Pavka Jokić, vremešna mještanka Vrginmosta, cijele noći provodi budna. San joj remeti vrućina u kombinaciji s nepodnošljivim smradom spržene plastike koji se njenom kućom širi iz nelegalne kineske firme Phaten Plastic Recycling. Tvornica okupira sva čula: neprijatna, intenzivna buka gnjavi u svako doba dana. Istovarivanje plastike, lupanje kamiona i viljuškara, uznemirujući zvukovi iz tvorničkog pogona, najviše je podsjećaju, kaže – na bombe. Pavka je dijabetičarka, koristi inzulin i još dvije vrste lijekova za šećer. Usto ima astmu, a operirala je i kičmu i koljeno. Njena kuća je u neposrednoj blizini tvornice u kojoj se već godinu i pol drobi i tali plastični otpad. Stalna izloženost nadražujućem dimu izluđuje sve stanovnike općine Gvozd, ali najteže pogađa one koji su, poput Pavke, već teško bolesni.

Iako je zagađivaču 2. jula zabranjen rad, nezaštićeni mještani još se uvijek jednako guše. Državni inspektorat je nakon brojnih prijava i čak 12 izlazaka na teren zaključio da firma ne posluje u skladu s propisima, pa joj je Sisačko-moslavačka županija oduzela dozvolu za rad. Kako saznajemo sedam dana poslije ukidanja dozvole, ništa se značajnije nije promijenilo. Kamioni s novim otpadom i dalje pristižu u Vrginmost. Sagorijevanje plastike i nasilje nad stanovništvom se nastavljaju, unatoč donesenim odlukama.

- Oni rade noć i dan, kamioni dolaze izjutra u pet. Pale plastiku, to smrdi, prozor otvoriti ne možeš. Imala sam muža. Evo, sad će 11 mjeseci otkako ga nema. Vrtlarili smo u mirovini, dosta povrća smo sadili. On u zadnje vrijeme nije mogao raditi u vrtu bez maske. Svako malo je trčao u kuću po pumpicu za astmu. Imao je slabo srce. Što ću vam reći, vani se ne može boraviti, glava mi zuji. To je bučno, ajoj, lupa po mozgu! Stara mi je stolarija, zaguši me noću i budim se stalno. Trebali su se maknuti, a rade i dalje. Ovo nas što je ostalo većinom je starije stanovništvo. Jedna baka je tu kraj mene, ona je neki dan završila na infuziji, nije mogla do zraka doći. Moje mišljenje je da je neko dobio pare za tu tvornicu i sad ih niko ne može maknuti. Koje bi drugo objašnjenje bilo? Ćerka mi je došla iz Švedske s djecom. Razboljeli su se ovdje, zamislite koja je to razlika, njima je u Švedskoj ljepota božja - priča nam Pavka.

Zagađivači globalno imaju tendenciju birati zajednice u kojima žive manjine ili marginalizirane skupine (Foto: Sandro Lendler)

Od bašte obitelji Jokić više nije ostalo ništa. Krompir joj je, govori naša sugovornica, nekad bio za ponos: toliko bi se razgranao i narastao da je prelazio njenu visinu. Sada je sve sravnjeno sa zemljom. Sparušeni su i paradajz, grah i mahuna. Zagađenje je načisto potamanilo urode. Može se samo nagađati što se sve nalazi u tlu jer nitko od nadležnih nije odnio uzorke na provjeru.

Ignoriraju ih sve institucije koje imaju zakonske ovlasti da spriječe zagađivača, ali i oni koji bi morali služiti građanima. Na primjer, Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) nikad nije odgovorio na upit Maje Turniški, članice građanske inicijative Stop Phaten Plastic iz Vrginmosta. Zanimalo ju je što ljudi mogu napraviti kako bi se zaštitili od dima. Nekolicina ljudi se žalila na specifičan osip na rukama i na često krvarenje iz nosa. Do danas su mještani ostali uskraćeni za odgovor i konkretnu zdravstvenu zaštitu. Turniški nam je ispričala da su sretni ako uopće imaju mjesnog doktora opće prakse. Tu i tamo bi ih netko došao pogledati iz Topuskog. Tek prije nekoliko dana u mjesto je konačno došla doktorica. Međutim, nagomilanim problemima ne nazire se kraj.

