položiti kamen temeljac za novu zgradu srednje škole i na svečanost je trebao doći ministar prosvjete i kulture Vlatko Pavletić. Problem je bio sa zastavom na zgradi općine. Predloženo je da ih se izvjesi pet (jugoslavenska, hrvatska bez zvijezde i šahovnice te zastave naroda kojih ima najviše – Srba, Talijana i Čeha). Predsjednik HDZ-a bio je protiv srpske zastave (time posredno i protiv talijanske i češke), SDS-a protiv hrvatske zastave (bilo kakve), a jedina je nesporna, barem formalno, bila jugoslavenska. Zbog toga što nije izvješena nikakva hrvatska zastava, makar i s petokrakom, Pavletić nije došao. Uoči Dana Republike 1990. istaknute su tri hrvatske zastave sa šahovnicom (na zgradi policije, željezničkoj stanici i na kranu na gradilištu srednje škole). Više stotina Srba zbog toga je prosvjedovalo i skinuli su zastavu na željezničkoj stanici. Nakon sukoba oko policijske stanice u Pakracu početkom ožujka (tada je JNA prvi put intervenirala u Hrvatskoj) na zgradi općine istaknuta je hrvatska zastava, tokom noći pored nje su izvješene jugoslavenska i srpska. Devetog ožujka u Pakrac dolazi potpredsjednik Vlade Milan Ramljak koji ne želi ući u zgradu općine jer je na njoj i srpska zastava, pa je sastanak održan u zgradi policije na kojoj je samo hrvatska zastava. Simbolički su važni i blagdani. Dogovoreno je da će domaćin prijema za katolički Božić 1990. biti HDZ, za Novu godinu SKH-SDP i SO Pakrac, a za pravoslavni Božić SDS. Na proslavu katoličkog Božića nije došao nitko iz SDS-a, a ta stranka nije organizirala prijem koji je trebala organizirati. Bojčić bilježi i da je za Novu godinu bilo mnogo pucnjave iz vatrenog oružja, a do tada je već počelo naoružavanje članova HDZ-a i dijeljenje oružja pojedinim Srbima.
Nakon povremenih kriza republička razina slala bi nekoga u Pakrac, obično Slavka Degoriciju, ali ništa se nije rješavalo. Nakon sukoba oko policijske stranice došla su i četiri člana Predsjedništva SFRJ i savezni ministar unutarnjih poslova, s uglavnom istim uspjehom. U SO Pakrac su snažili i HDZ i SDS, stranke koje u vrijeme izbora nisu ni postojale u Pakracu. Čelni ljudi SDS-a, autor navodi svoj razgovor s Jovanom Opačićem, otvoreno su govorili da ne žele živjeti s Hrvatima u "ovakvoj Hrvatskoj". U takvim okolnostima SDS pokušava izdvojiti Pakrac i pripojiti ga SAO Krajini, a prije toga većinski srpska sela Novske, Slavonske Požege i Nove Gradiške Pakracu, što je stanje dodatno i ubrzano pogoršalo.
Srbi su očekivali da će SDP štititi njihove interese u pregovorima s HDZ-om, a SDP je zaključio da se treba usmjeriti prema biračima Hrvatima kako ne bi bio proglašen antihrvatskom strankom i "tako su Srbi pušteni niz vodu". Istodobno i HDZ odlučuje pregovore o uređenju statusa Srba voditi sa SDS-om, parlamentarno minornom strankom
I u Pakracu je puklo na policiji. Unutrašnji poslovi bili su u nadležnosti MUP-a, SDS je policiju nastojao podrediti SAO Krajini. Na čelu policije krajem zime bio je Srbin Jovo Vezmar, koji je smijenjen. Pakrački događaji s početka ožujka dobro su poznati i dokumentirani, a "u Pakracu je 2. marta 1991. godine počelo ratovanje prvi put nakon Drugog svjetskog rata u bivšoj SFRJ", piše Bojčić. Nakon toga slijede "novi oblici narušavanja javnog reda i mira", što uključuje i bacanje bombi (i na Bojčićevu kuću), miniranje spomenika, preprečavanje cesta barikadama, podmetanje požara, sve do ubojstva policajca hrvatske nacionalnosti. Na njegov je sprovod Bojčić došao, ali ni taj njegov potez nije prošao bez nacionalističkih kritika.
Slom zajednice dogodio se zapravo i prije početka rata u Pakracu. Srednja škola gradila se uvelike samodoprinosom koji je trajao do kraja lipnja 1991. Na novom referendumu samodoprinos nije izglasan. Predsjednik SDS-a kazao je Bojčiću da Srbi neće graditi zgradu da se u njoj školuju ustaška djeca, a HDZ da neće Hrvati davati pare da se u novoj zgradi školuju srpska djece i da ne žele da se zgrada izgradi u mandatu tadašnje vlasti jer bi je izgradili komunisti. Samodoprinos je na koncu uveden odlukom općinskih vlasti.
Bojčić, i njegov kolega saborski zastupnik Petar Džodan, bili su pod sve većim pritiskom zbog svoje politike traženja mirnog rješenja, a taj je pritisak bio sve jači i sa srpske strane. Sredinom srpnja Goran Hadžić je u intervjuu osudio mirovnu politiku koju su pokušavali voditi. Pod pritiskom SDS-a ostavku je dao predsjednik SO-a Hrvat Božić, a na njegovo mjesto izabran je Srbin Milan Radaković, što je dodatno pogoršalo međunacionalne odnose. Osnovana je i SAO Zapadna Slavonija, a dan uoči napada na Pakrac Bojčić je saznao što je od razrješenja radio Vezmar. On je postao jedan od kolovođa i organizatora oružane pobune. Na sastanku je obavijestio Bojčića da jedinice pobunjenih Srba zajedno s JNA sutradan napadaju Pakrac i da će navečer piti pivo u pakračkom hotelu. Također ga je obavijestio da su o napadu odlučili najviši funkcioneri u Beogradu. Tako je Bojčić mogao shvatiti kakav su odnos i najviši funkcioneri u Beogradu, ne samo Hadžić, imali prema (i njegovoj) politici mira i izbjegavanja rata. Iste večeri napustio je svoju kuću u Pakracu i u nju se više nikad nije vratio. Kuća je opljačkana i uništena.
Bojčićeva sjećanja važan su doprinos razumijevanju zbivanja početkom devedesetih godina s mikrohistorijske razine. Autor često tek skicira zbivanja, ne zadire u detalje, ali i iz toga je jasno koliko su događaji bili dinamični i dramatični, s golemim utjecajem globalnog koje se prelijevalo na lokalnu razinu, na kojoj je pak bilo dovoljno aktera voljnih slijediti i provoditi politike nacionalne razine. Sve je završilo katastrofom. Danas na području Pakraca i Lipika živi nešto više od 12 tisuća ljudi, a Srba tek 11 posto u odnosu na 1991. godinu.
