Malokad u tekst uđem ozlojeđena jer nije lako, barem meni, fantazirati o nekom prekopapirnom svijetu kad ti je sugovornik provalija. Riječ pokrene riječ i od rečenice onda nastane nekakvi monstrumić čiji ga eho (a tako ona razgovara sa mnom) samo povećava. Abyssus abyssum invocat, rekli su nešto malo prije mene, sasvim svejedno u ovoj iteraciji tko, jesu li stare Latinjanke, je li onaj predivni francuski film o opernoj pjevačici koja se nikad nije čula na snimci, ili poljski metal bend. Ukratko, gdje god vas srce vuče, tamo je vaša provalija. Hoću reći, referencijalno polje. Zato mi je važno da u tekst, bio to neki književni ili ovaj koji sad tu pišem, ulazim čisto, ajmo to tako reći, s nekim vedrim, optimističnim pogledom na svijet neka će putem biti svega. Da dam koliko i uzimam, da pogodim kako i timbar, tako i kantar. Timbar se nešto lakše i brže nađe i u životu i na papiru, ali kantar u oba slučaja, a bome ni ovdje gdje smo, skučeni i skućeni u svojim tijelima, u našim malim kapsulicama od kostiju i mesa, malo kad pogodi. A kad mu se na tren krakovi povremeno i izjednače, dođe neki trenutačni osjećaj ushita i olakšanja, kao da će sve biti dobro, kao da poravnata poluga nije samo pitanje privremenog konsenzusa.
Hoću reći…
Nema tko će s ovog svijeta otići, što bi se reklo, je*en i pošten. I znale su to i stare Latinjanke, sigurno zna i poljski metal bend, a evo i neki se frazeološki dokazi o spoznaji naših naroda podastiru na Hrvatskom jezičnom portalu: (ne može se biti) jeben i pošten, nemoguće je da čovjek postigne što želi a da izbjegne žrtve, troškove itd. koje to traži… I to bi trebala biti prijelomna, izvanredna, presudna, nikad važnija, hipervažna, najnovija vijest na svim internetskim portalima obojana u sve žive boje, svaki dan iznova. Za razliku od ovog postizbornog ruganja svakom tko bi htio, za života, nešto ravnopravniji okršaj sa stvarnošću.
Ako ste pratili vijesti ovih dana, misterija nema. Iza zatvorenih vrata nitko ne razgovara o političkim stavovima ovih ili onih za 76 većinskih ruku, tu je sve jasno. Ne razgovara se, čvrsto vjerujem u to, ni o tome koga se uhvatilo da što govori na snimkama, je li ovaj ili onaj potez protuustavan, ni o tome kako ti je frizer pocvikao zulufe kad i notornome fašisti i je li na obojici tupio istu britvu. Ukratko, ne razgovara se o zakonima, principima i ideologijama. Oni su neutrživa roba stare proizvodnje koja slabo ide na novom tržištu, a zna se da ono ne trpi stvari iz vremena kad se radilo da traju i valjaju. Iza zatvorenih vrata priča se o - parama. Običnoj šušti. Kako napuniti žepe da ti gaće spadnu. Točno tako pojednostavnjeno da je uvredljivo zdravom razumu, ali ne i onom koji takve razgovore vodi.
Između vijesti iz svijeta Ti meni, ja tebi, moj tvome, tvoj mome, tra-la-la, jer to ruganje traje u po desetak vijesti dnevno po bilo kojem izabranom portalu, teško se do nas probila ona da jedan otac sad već više od mjesec dana čeka povratak svoga sina iz Irske. Poslao ga je tamo na dvjema zdravim nogama, je li u bolji život, je li u bolje sutra, je li u sretniju mladost, je li sa sretno i vidimo se brzo pozdravom, otvorena je stvar. Ali da će svoga sina iščekivati zatvorena u metalnom sanduku, nije. Bila je to na trenutak prijelomna, izvanredna, presudna, nikad važnija, hipervažna vijest, sve dok joj, kao i svim stvarima u životu, nismo dali malo vremena i prostora. Onda je postala vijest da ti srce pukne, a to su one koje gurne u zapećak svaka o, npr. formiranju vlade nacionalnog spasa. Postala je jedna od ovih „ne možeš biti je*en i pošten vijest“. Otac, naime, moli preko medija da mu se pomogne da sina pokopa i tako pokazuje svoju tugu i očaj. Ali znaju ovi iza zatvorenih vrata, to ne podmazuje fotelje.
