Jedna od glavnih zanimacija nacionalističkih otmičara naših života, kao i liberala koji se prave da to nisu, jest dizanje panike oko navodnih težnji da se ove naše periferne državice ponovno uguraju u neku vrstu jugoslavenske zajednice. Ovih je dana ulogu zaštitnice od takvog bauka regije preuzela Mirjana Kasapović, naša ugledna politologinja i redovna profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koja se u članku "Zbogom postjugoslavenstvu!", objavljenom u Analima Hrvatskog politološkog društva, razračunava s naslovnim pojmom i njegovim zagovarateljima. Uzevši u obzir da je riječ o akademskoj publikaciji, Kasapovićin je članak naišao na atipično snažan javni odjek, donekle očekivan zbog teme. Prvi je highlightse prenio Večernji list, koji servilno slini nad njenim "kirurški preciznim" razotkrivanjem opasne ideološke potke postjugoslavenstva, da bi se zboru oduševljenog roktanja pridružio, između ostalog, i niz ekstremno desnih medija, uključujući i one koji su Kasapović prethodno napadali zbog njene kritike povijesnog revizionizma u dijelu naše historiografije. Dogodili su se, srećom, i solidni polemički odgovori nekih od prozvanih raspačavatelja postjugoslavenstva – Jurice Pavičića u Jutarnjem listu i Dragana Markovine na Peščaniku – koji ukazuju na Kasapovićinu vlastitu ideološku tendencioznost, pa i opasnu denuncijantsku retoriku, kao i na bjelokosno ignoriranje stvarne premreženosti života i kulture, osobito one popularne, na postjugoslavenskom prostoru.
Jugoslavensko iskustvo nam ne može prestati biti relevantno jer iz njegove perspektive prepoznajemo konture i razmjere društvenog gubitka koji smo pretrpjeli, kao i potencijalne smjerove njegovog nadoknađivanja
Očekivano, najveći dio komentatora zakačio se na Kasapovićin klikbejt opis Jugoslavije kao "najneuspješnije europske države 20. stoljeća", koji potkrepljuje tvrdnjom kako "nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992, dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih građana". Postoji više razloga zbog kojih je ovakva konstrukcija sporna, počevši s činjenicom da izjednačava dvije nespojive, upravo antagonistički koncipirane države. Ipak, posebno je zanimljiv način na koji Kasapović argumentira tezu o totalitarnom karakteru Jugoslavije. Navodeći kako "političari, novinari, ali i znanstvenici nerijetko tvrde da u SFRJ nije bio uspostavljen totalitarni nego autoritarni politički poredak kao blaža vrsta autokracije", Kasapović poseže za tipologijom koju politolog Juan J. Linz iznosi u klasičnoj studiji "Totalitarian and Authoritarian Regimes" kako bi dokazala suprotno. Postoji međutim jedan zabavan detalj koji Kasapović ne spominje: isti taj Juan J. Linz u istoj toj klasičnoj studiji prema istim tim kriterijima eksplicitno svrstava Jugoslaviju među tzv. posttotalitarna autoritarna društva. "Jugoslavija", navodi Linz, "koja zaslužuje daljnju raspravu u ovom kontekstu, u našoj bi osnovnoj tipologiji predstavljala autoritarni režim, a različit stupanj autonomije omogućen različitim skupinama i njihovoj institucionalizaciji dobro se uklapa u naš pojam ograničenog pluralizma". Treba li uopće istaknuti da Kasapović, pozivajući se na Linzov autoritet, uredno zaključuje da istog tog pluralizma u Jugoslaviji nema?
No, sve i da do ove bizarne kontradikcije nije došlo, tendencioznost Kasapovićinog pristupa bila bi dovoljna da padne ozbiljna metodološka sumnja na njen članak. Kada je riječ o tezi o totalitarnom karakteru Jugoslavije, članku prije svega nedostaje komparativni moment – na ključnim se mjestima ne prikazuju ili se, još gore, prešućuju iznimno relevantni uvidi koji se ne uklapaju u autoričin unaprijed postavljeni okvir. Tako će, primjerice, Kasapović u jednoj fusnoti istaknuti kako "u novijima polemičnim raspravama Mihaljević i Miljan (2020, 2021) obrazlažu zašto je jugoslavenski politički režim bio totalitaran", a da pritom uopće neće pojasniti o kojoj raspravi i s kim je riječ. Navedeni su autori naime polemizirali sa slovenskim sociolozima Sergejem Flereom i Rudijem Klanjšekom, koji u svojem članku "Was Tito's Yugoslavia Totalitarian?" iz 2014. iscrpno problematiziraju teze poput onih koje Kasapović nastoji dokazati. Ovakva otvorena prešućivanja druge strane krajnje su problematična, osobito kada im je pripisan autoritet objave u akademskoj publikaciji.
