Kada je Milena Radulović 2021. izašla u javnost s potresnim svjedočenjem o seksualnom zlostavljanju u beogradskoj školi glume, potaknula je mnoge žene da istupe, ne samo u Srbiji, nego u čitavoj regiji. Iako su se i ranije organizirale kampanje i razgovori vezani za tu problematiku, istup glumica digao je na noge čitav Balkan i potvrdio ono što smo mnoge već dugo znale – nasilje i seksualno uznemiravanje zabrinjavajuće je normalizirano u našem društvu i na našim radnim mjestima.
Nedugo nakon istupa pokrenut je sudski proces protiv Miroslava Aleksića, režisera, glumca i voditelja glumačke škole optuženog za zlostavljanje. Održana su dva ročišta, a nakon njih je suđenje više puta odgođeno. Tako se Aleksić ni 14. oktobra, kada je trebalo biti nastavljeno suđenje za više zlodjela silovanja i seksualnog uznemiravanja, nije pojavio na višem sudu u Beogradu, ponovno zbog navodno pogoršanog zdravstvenog stanja. No nalaz komisijskog zdravstvenog vještačenja ukazuje da je njegova bolest kroničnog toka i da se tretira po odgovarajućem terapijskom protokolu. Naznačeno je da je optuženi Aleksić sposoban i da može prisustvovati i iznositi obranu u danima kada nije hospitaliziran zbog primanja terapije.
Dok čekamo sljedeće ročište Aleksiću, evo kratkog pregleda dijela inicijativa koje su se zadnjih godina javile u regiji. Pod dojmom globalnog MeToo pokreta koji je krenuo iz Hollywooda i rasprava koje je izazvao na našim prostorima, 2018. grupa žena iz Makedonije kreće u kampanju #СегаКажувам koja za cilj ima osvještavanje normalizacije nasilja i seksualnog uznemiravanja. Okupljenih 50-ak žena je orkestrirano, na isti dan i sat, izašlo s osobnim pričama koje su se ticale proživljenog nasilja, pod heštegom #segakažuvam.
Irena Cvetković (Foto: Privatna arhiva)
Intervencija je potaknula rasprave i reakcije pa su se oglasili čak i iz državnog vrha, no po riječima sugovorice i direktorke organizacije Kolacija Margini Irene Cvetković do danas je sve ostalo samo na tome. Prikupljeno je oko 250 svjedočanstava koja nisu ostavila prostora sumnji da je nasilje među nama duboko ukorijenjeno i da diktira mnoge dijametre naših života, od uvjetovanih radnih odnosa, preko konstantnog straha za egzistenciju, načina na koji se krećemo i kako koristimo javni prostor, do internaliziranih misli kako smo "za sve same krive" i kako to "nije ništa strašno".
Irena Cvetković naglašava da je intervencija #segakažuvam osvijestila kako ne mora doći do silovanja ili fizičkog napada da bismo govorili o seksualnom uznemiravanju i rodno uvjetovanoj diskriminaciji. Bilo je bitno osvijestiti da se ne radi o 10 ili 20 žena, da je to sistemski problem koji stalno opravdavamo i ne nalazimo mu rješenja. Rezultati inicijative mogu se čitati kroz osnaživanje žena da prijavljuju slučajeve uznemiravanja i zlostavljanja i kroz svijest da postoji grupa koja može biti prvi korak u prijavi zlostavljača, a može i sama pružiti podršku i uputiti na profesionalce.
Jasmina Vasileva, glumica koja je u grupi #segakažuvam kontaktirala i okupljala umjetnice i kuturne radnice, napominje kako moramo na umu imati da uvjeti nisu isti za radnice koje zaposlene u institucijama i one koje rade na nezavisnoj sceni, kao što nisu isti ni za više i niže pozicionirane radnice u institucijama.
