Gotovo pa monopol na takozvane narodne mudrosti, prečice u pojednostavljivanju društvene i političke stvarnosti, u Hrvatskoj, a i šire na području bivše Jugoslavije, ima nacionalistička desnica. I nema ništa neobično u toj retoričko-tržišnoj prevlasti: nacionalna "buđenja" tijekom osamdesetih godina legitimitet su iskala upravo u narodnoj neposrednosti, navodno ideološki i birokratski cenzuriranoj i prigušenoj u socijalističkom društvu. Politička pobjeda nacionalizama dopustila im je i korištenje "prirodnijeg", samoobjašnjivog jezika koji ne vidi naročitu razliku između sebe i realnosti koju izražava. Nacija se ne mora objašnjavati, ona je naprosto priroda u kojoj obitavamo. U nastojanjima da se s liberalnih ili lijevih pozicija doskoči ovom monopolu ističu se dvije fraze koje se često koriste kako bi se i s te strane uživalo u jednostavnosti narodnih mudrosti, a i kako bi se dovela u pitanje prirodnost nacije.
Za prvu je zaslužan crnogorski muzičar Rambo Amadeus. Premda se radi o izjavi koja dužinom nadmašuje zadane okvire narodne mudrosti, kroz uporabu se svela na frazu koja zadovoljava parametre. Radi se o nekoj vrsti klasne analize nacionalizma koja jezgrovito kaže da je nacionalizam za one koji zarađuju do 300 eura mjesečno. Nema potrebe prilagođavati prihodovni razred inflaciji i rastu plaća od vremena kad je analiza izrečena, dovoljno je istaknuti da se radi o onima s najnižim primanjima. U samom izlaganju Rambo Amadeus je detaljnije istaknuo kako se teme i preokupacije mijenjaju s rastom primanja, ali osnovna mudrost je jasna i za njom se često poseže pri raskrinkavanjima nacionalizma i nacionalističkih teza.
Izjava Mate Parlova često se koristi iz istih pobuda kao i Rambova: postoji značajna razlika između nas i vas, mi smo otvoreni i pametni, a vi zatvoreni i glupi. Obje su ilustrativne za prevladavajući antinacionalistički sentiment na prostorima bivše Jugoslavije, a i šire
Uzaludno je ispitivati točnost ad hok klasnih teorija, iako se ova može povijesno i analitički osporiti na više načina, društveno su puno zanimljiviji razlozi njihovih popularnosti. U ovom slučaju se radi o tome da se nacionalizam kao politička ideologija smatra primjerenom za one najneobrazovanije i da se politička podjela na nacionaliste i liberale poklapa s onom između neobrazovanih i obrazovanih, glupih i pametnih. Posezanje za ovom "teorijom" omogućava društveno-intelektualni odušak i utjehu: možda oni politički pobjeđuju, ali ja sam pametniji. I ne bi to ni bilo naročito problematično da se ta navodna pamet i inteligencija često ne prevode u politički program ili barem stav, kao da su pamet i inteligencija, kako god da ih mjerili, ikad u povijesti samostalno trijumfirale u političkom polju. Osim ako ih se ne tretira kao kriterij uspostave društvene hijerarhije, ali onda više nismo na terenu demokracije. Iako napuštanje tog terena uglavnom ne brine previše one koji utjehu traže u Rambovoj klasnoj teoriji.
Druga fraza pripada legendarnom boksaču Mati Parlovu koji je u više navrata ponovio da on ne može biti nacionalist jer je svjetski prvak. Svi znamo što je naš dobri i pošteni Mate htio reći, ali izjava je, da kažemo tako, logički upitna. Nije li svjetsko prvenstvo natjecanje na kojem se natječu predstavnici nacija za titulu najboljeg? Nije li onaj koji je pobijedio predstavnike konkurentskih nacija "dokazao" da je njegova nacija najbolja? Ne omogućava li ta pobjeda lakšu pripadnost nacionalizmu nego kozmopolitizmu? Kao i u prethodnom slučaju, nisu bitne sama izjava, "narodna mudrost" i njena održivost, već društvena funkcija njene kasnije uporabe. Ona se danas uglavnom koristi kao sredstvo distanciranja od onih koji su vezani uz svoj kraj i državu i nisu vidjeli svijeta, kao da se tu radi isključivo o pukoj odluci, a ne o brojnim drugim financijskim i kulturnim parametrima.
Mate kao svjetski prvak postao je meta identifikacije za "svjetskog čovjeka" koji se opire čarima nacionalizma čistim bivanjem van zemlje, ako se još posjeti koji muzej i proba egzotičnija hrana, imunitet je zajamčen. Matina se izjava, dakle, često koristi iz istih pobuda kao i Rambova: postoji značajna razlika između nas i vas, mi smo otvoreni i pametni, a vi zatvoreni i glupi. I obje su ilustrativne za prevladavajući antinacionalistički sentiment na prostorima bivše Jugoslavije, a bogami i šire, a on poručuje da se protiv nacionalizma treba boriti pameću i inteligencijom. Isprike Mati na ovakvoj kontekstualizaciji i društvu u koje smo ga smjestili, ali nadamo se da će se iz narednih pasusa vidjeti potreba.