Iz te je perspektive posebno interesantan drugi dio teksta, posvećen kritici postjugoslavenstva kao pojave čiji smisao je, prema Kasapović, da se naše novonastale države prikažu "kao podjednako neuspjele ili čak 'propale' tvorevine". Širiteljima takvih koncepata Kasapović štoviše pripisuje neku vrstu patološke mržnje – riječ je, smatra, o ljudima koji nove države "ne žele 'vidjeti'" na tlu Jugoslavije, za koju su i dan-danas vezani. Osobito je pritom zanimljiva provodna opozicija koju Kasapović uspostavlja između fikcionalnosti i ideologičnosti postjugoslavenskog i navodne autentičnosti nacionalnog modela, koji je valjda spontano niknuo iz humusa naroda oslobođenog komunističke diktature. Primjerice, pišući o političkom i državljanskom identitetu Jugoslavena i postjugoslavena, ustvrdit će kako je on "virtualan, nije izveden iz pripadnosti stvarnoj nego izmišljenoj nacionalnoj ili državnoj zajednici – on je ideološki konstrukt par excellence". Problem je, međutim, što nas osnovna politička teorija, koju Kasapović savršeno poznaje, uči da su sve nacionalne zajednice ako ne izmišljene, onda bar "zamišljene", kako stoji u naslovu čuvene studije Benedicta Andersona. Tako ni hrvatski, srpski, slovenski ili makedonski identiteti nisu ništa manje rezultat povijesnih i političkih procesa i prisila kojima se prekrajaju mentalne i fizičke granice zajednica, na što je u svojoj reakciji na Kasapovićin tekst efektno ukazao Pavičić.
Uvijek je dakle riječ o nekoj vrsti interesne i ideološke projekcije, pa tako naprimjer iz/zamišljamo da postoji nešto što se zove hrvatska književnost, što seže stoljećima unatrag prije formiranja moderne hrvatske nacije i standardizacije hrvatskog jezika. To ne znači da je ta fikcija ujedno i laž, nego naprosto da je njena korisnost kontekstualna, povijesno i politički uvjetovana. U tom smislu i postjugoslavenska i jugoslavenska optika dobivaju svoje opravdanje u odnosu na konkretan društveni kontekst u kojem ih primjenjujemo. Tome nas je poučio još Svetozar Petrović, koji je u "Prirodi kritike" napisao da je "pitanje o mogućnosti da se zamisli jugoslavenska književnost u velikoj mjeri identično s pitanjem koliko se u historičarevu razumijevanju vlastite sadašnjosti – u njegovoj procjeni vlastite historijske situacije – implicira da je Jugoslavija, kao zajednica raznih naroda, stvorena da zadovolji neku dublju i trajniju nuždu".
Dovodi nas to i do postjugoslavenskih studija kao akademske institucionalizacije svih štetnih tendencija na koje Kasapović upozorava. U njima ona prepoznaje još jedno terminološko dijete euroameričkih akademskih centara, poput postsocijalizma, čiji oportunistički lokalni sljedbenici navodno "zatvaraju političku budućnost novih država u stare okvire" za vlastiti simbolički i ekonomski probitak na međunarodnom akademskom tržištu. Međutim, u ime koje budućnosti ovih devastiranih država progovara Kasapović, koja izdvaja integriranost u "zapadne vojne, političke i gospodarske organizacije i zajednice" kao postignuće, dok tisuće ljudi bježe u inozemstvo, rad je sve prekarniji i potplaćeniji a samostalno stanovanje sve teže zamisliv luksuz? Jugoslavensko iskustvo nam ne može prestati biti relevantno jer iz njegove perspektive prepoznajemo konture i razmjere društvenog gubitka koji smo pretrpjeli, kao i potencijalne smjerove njegovog nadoknađivanja. U najmanju ruku je zbog toga ovo stanje uvjerljivo nazivati postjugoslavenskim, i utoliko je Jugoslavija pitanje naše sadašnjosti i budućnosti bar koliko i prošlosti.
