U martu ove godine u Kazneni zakon uvršten je članak 111.a Teško ubojstvo ženske osobe koji predviđa zatvorsku kaznu od najmanje deset godina za "rodno utemeljeno ubojstvo ženske osobe". Nekoliko mjeseci kasnije Autonomna ženska kuća u Zagrebu zatražila je da se u Kazneni zakon uvrsti i dodatni članak: Povreda prava na dobrovoljni prekid trudnoće, s predviđenom zatvorskom kaznom od jedne do tri godine. Ne provirujući ispod skuta matere države, prijedlog je usput popraćen zahtjevom da se zatvorom riješi i problem uznemiravanja pacijentica pred bolnicama. Ispada da je zadnjih godina sve čemu se moguće domisliti u feminističkom radu samo još kazni i još policije. Nema veze što je puno prije marta ove godine u istom zakonu već postojeće teško ubojstvo u članku 111. predviđalo istu zatvorsku mjeru, od najmanje deset godina, gdje je otegotnost i tada, kao u novodopunjenom dijelu, bila ubojstvo "bliske osobe ili osobe koju je (ubojica) već ranije zlostavljao". Nema veze što pravo na prekid trudnoće povređuje zapravo sama država koja ga garantira – napominjući da se "pobačaj vrši na zahtjev trudne žene", a opet podržavajući bolnice da se ogluše na taj zahtjev "prizivom savjesti" ili da ga dobro naplate. Zakoni nisu zakazali ili propustili razriješiti neke unutarnje teškoće. Nije se nikakav mehanizam pokvario i nije da žice u nemaru ili neznanju nisu povezane kako treba. Kapitalističke nacionalne države ugađaju satove tako da se ne oglase kada bi trebale i da se kazaljka neumoljivo zadrži na šest ujutro i kada bi trebalo otkucati podne. Država radi baš onako kako je posložena da radi. Istodobno potiče i suzbija jedan te isti oblik nasilja, raspaljujući ga i utrnjujući, oblikujući ga i razvlačeći, sukladno interesima ekonomske i političke moći, ali nikada ne ispuštajući iz zuba zakrvavljena tijela žena i kvir osoba.
Carstva su svoje ovlasti temeljila na tome što će se, u zamjenu za obećanu zaštitu, nekada od neprijateljske vojske koja će zaplijeniti svu ljetinu, dopustiti "našoj vojsci" da zaplijeni nešto manje. Nacionalne države temelje svoje ovlasti na tome što ćemo im, i dalje za zaštitu, danas jednih od drugih i od nje same, prepustiti slobodu koju će nam roditeljski dozirati, dodjeljivati ili ograničavati, da se ne bismo slučajno pohlepno zagrcnuli ili pretjerali u pomisli da je moguće, recimo, dogovorno reorganizirati stanovanje tako da nijedna osoba nije istrgnuta iz društvene podrške ili da se možemo kretati po potrebi preko granica koje su nametnute. Građanstvo (pri čemu je još gora nesreća biti prepušten na milost ili nemilost "ostajanja ničijim", u dometu država koje smatraju da nemamo što raditi na njihovom teritoriju) traži prepuštanje naših sloboda kao ljudskih bića državi koja će njima nadalje raspolagati i s kojom ćemo se poslušno natezati za kasniji odlazak na spavanje. (Kada Opća deklaracija o pravima čovjeka kaže: "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima", ona ne opisuje zatečeno stanje, nego otvara prostor tekstu koji će propisati o kojim oblicima dostojanstva i kojim se isječcima slobode – prava – radi.) Ako se pobožno utječemo državama da nas "zaštite" od nasilja na koje nas te iste strukture osuđuju, prikovavši žene i kvir osobe za obiteljske domove, i utvrđujući kada i kako možemo utjecati na to što će se dogoditi s našim tijelima, feministička borba već korača pomirbeno u predaju a da nije ni započela kako treba.
Zaključak analize ubojstava žena u partnerskim odnosima Dunje Bonacci Skenderović nije nagrizanje "braka" i "obitelji" u kojima je nasilje očito relevantna varijabla, nego podučavanje policije, suda i socijalnih radnica kako da strože pristupe tim pojedincima koji su prijetnja "obitelji"
Od pet teških ubojstava štićenica Doma za starije i nemoćne Vianey u Daruvaru koja je počinio umirovljeni vojni policajac Krešimir Pahoki, samo je jedno ubojstvo – ubojstvo njegove majke – u policijskim i medijskim izvještajima okarakterizirano kao teško ubojstvo ženske osobe. Iako Kazneni zakon kaže, izravno prepisujući odredbe Istanbulske konvencije, da "rodno utemeljeno nasilje nad ženama označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene", ta ubojstva ne razdvaja razina okrutnosti i hladnokrvnosti, okolnosti i način njihova izvršenja, niti tu klasifikaciju, kako zakonska definicija navodi, do kraja objašnjava rod ili dob ubijenih (jer bi ubojstva svih pet štićenica bila u tom slučaju jednako tretirana), nego to što se radi o "kaznenom djelu protiv braka, obitelji i djece". Poanta kazne i policije nije zaštititi žene od nasilja – nego zaštititi brak i obitelj (ili odnose koji bi to mogli postati) kao zakonima uređeno i nadzirano srodstvo na kojem se temelji organizacija skrbničkog rada koji država prebacuje na te strukture i žene u njima.
