Kad smo Milu Mihanovića iz Knežević Kose, sela između Vojnića i Vrginmosta, zamolili da nabroji članove svoje obitelji, nakratko je razmislio, pa  započeo redom nabrajati.

- Lorena, Jadran i Jadranka, Zeka i Dora, potom moja supruga i ja. Ali morate znati da smo samo žena i ja ljudska čeljad, ostalo su konji koje smatram dijelom svoje porodice, pa ih nikako ne mogu zatajiti i ne spominjati. Par sam konja imao i prije rata, a kad sam se vratio iz izbjeglištva sve sam kontao od čega krenuti ispočetka. Odlučio sam da to budu baš te plemenite životinje, da ni sam ne znam zašto: nikakvu dobit ne donose, no meni i supruzi stvarno puno znače i pričinjavaju veliku radost – objašnjava nam naš domaćin.

Rođeni me otac nije prepoznao kad me vidio nakon svih tih peripetija. No evo nas opet kod svoje kuće, kaže Mirjana Mihanović, koja je tijekom Oluje doslovce posijedila

Budući da Mihanovići imaju nešto više od pet hektara livada, možda je i to presudilo da se odluče držati i uzgajati konje. Čim je kupio prvog, Mile je znao da je to to, novi početak, pa je vrlo brzo zatražio i dobio poticaje za netom osnovano obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Livadske površine bilo je dovoljno za ispašu i košnju, čime je glavni problem, prehrana svih tih grla, bio riješen. Njegova je porodica prije rata bila poznata diljem Banije i Korduna, pa i šire: imali su trgovinu, gostionicu, bogato gospodarstvo i isto takvu veliku kuću pred kojom bi se znalo zaustaviti po dvadesetak autobusa s putnicima željnima okrepe tijekom putovanja.

- A kad su stigle nesretne devedesete, jedva je sve to nekako tavrljalo a onda zauvijek i netragom nestalo! U ratu je radila samo trgovina u kojoj se opskrbljivao narod okolnih sela i vojska u koju, nasreću, nisam bio mobiliziran. Naime, tu i tamo bih 'podmazao' one koji odlučuju, pa nisam završio u uniformi i pod oružjem. Tako me nitko nije dirao. Nije da se opravdavam, no prijateljevao sam s puno Hrvata koji su me poštovali, a poštuju me i danas – kaže nam Mile.

Za ratnih je vremena od jednog takvog prijatelja – Joža mu je ime, a prezime mu naš sugovornik ne spominje – kupio kombajn. Kad je stigao čas da se bježi s familijom u Srbiju, Joža je već drugog dana nakon odlaska Mihanovićevih požurio skloniti kombajn na sigurno, da ga pljačkaške horde ne odvezu u nepoznatom smjeru, te o tome telefonom obavijestio prijatelja Milu čim se dokopao njegova novog broja u tuđoj zemlji. Kako Mile tada nije imao blagog pojma o tome hoće li se uopće vratiti i kada bi to moglo biti, kazao je Joži da vrijedan stroj slobodno proda; po povratku, dočekao je novac.

- Oduvijek su se ovdašnji Srbi i Hrvati poštivali: dok je trajala Krajina, one poput mog prijatelja Jože smo štitili, nismo nikome dali na njih. Tako je i on spasio moj kombajn, kao što bih i ja njegov da smo bili u obrnutim ulogama – objašnjava Mile jednostavnim riječima.

Mirjana Mihanović

Dokaz takvih dobrih odnosa je i to što je prijatelj u gluho doba noći, oko četiri sata dana u kojem će započeti Oluja, nazvao Mihanoviće da im kaže kako bi bilo najbolje da se što prije spakiraju i pobjegnu. Stoga su se Milina majka Desanka, supruga Mirjana, kćeri Maja, Milena i Tanja živi i neozlijeđeni izvukli iz paklenske topničke grmljavine koja je uslijedila. Završili su u Srbiji, no sve što su godinama stjecali radom i odricanjem ostalo je iza njih: samo roba preostala u obiteljskoj trgovini vrijedila je najmanje dvjesta tisuća tadašnjih njemačkih maraka.

- Nisam u cik te 'olujne' zore pravo znao bi li se prije umio ili ubio: upalio sam odmah po pozivu kamion, pa budio druge ljude po selu informacijom da će nas napasti; čak sedamdesetak onih koji nisu imali nikakvog prijevoza utrpao sam u to teretno vozilo skupa sa svojima. Na Dvor se nije moglo, Topusko je već bilo odsječeno, pa smo se zaputili na sjever, preko Popovače. U Beogradu sam imao pašanca, Ličanina Peru Martića, koji je iz zavičaja otišao pred sami rat, pa nam je pomogao da se smjestimo na nekakvom malom salašu s trošnim kućerkom izvan grada. Novac koji smo uspjeli ponijeti sa sobom istopio se već po putu, pa nam je bilo teško iznova uspostaviti život, pogotovu sa sjećanjem na sve ono što smo ostavili pljačkašima i ratnim profiterima – pripovijeda Mile, čija će obitelj u Srbiji provesti narednih osam godina.

Živjelo se uglavnom od njegova rada, popravaka kamiona u koje se dobro razumio. Pročulo se brzo za njegove vještine, pa je posla bilo preko glave i dalo se lijepo živjeti. No Milina je mati umrla, kćeri se poudale i začele vlastite porodice, pa se sad već vremešniji bračni par odlučio vratiti u Knežević Kosu, na drevno ognjište. Žive mirnim životom, baveći se poljoprivredom i voljenim konjima onoliko koliko im snage dopuste. Ostvarili su oboje pravo na mirovinu – nešto više od dvije tisuće mjesečno svatko – što je posve dovoljno za nekakvu svakodnevnicu između obilja s jedne i gladi s druge strane.

Mnogi stanovnici toga dijela Korduna i danas dobro pamte predratnu čuvenu gostionicu Dva goluba, u kojoj se nikada nije mjerilo tko je kakve nacionalnosti.

- Bila su to lijepa vremena koja se, nažalost, više nikada i nigdje neće ponoviti. Koliko se sjećam, većina se u našem selu, kad bi se u rijetkim trenucima povela riječ o nacionalnoj pripadnosti, izjašnjavala Jugoslavenima, pa tako i ja – priča čovjek čija je supruga u kolovozu 1995. uslijed stresa i šoka posijedila doslovce preko noći.

- Rođeni me otac nije prepoznao kad me vidio nakon svih tih peripetija. No evo nas opet živih i zdravih kod svoje kuće, na svom imanju i sa svojim konjima. Što bi još čovjek mogao poželjeti – retorički se pita danas opet smirena i zadovoljna Mirjana Mihanović.