Na zidu u ulici u kojoj je bio disco, pisalo je: "Abortus je ubojstvo". Netko je ispod dodao: "Ako je abortus ubojstvo, drkanje je genocid". 1990. je išla prema svom kraju i uskoro, onaj prvi grafit će preplaviti gradove. Tridesetak godina kasnije grafiti će biti prebojani, zamijenit će ih muškarci koji mole za čednost žena, ljekarnički i ginekološki prizivi savjesti, bogata trgovkinja kontracepcijskim pilulama i njena svita koja bi odlučivala o najintimnijem što čini ljudsku sudbinu te, s druge strane, femicid i nasilje nad ženama u porastu… I naši muškarci, kolege, prijatelji, braća, kojima od navedenog više smeta što smo oko toga "glasne".

Tada dok nismo znali što nas u životu čeka, u toplu zimu '90. godine, sricali smo taj natpis pred discom, prvi pa drugi, držeći se za ruke, dvoje zelembaća, drugi srednje, zatim slegnuli ramenima, uzdahnuli "WTF", i ušli u magiju neona, jer počela je matineja u "Plavoj kavi" i svi čekaju ultimativni hit "Udri jače, manijače". Meni se hit ne sviđa, zapravo odvratna mi je svaka riječ. Sjednem na neki zvučnik, dječak s kojim sam došla pita zašto ne plešem. Grozan mi je taj tekst, kažem. To je zajebancija, kaže on. Nije duhovito, odvratno je, sliježem ramenima. Pravim se da razumijem da on ne razumije, jer što mi preostaje, racionaliziram: on nije djevojčica, njega i njegove prijatelje ne spopadaju onanisti i egzibicionisti u busu, kad odu u park ili kad šetaju sami, on ne sluša "malo pretjeruješ" kad to ispriča odraslima iz svoje okoline. Pri tom je drag dječak, on nije, kao djevojčica koja sjedi na zvučniku, u osmom razredu ubo šestarom učenika iz susjedne klupe, samo zato da bi taj probodeni shvatio poruku i konačno prestao s pipanjem, štipanjem ili hvatanjem ispod klupe za vrijeme nastave. Jer normalno je da dečki u tim godinama drpaju i maltretiraju cure i da ih one naposljetku ubodu šestarom i da nitko ne sazna ništa o tome. Vidim, s onog zvučnika u "Plavoj kavi", da opet ja pretjerujem, jer svi se drugi zabavljaju. Pa ipak, već znam što je ironijski odmak, koji u pjesmi o manijaku ne osjećam. Sigurno sa mnom nešto nije u redu kad ne osjećam ironijski odmak, bojim se da nemam smisla za humor. Preosjetljiva sam, evo nitko nema problema s tekstom, svi plešu i pjevaju i tako do dana današnjeg: "Udri jače manijače, ubio te grom. Otkad si me napastvovao u srcu si mom. Ne slušaj me manijače kad ti kažem stoj, jer ja želim osjetiti svaki mišić tvoj..." Pjevaju složno dječaci i djevojke odu siledžiji, dok se iza brda kotrljaju tenkovi onih opipljivih manijaka koji će im uskoro zauvijek pregaziti živote i silovati snove.

Neke druge subote, disco matineja s prijateljicama u "Plavom Jadranu" (morska boja je, izgleda, bila u điru), iako je zima, skidamo posuđene, neudobne cipele s visokom petom još na ulici i u najlonkama tapkamo i poskakujemo bose po hladnom asfaltu prema kućama. Uz šetnicu kojom se krećemo kao po ledenoj žeravici, rastu stare topole, impozantne i kvrgave, pune čvorova i davno odsječenih izboja nižih grana. Jedno stablo, ako se malo bolje zagledaš, nalik je goloj ženi s velikim grudima. Prijateljica priča kako se momci po povratku iz disca pijani trljaju o to stablo, naizmjenično, grle ga i ljube pa i nešto više. To je poznata priča, potvrđuje druga prijateljica. Nabrajaju mi imena momaka za koje se zna da povremeno ljubuju s topolom. Nismo sigurne je li to urnebesno komično ili otužno, valjda oboje. Kakogod, neki momci koji su visoko kotirali, padaju s te tople kao one mucice u proljeće, u vječne močvare blagog prezira. Srce je strogo, to shvatiš s vremenom, strože od mozga, ono ima svoj autonomni smisao za pravdu, srce je zapravo neumoljivo kad se jednom ohladi. Odraslima ne pričamo o tome da se dečki seksaju sa srebrnom topolom, čemu, u boljem slučaju, rekli bi neku beskorisnu glupost.

