Decenijama su našom novinskom scenom dominirala dvojica sjajnih karikaturista, Ico Voljevica u Večernjem listu i Oto Reisinger u Vjesniku. Njihovi crtani junaci, Reisingerov Pero i Voljevičin Grga, bili su tzv. obični iako različiti ljudi, ali jedna ih je tema čvrsto povezivala. Bila je to birokracija. Grga je na početku imao čak i prezime Protokol. Tu je birokraciju definirala poznata rečenica: "Dođite sutra." Ona je dakle bila lijena i bezosjećajna. Mnogo godina poslije obojicu, i junake i njihove autore, zadesila je neizbježna sudbina, a to je zaborav. Ostala je živa samo birokracija. Ona je danas u javnoj imaginaciji čak postala mnogo važnija nego ikad prije. Tko je kriv što nema stranih investicija? Birokracija! Tko je zakočio razvoj zemlje i srušio je na dno Europe? Birokracija! Tko poslije zemljotresa zaustavlja obnovu Banije i Zagreba? Birokracija! Ta jedna riječ definira grešnog jarca za sve hrvatske nevolje. Otkud se ta birokracija pojavila i kako je postala toliko moćna? Naslijeđena je iz socijalizma, glasi odgovor s kojim će se vjerojatno složiti najveći dio političke scene, a ne samo njeno desno krilo. Poslije 30 godina? Da, jer nije riječ o konkretnim ljudima, već o mentalitetu. I novi su ljudi hereditarno opterećeni socijalističkom prošlošću.
To zvuči pravovjerno, dakle kao objašnjenje koje ima korijen u emocijama ili stranačkoj disciplini, a ne činjenicama, pa ipak je u ovom slučaju potpuno točno. Da bi se to shvatilo, treba prvo birokraciju definirati drukčije od Voljevice i Reisingera. Za njih je ona bila bezosjećajna i lijena. Ali takva je, do izvjesne mjere, svaka birokracija, ovisno o civiliziranosti sredine. Ono što je kod nas naslijeđeno iz socijalizma i poslije razvijeno do neviđenih razmjera nešto je drugo i mnogo gore. To je stanje u kojem je ona vlast, a ne društveni servis. A u posljednjem desetljeću socijalizma ona je ubrzano poprimila tu karakteristiku.
Nakon početka samoupravljanja i decentralizacije 1950-ih godina, Jugoslavija je bila po privrednom rastu druga na svijetu. Prvi je bio Japan. A bilo je to, da se ne zaboravi, vrijeme u kojem se razvoj Njemačke ili Italije (sporiji od jugoslavenskog) opisivao kao privredno čudo. Španjolska i Jugoslavija imale su godine 1956. isti BDP po stanovniku. Samoupravljanje se razvijalo na vladajućoj ideologiji radničke države (počelo je spontano izborom prvog radničkog savjeta u jednom poduzeću u Splitu), a decentralizacija na federalnom konceptu AVNOJ-a i partizanskoj praksi uspostavljanja vlasti izborom lokalnih narodnih odbora. Politički vrh iskreno je vjerovao u taj koncept, kao vlastiti put u socijalizam, koji se tražio pod Staljinovim pritiskom. On je tada zveckao oružjem na jugoslavenskim granicama, pa i ubijao iz zasjede jugoslavenske graničare. Kad je Staljin umro, kažu da je u njegovom sefu pronađena Titova poruka: "Prestanite slati atentatore koji me trebaju ubiti, jer ako ja nekog pošaljem, bit će dovoljan samo jedan." Se non e vero, e ben trovato. Ako i nije točno, dobro zvuči.
Velik dio tadašnje političke klase i činovništva nije, međutim, vjerovao u samoupravljanje i njima je Staljinova smrt došla kao naručena. Pritisak je popustio i svi su procesi demokratizacije usporeni. A to su bili i samoupravljanje i decentralizacija. Paradoksalno, Staljinova smrt ojačala je staljiniste u Jugoslaviji i otada zemlja živi s dva usporedna, ali suprotstavljena sustava. Izlaz se pokušavao naći u ustavnim promjenama i privrednim reformama, ali problem nije bio samo normativan, već u prvom redu kadrovski. Tada se pokušalo s revolucijom odozgo, a to je trebalo biti višestranačje, ali samo lijevih i općejugoslavenskih stranaka. Socijalistički savez, koji je tavorio samo kao deponij za islužene političare, želio se na primjer pretvoriti u stranku konkurentnu Savezu komunista. O tome se počelo raspravljati iza zatvorenih vrata, pa je jedan veliki simpozij organiziran na Bledu. Sudjelovali su vodeći političari iz svih republika (iz Hrvatske, između ostalih, Mika Tripalo), filozofi, sociolozi i ekonomisti. Iz Ekonomskog instituta Zagreb, tada najuglednijeg u Jugoslaviji, bili su Drago Gorupić, Pero Jurković i Dražen Kalogjera. Zahvaljujući njima ovaj autor zna za tu priču, jer novinari, naravno, nisu bili pozvani.