Ispočetka su svi dobro reagirali na otvaranje tvornice, čak i u nedostatku svih informacija. Kako i ne bi kada je investitor najavio otvaranje 50 radnih mjesta u kraju koji vapi za zapošljavanjem. Brzo se ispostavilo da će poslodavac angažirati prvenstveno strane radnike, a za domaće ako pretekne poneko radno mjesto. Turniški nam govori da stranci žive i rade u strašnim uvjetima. Rade noćne smjene, nemaju zaštitnu opremu i spavaju u autu. Od radnog alata imaju običnu lopatu za snijeg. Ona ima i fotografiju jedne radnice, majke koja drži svoju bebu u pogonu dok radi.

Maja Turniški, članica građanske inicijative Stop Phaten Plastic (Foto: Sandro Lendler)

- Ova tvornica je služila kao firma za tekstil, nema nikakve uvjete za taljenje plastike. Elaborat je napisan za neopasni otpad, ali oni tale elektronski otpad. Imamo cijeli registrator prijava. Odgovora je bilo malo i svu su bili šturi: da je proces u toku, da su nađeni nedostaci vezano za buku i požar. Ne znam kako su uspjeli dobiti dozvolu za taljenje ičega. Tamo ima svega osim neopasnog otpada. Stranci žive kao životinje, naši rade kao životinje, mi živimo kraj svega toga - opisuje Turniški.

Oni koji podržavaju kineskog zagađivača odlučili su joj uzvratiti. Kada je postala glasna u prijavljivanju i kada je obavijestila novinare, u prostorije njene udruge Suncokret nenajavljeno je došla inspekcija da ispita radne uvjete. Za to vrijeme, tvrdi ona, inspekcija je kod štetočina dolazila najavljeno.

Prve prijave su došle od ljudi koji žive tik uz tvornicu. Samo ih bašte dijele od pogona; nalaze se na svega 20 ili 50 metara od izvora ekološke katastrofe. Najviše kamiona s plastikom dolazi iz Rijeke, ali po Vrginmostu se mogu vidjeti raznolike inozemne registracije. Uspjeli su saznati da im stiže tuđe smeće iz Litve i Nizozemske.

Turniški objašnjava da je elaborat pisan s namjerom da bude zbunjujući. Nije potpisan, nije pečatiran i nema stručnih savjetnika. Išla je redom i štiklirala što je sve navedeno, a u realnosti ne postoji. Nema porte, nema vage, kamere, pogon nije zatvoren, otpad je vani, umjesto da bude unutra...

- Jedan čovjek koji stoji iza zagađivača je išao od kuće do kuće i zastrašivao starije žene. Govorio im je da ništa ne smrdi, a ako im smrdi, nek' se sele. I meni su prijetili. Ja ću se nekako izboriti, ali šta može neka starija gospođa, udovica? Građane koji su toliko toga prošli tretira se kao apsolutno nebitne. Zar nismo zaslužili živjeti u miru? Imamo jednog čovjeka od 91 godinu, ustaje svako jutro u pet sati. Dvorište mu je kao apoteka. Njegove pčele se muče jer žive 50 metara od tvornice. Mene pita žena koja živi točno preko puta može li jesti povrće iz bašte. Plače mi se. Što da joj kažem? Nitko nam ništa nije rekao, dao savjet, nemojte jesti ovo, jedite ono, perite, bacite... Ništa - govori Maja Turniški.