To je jedna od onih stvarnih priča koja je previše bizarna i zbunjujuća da bi imala neki zaključak. A onda je dobila poantu trideset godina kasnije u liku Borisa Veličana koji je, među znamenitosti koje treba opipati, turistima ponudio Zagorkine sise. Ženski dio javnosti je s pravom pošizio, kad je u pitanju sisato drvo, stvar je komično jadna, ali kad je u pitanju Zagorka i njen spomenik postaje degutantno iz puno razloga koje je teško objasniti onome kome nisu razumljivi: možda im je svaka novinarka ili spisateljica, žena općenito, lošiji ili bolji dodatak sisama. Za razliku od Veličana, koji je, bojim se, propustio svoju šansu, Rambo Amadeus Antonije Pušić, muzičar i autor teksta mnogih hitova, pa i velikog hita Dina Dvornika "Manijak", zbog svojih je antiratnih stavova i istupa još devedesetih postao naš junak, svjetski megacar. I da, Rambo je bio duhovit, katkad i genijalan, sasvim dovoljno da mu progledamo kroz prste kad god bi mu u tekstovima zaštekao "ironijski odmak", i to najčešće kad su u pitanju – žene. "Malo pretjeruješ", opet čujem slične glasove kao prije trideset godina. Ukoliko mislite da pretjerujem stavite u isti kontekst u kojem spominjete žene, bilo koju manjinsku skupinu. Većina autora s regionalne rap i trap scene zbog takvog teksta bi bila optužena za govor mržnje, pa se ti vadi na žanr.

Mizoginija i osviješteni ili neosviješteni seksizam dio su folklora, ima ih u hitovima, ima ih u lektiri – bez ironijskog odmaka. Nipošto nisam za izbacivanje klasika, oni su svjedoci svog vremena, protiv sam kulture otkazivanja kao i svakog rigidnog načina obračunavanja, jer rigidnost i isključivost vode u nove oblike iživljavanja i igralište su za mnoge osobne obračune, komplekse i patologije. Ni ne okreneš se, evo ti neka lomača s knjigama i neki goli otočić. Ono što je potrebno jest preispitivanje i kritičko čitanje kanona, kao i kritička reakcija na takva mizogina djela, a ona se i danas bez pardona pišu, snimaju, čitaju, gledaju i slušaju. I neloše im ide.

Sve što se promijenilo jest da više ne šutimo o tome, da kritika i reakcija od strane žena napokon postoji.

Ali ako kod umjetnosti i ima smisla raspravljati o ovim stvarima, u realnom životu granice su jasne. Ljude, bili oni žene, muškarci, nebinarni, ne štipamo i ne pipamo i ne pljuskamo po stražnjici protiv njihove volje, to je maltretiranje. A onaj tko pipa spomenike i stabla, zovite me konzervom, možda bi trebao popričati s nekim stručnim, a ne o tome snimiti emisiju za državnu televiziju.

Dušobrižnici neka se opuste, ništa se opasno neće dogoditi njihovoj potresenoj muškosti, kao ni Veličanu ni Rambu, sasvim sigurno ih neće bijesne žene napadati po ulicama (još se nije dogodilo), a vjernu publiku će na brdovitom Balkanu imati i dalje, bar neko vrijeme. Umjesto neumjesnog pravdanja i izostanka isprike, bilo bi im logičnije zapitati se koja je to publika kakvoj teže ukoliko se mentalitetski i svjetonazorski u mnogočemu podudara s klečavcima koji mole na trgovima ili nasilnicima koji su skloni zatući ženu.

Nisu li Rambo Amadeus, Boris Veličan i molitelji u konačnici napravili potpuno istu stvar: pokušali poniziti žene. To što su pritom umjesto žena ponizili sebe i izblamirali se, njihov je problem. Teško je biti car kad shvatiš da ti nije dozvoljeno baš sve i da je između megacara i megamagarca mala razlika.

Trideset godina kasnije nemam razumijevanja za onog tko me drži za ruku, a od mene traži da prihvatim neprihvatljivo ili šutim. Tko štipa protiv tuđe volje, neka se ne čudi šestaru koji će ga ubosti. S tim da nijedna s tim šestarom više ne stoji sasvim sama.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma