Uprkos brojnim upozoravanjima, protestima i akcijama, kraj i ove godine dočekujem s užasnim statistikama o svakodnevnom nasilju nad ženama. Uzmemo li u obzir i poraznu činjenicu da je to tek vrh ledenog brijega, jer koliko je samo onih slučajeva koji i dalje ostaju skriveni i neprijavljeni, nužno se nameće pitanje zašto i dalje nemoćno tapkamo u mjestu. Upravo je to tema jedne važne izložbe koja je prije nekoliko dana postavljena u Sarajevu, u saradnji ljevičarsko feminističkog kolektiva CRVENA i savremenih bosanskohercegovačkih vizualnih umjetnica: Alme Gačanin, Saše Tatić, Jelene Fužinato, Milene Ivić, Kasje Jerlagić, Mile Panić, Adele Jušić i Lane Čmajčanin.
Pod naslovom "Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta", spajajući različite umjetničke forme i pozicije, ova izložba progovara o sveprisutnom nasilju koje doživljavaju žene u patrijarhatu kod nas, ali i bilo gdje drugo u svijetu. Kao što naslov sugerira, lajtmotiv cjelokupne postavke je modrica na ženskom tijelu. Modra, ljubičasta, zelena i žuta boja vizualni su prikaz svake od faza boli, traume i procesa zacjeljivanja. Odluka da se izložba postavi u prostorijama kolektiva (a ne u nekoj od gradskih galerija) koji simbolički uzev postaje poluprivatni/polujavni prostor, proizlazi iz osnovne namjere da se nasilje obuhvati u totalitetu (od skrivenog, privatnog i pojedinačnog do vanjskog, javnog i zajedničkog) te nas stavlja pred pitanje: a šta bude kad modrica izblijedi? Poništava li se tim proživljeno ili se bol i trauma nastave taložiti ispod kože, držeći nas tako i dalje u kandžama nasilnika?
Dio radova posvećen je nasilju u porodici, čime se dekonstruira ideja doma kao svetog i sigurnog gnijezda. Struganjem (ogoljivanjem) zidova, kuća se razotkriva kao opasno mjesto, leglo trpljenja, prešućivanja i transgeneracijskih trauma, koje kao takvo opstaje upravo zato što iz nje nema realnog bijega. Jer kuda otići (tema je drugog dijela izložbe), kad je cijeli patrijarhalni sistem temeljen na nasilju? Istorija patrijarhata je istorija nasilja. Kako očekivati promjene od društvenog sistema koji sa svim svojim institucionalnim aparatima uporno normalizira (nerijetko i ohrabruje) nasilje nad ženama? Otud mi na koncu 2024. imamo statistike koje imamo, i otud svi vapaji "Ni jedna više!" i dalje nemaju efekta.
Jedini put da se odupremo svim bojama nasilja, kojem je i posvećen jedan od radova na izložbi, je put solidarnosti prema svim ženama koje su pretrpjele ili trpe nasilje. Način na koji ćemo im jasno i glasno reći da ih vidimo, čujemo i, više od svega, da im vjerujemo.