I na hrvatskoj se (ekstremnoj) desnici javlja zahtjev prilagođavanja novim okolnostima, koji se sažima u strateškom pitanju: hoćemo li i dalje biti fokusirani na Srbe (i Jugoslaviju) ili se moramo apgrejdati i apdejtati i primat dati "vouk kulturi" i migracijama?
Da ne bi bilo zabune, treba se protiv nacionalizma boriti pameću i inteligencijom, ali ne kao izoliranim vrlinama i vrijednostima, već kao sredstvima u samoj borbi. Također, nacionalne mitologije i politike prepune su gluposti i obmana, ali racionalno prokazivanje tih gluposti i obmana nije dovoljno, iako je nužno. Ili da parafraziramo Željka Keruma: zašto stalno gubiš na izborima kad si tako pametan? Redoviti korisnici spomenutih potpisanih "narodnih mudrosti" odgovorit će da je narod glup, ali taj odgovor nije naročito pametan. I da je stvarno glup, na tebi je da ga učiniš pametnijim. Ali, prije svega, baratanje oskudnom podjelom glupo/pametno kao horizontom politike izuzima valjda većinu življenog društvenog sadržaja i iskustva. Upravo onog koji nacija kao ideja, zamišljena zajednica, ritual i državna realizacija "pokriva".
Možda je zato najbolje prebaciti se na teren samih nacionalnih ideologa, pa se i donekle uživjeti u njihovu ulogu. Naime, nacionalne i nacionalističke politike se danas nalaze na svojevrsnoj raskrsnici. Premda su zalihe i dalje popunjene, prilično se iscrpio inicijalni "nacionalni kapital" i itekako su potrebne prilagodbe suvremenom svijetu. Nacija je paradoksalni entitet, istovremeno se čini kao da je tu "od davnina", a riječ je o pojavi modernog doba, dvjestotinjak i kusur godina staroj. Istovremeno se "zamišlja" i tvrda joj se realnost ne može osporiti. Proroci su joj devedesetih godina prognozirali globalizacijom definiran nestanak, a ona je, mjereno uspjesima (ekstremno) desnih politika, stvarnija nego ikad. Posvetimo se upravo tim politikama koje su preuzele zadatak prilagodbe nacionalnih projekata novim globalnim i ekonomskim okolnostima. Ako uspijemo donekle iščitati razloge njihovog uspjeha i formiranja političkog menija koji nude biračima, lakše ćemo izmaći paralizirajućoj zamci koja kaže da smo mi pametni, a oni glupi.
Razvijanje nacionalnih projekata i uspostava nacionalnih država vršili su brojne, često i proturječne društvene uloge. Nacionalne države bile su okvir unutar kojih se odvijala demokratizacija političkog života – od širenja prava glasa do socijalne zaštite – ali i projekti u ime kojih se vršilo etničko čišćenje, protjerivanje onih koji se nisu uklapali u zamišljenu zajednicu ili njihovo nasilno asimiliranje. Ne postoji nacionalna država koja si nije "priuštila" određeni oblik zločinačkih politika kako bi si priskrbila homogenost i tako učinila projekt "održivijim". Pored tih inicijalnih grijeha, nacionalne države bile su u neprestanoj tenziji: uz obračune s vanjskim i unutarnjim neprijateljima, priličan izazov predstavljale su i klasne razlike koje su podrivale nacionalno jedinstvo. Premda su nacionalne države nastale kao više ili manje demokratske reakcije na feudalne aranžmane i imperije, politička participacija masa ipak je bila ograničena – prije svega, ekonomijom.
U takvom se kontekstu pribjegavalo ustupcima u obliku političke participacije masa koju su povjesničari i teoretičari krstili raznim nazivima. Pa je tako V. E. B. Du Boiz pisao o "javnoj i psihološkoj nadnici", a Korej Robin o "suštinskom obliku demokratskog feudalizma". Radilo se o političkim kompenzacijama nižim klasama za ekonomsku i društvenu podčinjenost. Omogućeno im je stvarno i retoričko sudjelovanje u progonima i zastrašivanjima onih koji se nalaze niže na društvenoj ljestvici, uglavnom nacionalnih manjina i drugih skupina. Slabo plaćeni bijeli radnici u Sjedinjenim Državama dobivali su priliku da se nekažnjeno iživljavaju nad robovima, a na našim područjima i danas postoje različite "privilegirane" društvene skupine koje mogu sudjelovati u decentraliziranom iživljavanju nad nepoćudnim skupinama.
Hrvatska nacija i nacionalizam su gotovo pa strukturno određeni antisrpstvom – Domovinski pokret (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Ne radi se samo o nasilnim činovima, prijetnjama i pogromima. Integracija u razne rituale, od slavljenja bitaka preko sportskih natjecanja do komemoriranja žrtava, priuštila je nižim klasama i privid i dijelom stvarnu participaciju u društvenim procesima. Nacija je gotovo uvijek emocionalno dostupna, a kalendarski periodi u kojima nudi potpunu društvenu inkluzivnost funkcioniraju kao kompenzacija za ekonomske i druge nedaće. Nije sporna moralna problematičnost prihvaćanja takvih kompenzacija, kao ni nužnost bezrezervnog otpora, ali je itekako politički sporno da ne postoje neki drugi, prihvatljiviji oblici kompenzacija. Ili eliminiranje potrebe za kompenzacijama. U takvom kontekstu je teško one koji primaju "psihološku nadnicu" optužiti za luksuz racionalnog izbora. Ništa ih pritom ne abolira.
