Pred nama je knjiga Katarine Peović "Spontana ideologija svakodnevnih pojmova" nastala ukoričivanjem članaka koje je između 2017. i 2020 objavljivala u internetskim časopisima H-Alter, Novi plamen, Proletter i na društvenim mrežama. Budući da se uglavnom radi o reagiranjima, dobro je pitanje kako ti tekstovi podnose vremensku distancu? Oni su danas dokumenti blago promijenjenog stanja, no i dalje su aktualni, bez obzira na to što su neke političke figure koje se u njima spominju sada već pomalo bivše.
Naslov "Spontana ideologija svakodnevnih pojmova" nehotice je postao posveta preminulom kanadskom ekonomistu i marksistu Michaelu A. Lebowitzu. Peović se u više tekstova poziva na njega, primjerice kada govori o greškama dvadesetostoljetnog socijalizma i postavlja mu alternativu u demokratskom socijalizmu 21. stojeća.
Lebowitz je, kao i Peović, opisao poziciju kapitalista koji, odgovarajući na tržišnu konkurenciju, proizvode ideološki okvir koji im omogućava perpetuiranje odnosa dominacije i podređenosti. Radi se o "istini" ideologije koja odgovara individualnoj vizuri, a kroz vulgarnu ekonomiju, govor političara i javni prostor nameće se kao dogma i mitologizacija. Ta ideologija počiva na "zdravom razumu", samorazumljivosti i spontanosti, onome što neki autori nazivaju i "spontanom ideologijom okoline". To je ona "žablja perspektiva" koja se u mejnstrimu ne propituje i koja uvelike otežava život ljevice, s obzirom na to da ona, prije nego što izloži svoj program, mora dovesti u pitanje samorazumljivost vladajućeg konteksta, koji pitanja radikalne društvene transformacije ne može ni zamisliti.
Katarina Peović na razmeđu je više socijalnih uloga. Ona je sveučilišna profesorica i saborska zastupnica pred izazovom novog mandata. U netom objavljenoj knjizi više je u ulozi komentatorice političkih, društvenih i teorijskih fenomena, nego kao političarka
Tekstovi su proizašli, piše Peović u uvodu, iz potrebe da se opiše ekonomsko-socijalna periferna pozicija u koju smo ponovo zapali, ali i ospore sveprisutni mitovi koji taj položaj mentalitetski opravdavaju, kao primjerice oni da još nismo dosegnuli "pravi" kapitalizam i da reformama i uz pomoć evropskih fondova možemo doći do svijetle kapitalističke budućnosti. Takav pristup ne može biti polazište za prevladavanje lošeg ekonomskog, socijalnog i kulturnog stanja, jer nas samo fiksira u stanju perifernosti. Drugim riječima, taj pokušaj tumačenja temeljnih obilježja perifernosti otkriva neoliberalizam kao element desne dominantne ideologije s nužnim autokolonijalnim principom i desnim sluganskim nacionalizmom. Oni koji se kunu u "moderni suverenizam" najskloniji su drugima predati razne oblike suverenosti, od monetarne i fiskalne do prehrambene.
Umjesto o narodnim "mentalitetima" valja dakle govoriti o periferiji kao ishodu kapitalističke koncentracije ekonomske i političke moći. U tekstu "Neoliberalizam – kako ostvariti snove desnice i postati periferija Evrope?" dekadentni hrvatski nacionalizam ne pokazuje se samo kao sfera "ustaštva" u svom ekstremnom obliku, nego i "građanske" pristojnosti s obzirom na revitalizaciju sluganskog mentaliteta. Iako je okrenut prošlosti, novohrvatski nacionalizam priprema narod da ostavi svaku nadu ulazeći u vrli novi svijet.
Nacionalisti slijede nacionalizam koji nije usmjeren na naciju, nego se temelji na nacionalnim kompleksima poticanja i prihvaćanja kolonijalne perspektive. "Odričući se nasljeđa socijalizma", piše Peović, "smještamo Hrvatsku na mjesto periferije Evrope." No i takav bi nacionalizam teško uspio u svom naumu da nije poduprt neoliberalizmom, a to često prolazi ispod radara lijevih ili kvazilijevih kultur-kritičara, pri čemu se neki od njih s neoliberalizmom i nesvjesno poistovjećuju. Ta perspektiva nije samo socijalno neosjetljiva, nego i duboko promašena.
Pobornici neoliberalizma njegove dosege definiraju kao porast kompetitivnosti, koja se navodno postiže deregulacijom, otvaranjem nacionalnih tržišta za trgovinu kapitalom, uključujući financijska tržišta. To je s obzirom na privatizaciju i ograničavanje djelovanja vlade uključivalo i smanjenje uloge države, koja proizvodi fiskalni deficit i gomila dug. Navodne pozitivne dosege neoliberalizma možemo pobijati na dvije razine. Jedna je odnos privatnog kapitala i radnika, a druga odnos nacionalnih država unutar EU-a. Jedan od temeljnih mitova neoliberalizma je da privatni profit stvara nova radna mjesta, dok kapitalisti samo upravljaju i kontroliraju proizvodnju. I to čine uglavnom na štetu radnika, jer povišenje nadnica nije nužno odraz rasta.