Zasebnom kategorizacijom ubojstava žena u zakonodavstvu, napominje Dunja Bonacci Skenderović u nedavno objavljenoj publikaciji "Ili moja ili ničija! Analiza intimnog partnerskog femicida u Hrvatskoj 2016. – 2023.", efikasnije će se prikupljati podaci i uspoređivati statistike na razini europskih država. Ministar ili policijska glasnogovornica promrmljat će kako se bilježi porast nasilja u obitelji (sada kada je to nasilje moguće brojevima preciznije iskazati) i kako se problem razrješava učinkovitim identificiranjem i kažnjavanjem tih moralno i umno izopačenih pojedinaca u inače mirnom i civiliziranom okruženju.
Ne trebamo još godinama zbrajati mrtve – prema UN-u, 48.800 ubojstava žena globalno u 2022. godini rezultat je partnerskog ili obiteljskog nasilja. Moguće su dvije interpretacije: da su to persistentni obrasci individualnog ponašanja koje policija treba samo na vrijeme razotkriti i kazniti – "prisilna kontrola", koju Bonacci Skenderović preuzima iz forenzičke literature da pruži "stručnu podršku" policijskom profiliranju – ili da nešto ne valja s brakom i nuklearnom obitelji, načinom na koji se strukturiraju spone i modeli intimnosti i brige kojima protječe to malo ekonomske i socijalne podrške koju nam je država spremna udijeliti. Državu nije briga ako poželimo skrbiti o bolesnoj prijateljici ili bolesnom prijatelju koji žive sami; bolovanje je moguće dobiti samo ako su to naši partneri, djeca ili roditelji. Državu nije briga ako se poželimo preseliti nekamo zbog boljih uvjeta života, ali ako se radi o "spajanju obitelji", nekako će možda i zažmiriti na transgresije nacionalnih granica. Zaključak analize ubojstava žena u partnerskim odnosima Bonacci Skenderović nije nagrizanje "braka" i "obitelji" u kojima je nasilje očito relevantna varijabla, nego podučavanje policije, suda i socijalnih radnica kako da strože pristupe tim pojedincima koji su prijetnja "obitelji", i koje onda samo treba "popraviti" naporima kaznenih institucija, centara za socijalnu skrb i/ili medicine prije nego što se opet vrate u nju. Karceralni feminizam podmazuje kotačiće kapitalističke države koja ovisi o regulaciji i nadzoru ženskog rada kroz regulaciju i nadzor obitelji kako bi ušparala na troškovima reprodukcije radne snage – od odgoja budućih radnika i odgovaranja na potrebe aktualne radne snage do zbrinjavanja svih onih čijim se radom moguće otežano, ali ipak tu i tamo okoristiti (od starijih do osoba s invaliditetom).
Prema UN-u, 48.800 ubojstava žena u 2022. rezultat je partnerskog ili obiteljskog nasilja. Moguće su dvije interpretacije: da su to obrasci individualnog ponašanja koje policija treba samo na vrijeme razotkriti i kazniti ili da nešto ne valja s brakom i nuklearnom obitelji
Silvia Federici, na što upućuje i indigeni i crni feminizam, ubojstva žena vezuje i uz otuđenje zemlje i razaranje dijeljenih dobara u akumulaciji profita stalnom ekspanzijom kapitalističkog načina proizvodnje. Zemlju i nadnicu država promatra u kontekstu bračne stečevine, nasljeđivanja i dohotka kućanstava. Brak i nuklearna obitelj, sistematičnim industrijskim i kolonijalnim uništavanjem drugih mogućih oblika zajedničkog života i uzajamne skrbi, održavaju protok privatne imovine koji se osigurava i razbaštinjenjem žena i kreiranjem siromaštva i oskudice u kojima su prinuđene ponuditi na raspolaganje svoj rad obitelji. Kapitalistička država trga kolektivna dobra i razgranatije spone društvene podrške zatvarajući žene u obiteljske domove. Bonacci Skenderović tako nalazi više ubijenih žena u gradovima nego na ruralnim područjima, ne zalazeći u razloge, iako je odgovor moguće naslutiti u gušćim i koncentriranijim, intergeneracijskim i drugačije utemeljenim mrežama podrške u manjim sredinama koje ne zastaju na romantičnim partnerstvima ili obitelji.