Rade noć i dan, kamioni dolaze izjutra u pet. Pale plastiku, prozor otvoriti ne možeš. Imala sam muža. Evo, sad će 11 mjeseci otkako ga nema. Vrtlarili smo u mirovini, dosta povrća sadili. On u zadnje vrijeme nije mogao raditi u vrtu bez maske – priča Pavka Jokić

Tvornica smještena u središtu mjesta nalazi se na zanimljivoj lokaciji – na jedva 40 metara od policije i općine. Naočigled svih prolazi na desetine kamiona tjedno. Na kapiji ograde zakačen je veliki lokot, u dvorištu nema nikog i samo naizgled zgrada tvornice izgleda uspavano, kao da se u njoj ništa ne događa. Naši sugovornici govore da radnici ulaze sa stražnje strane i da iza pogona parkiraju svoja prijevozna sredstva, najčešće bicikle.

Svi prozori na kućama i stambenim zgradama su zatvoreni, dok u dvorištima nema nikoga. Prilično neobičan prizor za ljetni period na selu. Uvjerili smo se i sami da duži boravak na otvorenom u Vrginmostu nije opcija jer nos napada teški smrad izgaranja. Ispred jedne kuće sreli smo ženu. Kako podnosi stalno prisustvo smrada i zatvorenost?

S nedavnog prosvjeda u Vrginmostu (Foto: Sandro Lendler)

- Nemojte nas ni pitati kako izdržavamo. Prozor ne smiješ otvoriti, želudac mi se okreće. Koliko god pio vode, još je gore. Samo smrad, smrad i smrad. Noću vrućina, mi unutra zatvoreni k'o pilići. Džaba klima, džaba napa, sve uvuče. Izgleda da rade po cijelu božju noć. Ima li igdje iko da tome stane na kraj? Ako vi novinari ne uspijete, onda ne znam. Kćer živi na obali, voli se s djetetom ljeti skloniti u Vrginmost od gužvi i turista jer je mirnije. Bar je nekad bilo. Noćas smo se promolili oko ponoći, samo da unesemo kolica za malu. To je neopisivo smrdjelo - prepričava mještanka.

Iza njihove kuće vidi se fino uređena bašta. I što sad s tim, pitamo, da li ih je strah ubrati i pojesti?

- Pa jeste, ne znam kako to oprati. Ostavim povrće u sodi bikarboni, začinim octom, ali ako je ovo ušlo u zemlju, džaba što ja površinski to tako perem. I šta nam to sad znači, moram otići u dućan i kupiti povrće. A koliko sam novaca dala za sadnice, koliko sam se trudila da to uzgojim.. I sad moram baciti. Evo, jel' osjetite kako smrdi? Ali ovo je ništa. Kako to mogu raditi u naseljenom mjestu? Oni tamo ventilacije nemaju. Kažu da stavljaju pur pjenu na prozore da se manje čuje. Ja se samo uzdam da će novinari nešto izganjati - ponovila je zabrinuto.

I pored svega, slučaj iz male banijske općine nikako se ne može u široj javnosti nametnuti kao glavna tema. Odabir lokacije zagađenja nije nimalo slučajan. Ana-Marija Mileusnić, voditeljica kampanje protiv zagađenja plastikom iz Zelene akcije, smatra da primjer iz Vrginmosta spada u fenomen okolišnog rasizma. Zagađivači globalno imaju tendenciju birati zajednice u kojima najviše žive manjine ili marginalizirane skupine, a u Vrginmostu ima najviše pripadnika srpske nacionalne manjine, objasnila je Mileusnić. Kada zagađivač bespovratno ode iz Vrginmosta, ljudi će, kao i dosad, ostati sami sa počinjenim štetom nad svojim zdravljem i okolišem. Posljedice će tek izlaziti na vidjelo. Razina kontaminacije je nepoznata, stoga bi mještanima, za početak, trebalo osigurati detaljan sistematski pregled. Iz Zelene akcije su najavili da će inzistirati na materijalnim odštetama za stanovništvo.