Jasmina Vasileva (Foto: Privatna arhiva)
- Neka zaštita postoji ako si zaposlen, ali na temelju istraživanja koje sam radila prije dvije godine pouzdano znam da nijedna institucija u kulturi nema u svom statutu dio koji bi se odnosio na seksualno zlostavljanje ili uznemiravanje. Ako se takva vrsta uznemiravanja želi prijaviti, onda se često gura pod mobing. Primjerice, bio je jedan prijavljeni slučaj zlostavljanja koji se dogodio među tehničkim osobljem i nije se znalo kako da se to riješi. Ni nakon njega ta institucija nije promijenila svoj statut – govori Vasileva, dodajući da su radnice na nezavisnoj sceni ranjivije i da sporije reagiraju na uznemiravanje pošto su potpuno nezaštićene kad su u pitanju radne pozicije i nemaju pristup sindikalnoj pravnoj pomoći. Ako i dođe do prijave, one moraju same da snose sve troškove.
Nedugo nakon istupa glumice Milene Radulović, grupa studentica i prijateljica s Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu – dramaturginja Asja Krsmanović te glumice Ana Tikvić, Matea Mavrak i Nadine Mičić – pokreću Facebook stranicu Nisam tražila. Potaknuli su ih licemjerni komentari na društvenim mrežama.
Promijenila se klima, ljudi su pažljiviji, pogotovo starija garda profesora na Akademiji. Počeli su paziti na koji način će komunicirati sa svojim studentima, što je super i što je užasno važno. Mladi koji upisuju Akademiju su puno svjesniji kakva ponašanja ne trebaju tolerirati, kaže sarajevska glumica Ana Tikvić
Prema njima, sarajevska scena je ili djelovala iznenađena slučajem seksualnog zlostavljanja u Srbiji, kao da se kod njih to ne događa, ili se zlostavljanje opravdavalo prirodom posla filmskih radnica i glumica koje "same traže" takav tretman. Na Facebooku pozivaju kolegice iz regije da se jave anonimno i da podijele svoje priče.
Preko noći stranica je buknula i prešla sve njihove kapacitete jer su u prvih pet dana dobile preko pet tisuća poruka. Uskoro im je bilo jasno da moraju izaći u javnost i da njihova lica moraju biti vidljiva jer su osjećale da toliko duguju ženama koje su se javile i podijelile svoje priče, kako bi znale da netko stoji iza njih. Već u tom trenutku znale su konkretne priče koje su bile vezane uz sarajevsku scenu i očekivale su da će se javiti ljudi iz BiH, ali dobile su poruke iz cijele regije. Javljale su se žene svih profesija i zanimanja, godina, vjerskih opredjeljenja i stupnjeva obrazovanja, a ne samo radnice u kulturi i na filmu.
- Meni je to jako bitno napomenuti – da je ta povezanost isto proizašla iz ovog pokreta, jer ljudi povezuju naše struke u kulturi s normalizacijom takvog ponašanja i tih skandala. Kao, to je šoubiznis, sve je dopušteno, a ovo je pokazalo koliko je žena prošlo kroz neku vrstu seksualnog uznemiravanja – kaže Ana Tikvić.
Stranica koja broji oko 40 tisuća sljedbenika i dalje je aktivna, ali njene pokretačice nisu u tolikoj mjeri. Kako su otpočetka naglašavale, možda se i previše očekivalo od njih. Tikvić ističe da su morale podsjećati kako one ženama ne mogu pružiti pravnu, psihološku i zdravstvenu pomoć jer nemaju tu vrstu znanja ni kapaciteta. Prihvatile su pomoć različitih drugih organizacija koje su im se javile, pa i nakon što je sve pomalo utihnulo nastavile su s njima surađivati, omogućujući na taj način neku vrstu besplatne psihološke i pravne pomoći ženama. Tikvić smatra da su osnaživanje i osvještavanje nedopustivih ponašanja ono dobro što je proizašlo iz pokreta.