Istraživanje Europske agencije za temeljna prava iz 2015. na uzorku od 42.000 žena u 28 zemalja članica EU-a ukazuje na to da se samo 14 posto žena koje je proživjelo partnersko nasilje obratilo policiji. Nekadašnjeg vojnog policajca Krešimira Pahokija država je istrenirala da rukuje pištoljem i začuđeno utvrdila da je nekako došao do oružja. Ubojica Mihaele Berak prošao je policijsku obuku i za državu je, dok se njezini roditelji i sumještani nisu pobunili, samo "čistio pištolj koji je slučajno opalio". U zatvorima te prihvatnim i detencijskim centrima više je Romkinja i migrantkinja i njihove djece nego što itko od njih ikada dobije neki oblik državne zaštite. Strane radnice država vezuje radnim dozvolama uz njihove poslodavce pogodujući razvoju i održavanju nasilja iz kojega teško mogu izaći a da ne budu deportirane. Zakonska i policijska zaštita od nasilja i ubojstava osloncem se može činiti samo malom broju razmjerno ekonomski osiguranih žena koje si mogu dopustiti pomisliti i povjerovati u savezništvo policije. "Zaštita" koju država nudi bijelim, srednjoklasnim obiteljima dio je i produžetak sekuritizacije koja prati i prožima tehnologiju "zaštite" državnih granica. Građanska obitelj proizvodi i održava moguće oblike srodstva kroz koje se nacionalne države rezbare, pa se tako i državljanstvo stječe na temelju "obiteljskog porijekla" ili mjestu poroda. "Zaštita obiteljskog života" sa svojim politikama, zakonima i procedurama jamči da skrb i briga ostanu skučene samo na onaj krug ljudi kojima država dodijeli pravo na postojanje i čije živote odredi dovoljno vrijednima "zaštite". Vraćajući se na Federici, suvremena država od koje bismo trebali tražiti zaštitu nastaje na nasilju nad neposlušnim "vješticama" koje pretvara u poslušne kućanice.
"Femicid" je zapravo izvedenica "zločina iz mržnje" koji su kao praksu, razmatrajući što se dogodi kada "diskurs prava" preuzme kvir feminističko organiziranje, već razlagali mnogi aktivisti i istraživačice poput Deana Spadea i Angele Davis. Osim što je nasilje pojedinačno, "mržnja" postaje problem tek kada se obznani bilo govorom bilo tjelesnim činom nasilja. Femicid kao "nasilje usmjereno na ženu zato što je žena" daje naslutiti da je ubojicama cilj istrijebiti žene. Naprotiv, nasilju u obitelji zadatak je disciplinirati žene u (re)produkciju; ubojstvo je eksces na koji država treba reagirati jer, osim što narušava "idiličnu atmosferu predgrađa", šteti kapitalu uništavajući žene kao resurs iz kojega može iščupati potreban rad.
Izgledna demokratska kandidatkinja na američkim izborima Kamala Harris sastala se s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom obećavši nastavak "nepokolebljive podrške (SAD-a) Izraelu", uz zabrinutost za "humanitarnu krizu u Gazi". Kako Eman Abdelhadi komentira za Al Jazeeru: "Imati empatiju prema nekome kome pucaš u glavu nije baš za pohvalu. Ne treba nam empatija. Treba nam da prestanu naoružavati Izrael i financirati aktivno ubijanje ljudi s kojima navodno suosjećaju." Izrael je odbio potpisati Istanbulsku konvenciju da ne bi slučajno, izraelska vlada to ne skriva, netko potegao taj dokument u zahtjevu da zbog rodno utemeljenog nasilja pruži Palestinkama pravo na azil. Što i da potpiše? Kako fotografije pokazuju, u ime prava da ljudi ne pomru od gladi, mogu bacati humanitarne pakete zajedno s bombama koje trebaju sačuvati pravo na "obranu". Ili, kako pokazuje primjer ženskih organizacija u Hrvatskoj, usredotočiti se samo na punitativne odredbe – jer, kako je dobro primijećeno u jednom od tekstova u izraelskim medijima, za to i ne treba Istanbulska konvencija, država će se sama uplesti u nasilje kada zaprijeti obitelji.
Marksistička i feministička teorija_praksa od svojih početaka, od Marxa, Engelsa i Foucaulta do Sophie Lewis i M. E. O'Brian, primjećuju da nema kritike kapitalističkih odnosa bez razlaganja braka i obitelji. Ekonomska i društvena izolacija rađaju nasilje, a za žene i kvir osobe nema veće izolacije od srodstva.