Sinov prijatelj, koji je posvjedočio čitavom događaju i jedva izvukao živu glavu isto je vijest da ti srce pukne.
Između vijesti iz svijeta Ti meni, ja tebi, moj tvome, tvoj mome, tra-la-la, jedva se probila i ona da je Europski parlament izglasao s 522 glasova za, 27 protiv i 72 suzdržana prva pravila EU-a za suzbijanje nasilja nad ženama. Ukratko (i poduže), „zabranjuju se sakaćenje ženskih spolnih organa i prisilni brak te se utvrđuju posebne smjernice za kaznena djela na internetu poput otkrivanja osobnih podataka i nezatraženog slanja seksualno eksplicitnih materijala (tzv. cyberflashing). Novo zakonodavstvo sadrži dulji popis otegotnih okolnosti za kaznena djela za koja su predviđene strože kazne poput zločina protiv javnih osoba, novinara ili boraca za ljudska prava. Taj popis uključuje i namjeru kažnjavanja žrtava na temelju njihova roda, seksualne orijentacije, boje kože, vjere, socijalnog podrijetla i političkog uvjerenja te želje da se sačuva ili obrani “čast”. Ne može biti prijelomna vijest ni da udreš briselskim parama o stol, jer se radi o ženama, a za njih imamo nešto važnije vijesti. Ali važno je napomenuti da su trojica parlamentaraca poslana u bijeli svijet iz Hrvatske bili među ova sedamdeset i dva suzdržana, i da će se kući vratiti na dvjema zdravim nogama. Oni su nekom mentalnom akrobacijom došli do ideje da ne možeš biti jeben, tj. imati briselsku fotelju, i biti pošten, tj. sjediti na njoj bez silovane i osakaćene žene. Morbidno, i da ti srce pukne.
Između vijesti iz svijeta Ti meni, ja tebi, moj tvome, tvoj mome, tra-la-la, probila se i ona da da je prva subota u mjesecu, a to znači dvije stvari: testiranje sirena za znak opasnosti točno u podne, ali i to da će na trgove većih gradova izići klečavci. Ni jedno ni drugo nije ni najnovija ni prijelomna vijest, ali nisu ni zaje…zezancija, i ovdje konkretno mislim na trošitelje hrskavica, neka imaju takvo nekakvo glupasto ime. Čuješ „klečavac“ i odmah pomisliš na nešto poput ljenjivca ili krezubice, nešto simpatično i drago, tulavo i malo mentalno poprčkano, nešto za što sigurno ne bi pomislio da ima radnu dozvolu. Ili da moli za svijet u kojem će prava sebi ravnopravna ljudskog bića, u ovom slučaju - žene, svesti na vic. Nema pobačaja, nema ekonomske slobode i vlastite plaće, nema prava na izbor di izbora može biti, nema cile-mile pod đonom čizme koju on navuče na svoju bolnu, otklečanu nogicu. Za to se mole. Za robovlasništvo, obespravljenost, jad, tugu, bolest, patnju. I nema tog boga koji bi im uslišao molitvu, da im se jedna takva zvizdarija ostvari, ali ta vijest, ma kako prijelomna i najnovija bila, neka je odaslana ravno s božjeg portala, do njih još nije došla. Zabrinjavajuće, i da ti srce pukne.
Kaže jedna od ovih poplava-me-izbacila internetskih psihoguruica sljedeće: ako želite biti dobre volje, ako želite da vam dan započne dobro, ujutro kad se probudite ne čitajte vijesti, ni prijelomne, ni izvanredne ni… Znate već. Zatim, da bi vam dan bio još bolji, nemojte odmah ni piti kavu, da se razina adenozina sama spusti, a ne da je kofeinom zaštopate. To je jedan od nukleozida (ha-ha, guglajte) zbog kojeg se ujutro osjećate grogi. Ono što trebate napraviti prvih dvadeset minuta od silaska u vašu stvarnost je gledati u sunce. Stati pod božji lampion i direktno kroz najveći organ usisati vitamin D. Dodat ću samo ovako, izvuklo me iz mog jada. Kad prođe tih dvadeset minuta, ko može i kako, prema vlastitom timbru, kako bi autorica rekla, šibnite mejl veleposlaniku, pitajte ga za junačko zdravlje, pošaljite Davidu koji eurić, izađite na trgove grada. Važno je da je poluga na pravoj strani, da se nešto malo žrtvuje, da se ne bude je*en i pošten.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