Druga su razina mjere štednje, slijedom kojih se zanemaruje odnos periferije i centra. U tom su kontekstu prisutni mitovi o fiskalnoj konsolidaciji ili o "bolnim rezovima", iako su mjere štednje ponekad neracionalne čak i iz aspekta kapitala. Govori se o mjerama "oslobađanja" privatnog sektora od davanja javnom sektoru putem otpuštanja "uhljeba". Tu je i mit o stranim investicijama, stvaranju "povoljne klime" za strana ulaganja, iako strani investitori uglavnom ulažu u sektore u kojima već postoji infrastruktura, kao što su telekomunikacije i trgovina.
Treći je mit o evropskim fondovima, koji realno nisu dostatni da bi proizveli pozitivne efekte na ekonomiju. Hrvatski se oporavak u velikoj mjeri zamišlja kao spas "izvana", pri čemu se zanemaruju uvjeti proizvodnje i asimetrija između zemalja periferije i centra Evrope. Socijalni darvinizam temelj je mitologije neoliberalizma, a tu je i njegov odnos prema tehnologiji i apolitičnosti, opasnoj pojavi koja nam govori da se ne bavimo "ideologijama" nego "stvarnim problemima", naravno onako kako ih vladajući vide.
Protiv politike biranja tzv. manjeg zla govori tekst "Zašto ne podržati 'od dva zla manje'?", napisan u povodu zagrebačkih izbora 2017., kada je alternativa bila glasati za Milana Bandića ili za Anku Mrak-Taritaš, odnosno "kaubojsku" ili "uljuđenu" varijantu à la HNS. Slijedi tekst o "Ekonomiji milosrđa", u kojem se prokazuje "milost bez granica" kao model rješavanja socijalnih prava na primjeru multimilijardera kao što su Bill Gates i Mark Zuckerberg. "Milosrdni kapitalist" promovira lažni tip filantropije, što mu omogućava da parazitira na javnom sektoru. Danas se procjenjuje da je više od četiri milijarde ljudi u svijetu siromašno, filantropiji usprkos.
U tekstu "Direktna demokracija i (anti)kapitalizam" autorica negira tezu da je glavni problem demokracije njezin deficit u kapitalizmu. Problem je u kapitalizmu. U hegemoniji koju vladajući provode iniciranjem jaza između podređenih klasa oni osiguravaju svoju vladavinu, dovodeći podređene u poziciju da glasaju protiv svojih interesa. Kao zagovornica direktne demokracije i prijelaza u demokratski socijalizam, Peović kaže da se oni ne mogu svesti na upozoravanje na deficite demokracije, s obzirom na to da bi strukturna borba za jednakost trebala biti dominantna. Riječ je o socioekonomskoj borbi za ukidanje podjele rada koja omogućuje reprodukciju kapitalističkih odnosa u proizvodnji. Demokratizacija bi trebala slijediti antikapitalističku politiku, jer demokracije bez socijalne jednakosti može biti, dok socijalne jednakosti bez demokracije nema.
U tekstovima u knjizi, međutim, nema dublje analize koncepta direktne demokracije i demokratskog socijalizma, npr. sa stanovišta organiziranja i partijskog života. Kritičari su već primijetili, a neki aktivisti i iskusili, da je to problem Radničke fronte čija je Peović članica. To je stanovište inače povezano s pozitivnim naporima izbjegavanja autoritarnosti u avangardnim partijama dvadesetostoljetnih socijalizama. No kako se to provodi? Zazivanje socijalizma u kojem bi se proizvodilo za potrebe svih, a ne za profit, za svaku je pohvalu, no pitanje je kako to postići – mirnom tranzicijom ili revolucionarno.
S obzirom na to pojavljuje se i problem partijske organizacije koji ne možemo apsolvirati s nekoliko antiautoritarnih fraza jer je povezan s različitim viđenjima propasti dvadesetostoljetnih socijalizama, odnosno tome pripisujemo li ih autoritarnostima partija koje su ga provodile ili odustajanju od socijalističke transformacije, a onda i od partije kao avangardne? Nisu li partije u povijesnim socijalizmima "prerano" odustale od sebe, više nego što su bile sklone totalitarizmu? Ta pitanja nisu aktualna samo za organiziranje RF-a u budućnosti, nego i za "tranziciju" našeg društva u neki novi socijalizam.
No u knjizi je puno vrijednih i konkretnih reagiranja, poput one o kapitulanstvu SDP-a u odnosu na klasnu borbu, odnosno negaciju teze da su kapital i rad uvijek u suprotnosti i činjenicu da su klasu izbacili iz svog diskursa. Knjiga govori i o blokiranim građanima, ljevici, naciji i nogometu i samoj spontanoj ideologiji svakodnevnih pojmova, na primjeru "uhljeba", kao i o teorijama zavjere. Katarina Peović na razmeđu je više socijalnih uloga. Ona je sveučilišna profesorica i saborska zastupnica pred izazovom novog mandata. U netom objavljenoj knjizi više je u ulozi komentatorice političkih, društvenih i teorijskih fenomena, nego kao političarka, zato su neki tekstovi analitičkiji, a drugi više reagiranje. S nestrpljenjem čekamo u kojem će se smjeru opus ove autorice razvijati.