Ana Tikvić (Foto: Privatna arhiva)
- Iako je sve daleko od idealnog, promijenila se klima, ljudi su pažljiviji, pogotovo primjerice starija garda profesora na Akademiji. Počeli su paziti na koji način će komunicirati sa svojim studentima, što je super i što je užasno važno. Mladi koji upisuju Akademiju su puno svjesniji kakva ponašanja ne trebaju tolerirati i da ih mogu prijaviti, da smiju biti glasni oko toga. Kada sam ja studirala nitko o tome nije govorio. Također, mislim da se na našim prostorima nikad nije više govorilo o ovoj temi u javnom prostoru. Istina je da je to odjeknulo kada su glumice istupile 2021., ali stalno se vraćamo na to. Čini mi se da se sustavnije priča o problemima i načinima na koji ih riješiti. Primjer je i zadnji sarajevski slučaj s Moamerom Kasumovićem koji je nakon osude zbilja cancelovan. Jedno sarajevsko pozorište skinulo je sve plakate na kojima je on sa zidova kao i informacije da je ikad tamo igrao - kaže Tikvić.
FDU Beograd je bio u cijelo vrijeme u kontaktu s ADU u Zagrebu, imali smo nekoliko sastanaka i razmjenjivali smo iskustva. Oni su razvili strategiju za rodnu ravnopravnost, to je nešto što mi želimo pokrenuti u okviru Senata Univerziteta, govori režiserka i profesorka Irena Ristić
Da je sve daleko od idealnog potvrđuje i Mario Kikaš, radnik u kulturi koji se u svojim istraživanjima bavio stanjem regionalnog kulturnog polja. On navodi nekoliko razina problema.
- Možemo krenuti s tezom o profesionalizaciji kao odgovoru na sustav koji funkcionira po predmodernim, familijarnim, čaršijskim vezama, nazovite to kako hoćete. Profesionalizacija bi riješila dio izazova s kojima se danas suočavaju filmski i kulturni radnici u BiH, kao što je uspostava HAVC-a riješila dio problema i u hrvatskoj filmskoj industriji. Uspostavila bi se jasna pravila, struka bi preuzela važnu ulogu u cijelom procesu financiranja filmske industrije. Međutim, to ne mijenja činjenicu da mi i dalje ostajemo male periferne industrije. To je strukturna pozicija koja je onda i svojevrsna sudbina koja određuje kako će stvari funkcionirati. To prije svega otvara pitanje države i u čijem interesu bi se država kao važan akter u industriji priklonila. S jedne strane želite biti bliski državi, kao pojedinci ili strukovne organizacije, jer vas država jedina može zaštiti od prekarnih i kriznih situacija kojima je filmska industrija izloženija više nego ikad. S druge strane, država ima interes postati konkurentna na tržištu koje donosi kakav-takav profit, koji onda zapošljava domaću radnu snagu i povratno financira cijelu industriju – objašnjava Kikaš.
Nakon istupa glumica u Beogradu i incidenta koji je posredno bio vezan za Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, dio studenata i profesora se udružio u platformu FDU protiv nasilja i pozvao sve koji su imali bilo kakvo iskustvo seksualnog ili kakvog drugog uznemiravanja da prijave takve slučajeve. Jedna od članica, profesorka na FDU i režiserka Irena Ristić kaže kako je to najprije bila mješovita grupa profesora i studenata, a onda postaje grupa studentskog parlamenta Fakulteta dramskih umjetnosti u kojoj se još uvijek zadržala nekolicina "gostujućih profesora", ali sva vlast prelazi u studentske ruke. Uz mnogo truda i otpora, uspjeli su ishoditi donošenje službenog Pravilnika za zaštitu od zlostavljanja u obrazovnom i radnom procesu.
Mario Kikaš (Foto: Privatna arhiva)
Pravilnik pokriva sve aspekte zaštite od zlostavljanja i to ne samo u obrazovnom, nego i u radnom procesu, tako da se odnosi i na studente i na radnike na fakultetu. Zasnovan je na ideji da ne štiti (samo) od seksualnog, nego od svih vrsta uznemiravanja (verbalnog, neverbalnog, fizičkog, itd.) kako bi se izbjegle "sive zone". Ali su opisani i svi ostali slučajevi neprihvatljivih ponašanja u sferi obrazovanja: obezvrjeđivanje, osporavanje napredaka, ignoriranje studenata, ponižavanje, vrijeđanje i različiti pedagoški drilovi koji su u našem obrazovnom sustavu uvriježeni.
