Mala zemlja za veliki nacionalizam; piše na grafitu koji je našao svoj zid na jednoj od prometnijih zagrebačkih ulica. Tamo je već neko vrijeme i nameće se pretpostavka da se radi o još jednoj oporoj obradi starog udarnog promidžbenog gesla ovdašnje turističke industrije – mala zemlja za veliki odmor. Isti je – smatramo opravdano, jer je riječ o ne baš dobro promišljenom PR-u – doživio mnoštvo osporavanja, pa i kroz jasno izrečene aluzije koje su donekle bliske tezi iz citiranog grafita.
Recimo muzički komad, koji ne hini političku korektnost, kazuje: "Mala zemlja za veliki odmor i još veća sranja, more puno leševa iz istočnih zemalja. Dušeke su ponijeli, vratili ih nisu, pa sada plutaju negdje prema Visu."
No nacionalizam je ono zbog čega se ovom prilikom osvrćemo na poruku iz spomenutog grafita. Nije naravno nužno da veličina države ili brojnost etnije proporcionalno određuju stupanj, odnosno raširenost nekog nacionalizma, ključan je povijesni kontekst.
Ima primjera jako malih zemalja u kojima je nizak stupanj nacionalizma (Island, recimo), ili relativno malih gdje se nacionalizam zadržava u konturama kontroliranog (na primjer, Finska), dok bi recimo Kanada i Australija mogle biti primjeri velikih i mnogoljudnih zemalja u kojima je nacionalizam unutar domaće populacije na umjereno niskim razinama.
No državice nastale raspadom socijalističke Jugoslavije nisu takav slučaj, pa je grafit sasvim primjereno pogodio srž problema u tim društvima. Nacionalizam – ovdje brižno kreiran, njegovan i potican već decenijama, sve do razdoblja koje prethodi kraju SFRJ – odigrao je i još uvijek odigrava svoj osnovni zadatak koji mu je namijenjen.
Takva se funkcija sastoji od ideoloških praksi neproduktivnog bildanja osjećaja zajedničkog kolektivnog identiteta po modelu etničke unifikacije bazirane na jeziku, teritoriju i konzervativno shvaćenoj ideji kulture, sve s ciljem skretanja pozornosti i prikrivanja temeljnih ekonomsko-političkih procesa kroz koje smo kao društva bukvalno razvlašteni – to jest pokradeni – u jednoj generaciji.
Procesi su vrlo srodni i slični, s nijansama razlikama, bilo da govorimo o starijim "tradicionalnim" nacionalizmima kakvi su srpski, hrvatski i slovenski ili o novijim – bošnjačkom, makedonskom, crnogorskom – koji su donekle i posljedični odgovor na spomenute agresivnije regionalne nacionalizme, što ih naravno ne opravdava.
Dokle seže potencijal takvih (samo)zavaravanja – kada saga o nacionalnoj samobitnosti zasjeni svaku doista relevantnu sferu egzistencije do razine gluposti – prisjetio me fragment jednog davnog razgovora sa znancem o korupciji, klijentelizmu, tajkunizaciji, nepotizmu i drugim zlima koja su nas dokačila kroz tzv. tranziciju. Otprilike, rekao mi je: "Znaš, kad nas već kradu, ipak mi je draže da nas onda barem kradu naši."
