Knjiga Johna Connellyja "Od naroda do nacija – Povijest istočne Europe" ambiciozna je idejom, zamašna opsegom i ograničena dosegom. Autor, inače profesor na Sveučilištu Kalifornija, Berkeley, na skoro 1200 stranica odlučio je napisati povijest srednje i jugoistočne Europe u razdoblju dugom više od dva stoljeća, od konca 18. stoljeća i vladavine Josipa II. u Habsburškoj Monarhiji pa takorekuć do danas. Domaćem je čitatelju autorova zemljopisna odrednica "istočna Europa" nespretna jer je zapravo riječ o srednjoj i jugoistočnoj Europi, a taj prostor autor definira kao "protuimperijalni prostor malih naroda", odnosno prostor što ga naseljavaju narodi koji su strahovali od vlastitog nestanka kao posljedice pritiska imperija (habsburškog, ruskog, njemačkog, osmanlijskog). Taj je strah oblikovao današnje nacije i u njima ostao važan, često i dominantan politički pokretač. "Povijest istočne Europe" zapravo obuhvaća zapadnoslavenske i južnoslavenske narode, Mađare, Rumunje i Nijemce u kontekstu Istočne Njemačke.

Autor knjigu gradi na tezi o nacionalizmu kao gravitacijskoj sili koja je toliko snažna "da će i političare kojima do nacije nije stalo preobraziti u ekstremiste". Tvrdi da je istočnoeuropski nacionalizam nastao u strahu od povijesnog nestanka, od genocida. "Nakon što se pojavilo krajem osamnaestog stoljeća, takvo se poimanje nacije nije bitno promijenilo i ostalo je drugačije od zapadnoga", piše autor i navodi da je takav strah od povijesnog nestanka nepoznat nacionalizmima u Europi zapadno od Rajne, Skandinaviji i Rusiji. Takav strah nije trajno prisutan, ali ga je politika preobratila u suštinu nacionalizma. Time Connelly nacionalizme tog prostora definira defenzivno pa tvrdi da sile koje 1849. brane Habsburšku Monarhiju, kada je ona "u Ugarskoj visjela o koncu", nisu bile imperijalne nego nacionalne: hrvatske, njemačke, rumunjske i srpske. I to je uvelike točna teza u kojoj nije izrečeno da je tadašnja ugarska revolucija bila imperijalno-šovinistička. Definiranje posebnosti istočnoeuropskog nacionalizma kao drugačijeg od zapadnog dijelom jest točno, ali poteškoća je cijele knjige u tome što autor u nedovoljnoj mjeri daje širi kontekst nacionalizma kao europskog fenomena. Zbog toga ponekom čitatelju neće biti jasno da su i nacionalizam i nacionalno-integracijski procesi fenomeni koji se prelijevaju u srednju i jugoistočnu Europu, sa svojim posebnostima, te da taj prostor s time kasni. Connellyju će takav pristup omogućiti da napiše da je etnički nacionalizam oblikovao istočnu Europu baš kao što su i mnogi istočni Europljani stvorili etnički nacionalizam pa će među stvaratelje uvrstiti, bez ikakvih ograda, osnivače nacionalnih ustanova, češke i mađarske pisce rječnika, srpske ustanike, slovačke i srpske birokrate, popisivače stanovništva.

Nevjerojatno je da najvećem izboju nacionalizma, koji je života u postjugoslavenskim ratovima koštao barem 130.000 ljudi, autor daje tako malu važnost. Taj dio je napisan na razini toliko lošeg seminarskog rada da bi ga svaki savjestan profesor vratio studentu

Valja nešto kazati o tome kako je tekst organiziran, a potom i o njegovim slabostima. Knjiga je podijeljena u pet dijelova. Prvi je "Nastanak nacionalnih pokreta" i obrađuje razdoblju od Marije Terezije do revolucija 1848. Ishodišna točka nastanka protonacije je lingvistički nacionalizam, odnosno kovanje nacije kroz stvaranje standardiziranog jezika. Pristup nije netočan, ali umanjuje važnost povijesti (odnosno stvaranja nekad slavne prošlosti) kao važnog ishodišta etničkog identiteta, a na takvoj povijesti će se temeljiti i budući zahtjevi za obnovom države. Srbi i Poljaci obrađeni su kao iznimka, odnosno kao primjeri "ustaničkog nacionalizma" dva naroda koji su u izgradnju nacionalnog identiteta ugradili glorifikaciju ustanaka protiv imperijalnog gospodara koji je dokinuo nekadašnju samostalnu državu. Za njega su srpski ustanci protiv Osmanlija i niz ustanaka Poljaka, svi u 19. stoljeću, među najčišćim i prvim primjerima antikolonijalizma. Srpski je primjer specifičan i po tome što je njegov nacionalizam postojao bez masovne pismenosti, zasnovan na usmenoj predaji epskih narodnih pjesama.

Drugi dio, "Propadanje carstava i uspon moderne politike", obuhvaća razdoblje od 1848. do završetka Prvog svjetskog rata. Jedno je hvatište tog dijela nagodba Austrije i Ugarske iz 1867. koju Connelly tumači kao dogovor kojim se onemogućava razvoj Slavena u Austro-Ugarskoj. U slučaju Mađarske već koncem 19. stoljeća vidi iliberalnu demokraciju i gotovo da vodi ravnu liniju od tada pa do današnje Mađarske, što je već i u naznaci iznimno smiono. Drugo je stvaranje novih država na Berlinskom kongresu. Treće je rascjep unutar nacionalnih pokreta u pojedinim zemljama između seljačkog mnoštva i (post)feudalne elite koji stvara socijalne tenzije i klasne napetosti. Autor obrađuje i pogrešnu politiku dominantnog dijela ljevice prema nacionalnom i nacionalističkom koja će ostaviti posljedice do danas, a zasnovana je na tezi da je klasno pitanje primarno i da će njegovo rješavanje riješiti i sva ostala, uključujući i nacionalno. U tom poglavlju obrađuje i nastanak seljačkih pokreta (u Hrvatskoj i Bugarskoj), a u takav kontekst prilično nespretno svrstava i Masaryka u Češkoj.

Treći dio knjige, "Nezavisna istočna Europa", obrađuje stvaranje novih država nakon Prvog svjetskog rata i razdoblje između dva svjetska rata. Connelly konstatira da stvaranjem tih država nije poštovano načelo samoopredjeljenja naroda jer su izvan matičnih zemalja ostala područja s kompaktnim njemačkim i mađarskim stanovništvom. Ono što ne konstatira jest da je to načelo u etnički tako prošaranom području nemoguće provesti jer će uvijek neka nacija koja ima svoju državu negdje ostati manjina. Obrađuje i fašizaciju prostora, posebno ističući Mađarsku i Rumunjsku, ali zaključuje da je prostor generalno bio slabo prijemčiv za fašizam, uz ostalo i zato što su mu se opirali desni autoritarni režimi. Njima je cilj bio ostati na vlasti, a alat za to je sprječavanje jačanja fašizma koji bi im mogao preoteti bazu. Istodobno, ti su režimi opstajali na vlasti i prihvaćajući elemente fašizma i ugrađujući ih u svoj način vladanja.

Četvrti je dio, "Istočna Europa kao dio nacističkog i sovjetskog imperija", najopsežniji. Posebno su obrađeni pokreti otpora u Jugoslaviji i Poljskoj, Holokaust, uspostava narodnih demokracija, odnosno socijalističkog poretka. Autor tvrdi da su komunisti imali solidnu podršku i bez utjecaja Sovjetskog Saveza, iako je izvjesno da bez pomoći SSSR-a komunisti, osim u Jugoslaviji, nigdje ne bi došli na vlast, a svakako se ne bi održali više od četiri desetljeća. Redom opisuje sve režime po državama (uz potpuno neobjašnjivo izostavljanje Jugoslavije) i zaključuje da su oni prije ili kasnije, osim u Mađarskoj, prigrlili nacionalističku, pa i šovinističku politiku. Obrađen je i niz pobuna, nemira, štrajkova, prosvjeda u istočnom bloku. Autor opširno obrađuje i (svakodnevni) život u istočnom bloku, ekonomske i društvene teme, štošta o čemu nije nezanimljivo čitati, ali o čemu nije nužno pisati u knjizi koje je okosnica nacionalizam.

Posljednji dio knjige, "Od komunizma do iliberalizma", obrađuje razdoblje od sloma komunističke vlasti nadalje, a njime su obuhvaćeni i ratovi u kojima se raspadala Jugoslavija. Temeljni je problem tog dijela što autor ne razumije da je 1989. bila primarno godina nacionalnog oslobođenja od SSSR-a, a tek potom godina uspostave višestranačke demokracije. Preduvjet propasti socijalizma je kriza vladajuće ideologije u koju više gotovo nitko nije vjerovao, a koja je izazvana i međunarodnim etabliranjem ljudskih prava, posebno kroz Helsinšku povelju. Cijeli peti dio je veoma površan pa tako autor bez konkretne argumentacije tvrdi da se raspad Jugoslavije i Čehoslovačke zbio suprotno željama velike većine stanovnika. Autor pripovijest vodi do tranzicije prema demokratskom pluralizmu, ulasku u Europsku uniju i padanju u iliberalizam.

A sada malo o teško shvatljivim problemima teksta koji sve, pa i ono što vrijedi, dovode u pitanje. Autor mjestimično nije sposoban držati misao ni nekoliko rečenica. U zaključnom dijelu piše da je spekulativno razmišljanje (primjerice da bi povijest išla bitno drugačijim smjerom da Gavrilo Princip nije pogodio svoju metu) iznimno važno jer bi bez njega povjesničari bili zatočenici determinizma. A koju rečenicu dalje piše da je teško zamisliti drugačije sudionike i događaje (od onih koji su prethodili) koji bi šezdesetih godina 19. stoljeća primorali habsburške elite na kompromis kakav bi zadovoljio češku političku elitu.

Južnoslavenski narodi obrađeni su gotovo kao bipolarni poremećaj. O njima se piše mnogo do 1918., a onda poslije 1948. Jugoslavija gotovo iščezava. U najopsežnijem dijelu knjige o njoj se uopće ne piše, osim na svega nekoliko stranica (od njih 308) u kontekstu sukoba Tito – Staljin 1948. i toga kako je pojedinim zemljama Jugoslavija bila nedosegnuti uzor u tome. Rumunjska vanjska politika interpretira se u nacionalističkom ključu, zbog svoje nezavisnije pozicije unutar istočnog bloka, a ni u kakvom ključu se ne spominje jugoslavenska vanjska politika koja je izgradila cijeli Pokret nesvrstanih što bi, koristeći autorov aršin, bila nacionalistička politika par excellence. Razdoblje druge Jugoslavije i njenog raspadanja obrađeno je na samo 26 stranica, na koliko je stalo sve od eliminacije Rankovića 1966. godine, hrvatskog proljeća i srpskih liberala, pa do ratova devedesetih. S obzirom na to da su nacionalizam i njegove manifestacije pokretač knjige i autorove ideje, nevjerojatno je da najvećem izboju nacionalizma, koji je života u postjugoslavenskim ratovima koštao barem 130.000 ljudi, daje tako malu važnost. Taj dio je napisan na razini toliko lošeg seminarskog rada da bi svaki elementarno savjestan profesor takav rad vratio studentu.

Tekst obiluje teško objašnjivim faktografskim pogreškama. Connelly piše da se 1969-70., za vrijeme nastanka nacionalnog pokreta u Hrvatskoj, prvi put nakon Drugog svjetskog rata vidjela šahovnica u javnosti. Interesantan i originalan zaključak, posebno imamo li na umu da je šahovnica sastavni i centralni dio grba SR Hrvatske. Kada pak piše o raspadu Jugoslavije i Srbiji devedesetih, zaključuje da je tisuće Hrvata, Slovenaca i Albanaca u Srbiji bilo pošteđeno zlostavljana. Za ustaše zaključuje da su tridesetih godina otišli u Italiju, a za njima je otišao i Ante Pavelić. U stvarnosti je Pavelić otišao u Italiju 1929. i ondje osnovao ustašku organizaciju. Connelly je dva puta istaknuo da je Ljudevit Gaj bio teolog, a tu činjenicu o sebi nije znao ni Gaj, na što je fusnotom upozorio i nakladnik. Ozbiljno je pogriješio i pišući o Bundu, organizaciji Židova na zapadu Ruskog Carstva osnovanoj krajem 19. stoljeća. Na jednom mjestu autor piše o Bundu i drugim cionističkim organizacijama, iako Bund ne samo da nije bio cionistička nego je bio anticionistička organizacija. Autorovo inzistiranje na protestantizmu Józefa Piłsudskog, ključne osobe poljskog nacionalizma i obnove poljske države nakon Prvog svjetskog rata, gotovo je dražesno. Tu činjenicu višekratno navodi ne bi li njome podcrtao višeslojnost, kompleksnost i uključivost poljskog nacionalnog pokreta. U stvarnosti je Piłsudski prešao na protestantizam u svojim tridesetim godinama zato da bi se mogao oženiti u crkvi jer je njegova buduća supruga bila razvedena katolkinja, a Katolička crkva nije dopuštala razvode.

Mjestimično je potpuno nejasno što je autor mislio. Kada piše o ekonomskim neprilikama u Poljskoj šezdesetih godina 19. stoljeća, navodi da su Poljaci stajali u redovima, ali nije jasno jesu li stajali iz potrebe ili iz navike. Inače, s Poljacima je Connelly imao malo više nesreće. Pišući o nacionalnom komunizmu, konkretno Gomułkinom, napisao je da su poljski staljinisti, prakticirajući upravo nacionalni komunizam, "naložili da se Varšava i drugi gradovi (nakon Drugog svjetskog rata, op. a.) obnove do najsitnijih pojedinosti". Iz vizure američkog profesora naviklog na to da se ne tako stare zgrade sruše ne bi li se izgradile nove obnova stoljećima starih povijesnih jezgri doista može izgledati kao nacionalistička eskapada.