Ristić ističe dva ključna momenta kojima se taj Pravilnik izdvaja od dosadašnjih pravnih aktova i sličnih dokumenata, a to je rok prijave koji može biti dvije godine nakon završetka fakulteta ili nakon završetka radnog odnosa te, pored manjih kazni, automatsko pokretanje disciplinskog postupka koji može rezultirati otkazom u slučaju težih oblika zlostavljanja. Naša sugovornica smatra da je pravilnik vrlo značajan korak.
- A još je značajnije kako se on i do koje mjere primjenjuje. I da li se primjenjuje selektivno. Tek sada zapravo očekujemo da se ljudi koji su imali neka takva iskustva osjećaju sigurno da prijave nasilje. Osim Pravilnika, jako je važno da smo probudili studente na fakultetu i to što su oni postali vrlo aktivni u toj grupi. Svake godine se organizuju Dani borbe protiv nasilja i, osim umjetničkih formi koje se bave pitanjem nasilja, održava se sastanak za brucoše koje se informira o Pravilniku, dosadašnjim postignućima Platforme i njihovim pravima - govori Ristić.
Bitno je i da su se nakon istupa glumica povezale akademije u Zagrebu i Beogradu, a neformalno i Ljubljana.
Olga Dimitrijević (Foto: Tanja Kanazir/Nada)
- FDU Beograd je bio u cijelo vrijeme u kontaktu s ADU u Zagrebu, imali smo nekoliko sastanaka i razmjenjivali smo iskustva. Oni su razvili strategiju za rodnu ravnopravnost, to je nešto što mi želimo pokrenuti u okviru Senata Univerziteta. Ne razmjenjuju se podaci o konkretnim slučajevima, ali stalno razmjenjujemo iskustva o tome što se događa. Slična nam je struktura ustroja, pa i problemi - objašnjava Ristić.
Inicijative koje i dalje počivaju na volonterskom i aktivističkom radu izborile su neke pobjede od 2021. godine naovamo, međutim, kako nam potvrđuje hrvatski slučaj redatelja Dalibora Matanića iz travnja ove godine, polje rada u kulturi i dalje je zasićeno zlostavljačkim praksama o kojima se dugo šuti. Polje je monopolizirano, bez reguliranih radničkih prava i struktura koje bi pružile podršku i pomoć žrtvama, i dalje puno podrške zlostavljačima. Nevidljivost i zamjenjivost, a tako i ranjivost pripadaju niže pozicioniranim radnicama u polju koje često zbog straha za radno mjesto ili status šute i ne prijavljuju nasilje. Potvrđuje to činjenica da su još 2021. neke radnice anonimno u Facebook grupi Nisam tražila prijavile ponašanje Dalibora Matanića, čiji je slučaj izazvao pozornost tek tri godine kasnije.
Dramaturginja Olga Dimitirijević pojašnjava:
- Rodna dimenzija ovde je nezaobilazna: žene čine većinu radnika u kulturi i umetnosti, pretežno su manje plaćene, i dalje teže dolaze do prave simboličke moći u polju... Jednostavno, što ranjivija pozicija, veća je i mogućnost za nasilje. Moje glavno polje su dramske i izvođačke umetnosti, gde se nasilje takođe često romantizuje, posebno kada su umetnički procesi u pitanju, gde se nasilje skriva iza mitomanije o teškim, ali velikim rediteljima ili glumcima, koji baš zato što su teški uspevaju da proizvedu vrhunsku umetnost. Spektar rodne nejednakosti, podmukle ili otvorene eksploatacije i primera normalizovanog nasilja je prosto toliki da je jasno da je reč o strukturnom problemu. Ipak, ono što raduje je da se stvari menjaju. Dolaze neki novi ljudi koji sve više misle da to prosto nije u redu, da tako ne može i ne treba da se radi. Oni će i kroz načine kako vode svoje umetničke procese menjati paradigmu - zaključuje Dimitrijević.