Predsjedavao je Edvard Kardelj (kao najvažniji ideolog i prvi do Tita), a rasprava je, s prekidom za ručak, trajala cijeli dan. Nitko nije bio protiv ideje višestranačja, pa se u dobrom raspoloženju otišlo na večeru. Simpozij se trebao nastaviti sljedećeg jutra, ali kad su ekonomisti i drugi eksperti sišli na doručak, shvatili su da su najvažniji političari, s Kardeljem na čelu, preko noći nestali. Kamo i zašto? Sve je postalo jasno čim su upalili radio. Bio je 21. kolovoza 1968. i trupe Varšavskog pakta sa sovjetskim tenkovima na čelu umarširale su u Čehoslovačku da uguše praško proljeće. Političari okupljeni na bledskom simpoziju odmah su pozvani na Brijune, gdje se nalazio Tito.
Tada je uspostavljena tzv. Brežnjevljeva doktrina ograničenog suvereniteta, koja je zakočila sve reforme u zemljama sovjetskog bloka, a promijenila i smjer razvoja u Jugoslaviji. Borba samoupravljanja i birokracije vratila se samo na normativni sektor. Kakav je bio Titov stav o namjeravanom uvođenju višestranačja? Slovenski ekonomist Marko Vrhunec, koji je tih godina vodio njegov ured, piše da je Tito rekao kako to za Jugoslaviju nije dobro jer bi se stranke formirale na nacionalom principu, što bi dovelo do njenog raspada. Nakon obračuna s nacionalnim pokretom u Hrvatskoj (maspokom ili proljećem, kako vam drago) i liberalima u Srbiji, rješenje idejnog i praktičnog dvovlašća tražilo se u novom Ustavu i novom Zakonu o radu. Ustav je ozakonio republike kao države (s republičkim državljanstvom), a Zakon o radu samoupravljanje kao vladajući sustav u ekonomiji i društvu. Oba procesa vodio je Edvard Kardelj. Ustav je u republikama dočekan objeručke, pa je odmah krenula njegova primjena, dok je Zakon o radu, kardeljevski kompliciran s preko 500 članaka, bio pucanj u prazno. Na njegovim koricama tiskana je slika na kojoj ga Tito potpisuje, a uz njega je Kiro Gligorov koji mu ga, kao predsjednik Savezne skupštine, daje na potpis. U jednom intervjuu četvrt stoljeća poslije Gligorov (koji je, usput rečeno, vodio sve reforme u Jugoslaviji) kaže: "Ja nikad nisam vjerovao da radnici mogu upravljati..." Zakon o radu bio je labuđi pjev samoupravljanja.
U zadnjem desetljeću Jugoslavije i socijalizma više nije bilo ni Tita ni njegovih suradnika Kardelja, Vladimira Bakarića i drugih. Još jednu reformu opet je vodio Kiro Gligorov, a na čelu Jugoslavije bili su ljudi koji su, poput njega, jedno govorili, a drugo mislili. Vlast se preselila u republike, a birokracija je potpuno potisnula samoupravljanje. Razvojno, to je bilo izgubljeno desetljeće. Staljinistički, birokratski sustavi nikada i nigdje nisu bili ekonomski djelotvorni. Jedina ideologija birokracije postao je nacionalizam, a dežurni krivac za sve neuspjehe bile su druge republike, odnosno nacije. Kad se promijenila vlast, ona je masovno pretrčala pod šator pobjednika. Točnije, ostala je u svojoj prirodnoj sredini. Zato se tako mnogo bivših članova Saveza komunista, na čelu sa samim Franjom Tuđmanom, našlo u HDZ-u. Nisu trebali mijenjati ni ideologiju, jer se nacionalizam već duboko ukorijenio u SK. Najdublje i najbrže u Miloševićevoj Srbiji. Hrvatski je specifikum da se ona opet našla u dvovlašću, ovaj put s povratničkom, neoustaškom strukturom, gladnom imovine i žednom osvete. Rezultat je njihovog kondominija stanje kakvo imamo danas.