Prema britanskom teoretičaru Ričardu Sejmuru, današnji nacionalizam, koji on u novoj istoimenoj knjizi naziva "nacionalizmom katastrofe" (disaster nationalism), nema tu privilegiju da više barata spomenutim kompenzacijskim sredstvima u značajnoj mjeri. Mogu se istaknuti dva razloga zašto ih više nema na raspolaganju. Nacionalne su države dosegnule određeni stupanj nacionalne homogenosti i sve je manje onih nad kojima bi se moglo vršiti retoričko ili stvarno nasilje. Također, otporom takvom tipu nasilja uznapredovali su i zakonski oblici zaštite različitih manjina i zahtjevnije je, iako i dalje dostupno, nuditi blagodati "demokratskog feudalizma". No, nestankom kompenzacijskih mehanizama s repertoara nisu nestale potrebe nacionalne integracije i društvene homogenizacije. Nestale iz perspektive nacionalizma i nacionalnih pokreta.
Njih mijenja, riječima Sejmura, nacionalizam katastrofe. Očekivano, desna perspektiva ne bavi se realnim, ekološkim katastrofama, već "opasnim", ideološkim katastrofama koje ugrožavaju naciju i društvenu podjelu uloga. Sveprisutna "rodna ideologija" tu je da izbriše razliku između muškaraca i žena, a "velika zamjena" da izbriše razlike između bijelog i ne-bijelog stanovništva. Nacionalizam katastrofe više nije ekspanzivan kao prijašnji oblici nacionalizma: nema teritorijalnih i sličnih ambicija. On štiti pripadnike nacije od vanjskih ugroza, ideoloških i imigrantskih. I više nije usredotočen isključivo na naciju, već situaciju sagledava kontinentalno – štiti se Europa. Promjena je očita u pristupu relevantnijih ekstremno desnih stranaka širom Europe. Više ne traže izlaz iz Europske unije, već preuzimanje Unije i promjenu. Što se nudi podređenim klasama? Sudjelovanje u nasilnoj obrani običaja, tradicije i kulture koji su navodno zajednički. I to više nije kompenzacija u obliku "psihološke nadnice", već odaziv u izvanrednoj situaciji kao da je riječ o ideološkoj civilnoj zaštiti.
I na hrvatskoj se (ekstremnoj) desnici javlja zahtjev prilagođavanja novim okolnostima. A taj se zahtjev u njenom slučaju jednostavno sažima u strateškom pitanju: hoćemo li i dalje biti fokusirani na Srbe (i Jugoslaviju) ili se moramo apgrejdati i apdejtati i primat dati "vouk kulturi" i migracijama? Stavimo se privremeno u ulogu političkog konzultanta na desnici. Pitanje nije jednostavno. Hrvatska nacija i nacionalizam su gotovo pa strukturno određeni antisrpstvom. Ako se odluči prigušiti tu dimenziju, a suvremena društvena i ekonomska zbivanja sugeriraju da bi se moralo, potreban je ozbiljniji ribrending. Doduše, već se ide u tom smjeru, "rodna ideologija" i strani radnici redovite su teme, ali kao da se stranke malo boje prepustiti sigurno utočište antisrpstva: možda bolje desnom civilnom društvu ostaviti ove globalne teme, a mi da idemo po ratnom kalendaru. Očito je bilo na primjeru Domovinskog pokreta da se tu i dalje bolje snalaze.
Međutim, tu su im ograničenja u smislu širenja baze jasna. Okretanje temama i taktikama nacionalizma katastrofe nudi im više manevarskog prostora. Sve veći priljev stranih radnika i propast "demografske obnove" nude im priliku da se predstave manje anakronima i da dublje uđu u urbano glasačko tkivo, čiji su rasistički i antirodni potencijali, koji odudaraju od klasičnog tradicionalizma, zasad slabo politički iskorišteni. Nacija se ne može spasiti od vrtloga suvremenog kapitalizma kalendarskim obilježavanjem ratnih epizoda. Ne može ni ribrendingom, ali ne radi se o tome. Radi se o postizanju određenog stupnja političkog realizma s obzirom na to da je svima jasno da više nismo država iz koje se emigrira, već ona u koju se imigrira. I da ta promjena iziskuje novu varijantu nacionalnog projekta. Taj se projekt već sigurno kuha u mudrim glavama na desnici i sasvim je izvjesno da će na tapetu biti strani radnici i ženska autonomija s obzirom na demografsku sudbinu. Mogu ga usporiti ili zauzdati tri stvari: podjele i oronuli politički kapaciteti na desnici, strah od napuštanja Srba kao glavne mete ili ljevica sa svojim društvenim projektom. Ničija pamet neće sigurno.
