Upravo ste objavili esej "Revolucionarni pokret u jugoslavenskim zemljama 1917. – 1921." u izdanju zagrebačkog BRID-a. Što vas je motiviralo za istraživanje?
Pored načelnog interesa za povijest radničkog pokreta, motivirala me i činjenica da je u tom periodu prvi put u povijesti radničkog pokreta u jugoslavenskim zemljama otvorena mogućnost revolucionarnog prevrata. U tom smislu riječ je o bitnom dijelu naše radničke povijesti, ali i o periodu koji je izrazito zanimljiv za istraživanje. Uz mnogobrojne radničke borbe i aktivnosti Komunističke partije, istovremeno nailazimo na val seljačkih pobuna te masovno odbijanje sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu. Tokom 1918. broj u pravilu naoružanih dezertera samo na području tadašnje Hrvatske i Slavonije iznosit će između 60 i 70 tisuća. I mnogi od njih bili su poneseni idejama Oktobarske revolucije. Sve to značajno je odredilo i proces ujedinjenja i kasniji karakter Kraljevine SHS.
Kako tumačite činjenicu da su radničke borbe iz tog perioda izostale iz reprezentacije kolektivnog sjećanja?
Mislim da u kolektivnom sjećanju općenito nedostaje čitava povijest radničkih borbi, svakako nedostaje u njegovoj reprezentaciji. Jedan od razloga možemo naći u političkim strankama koje dominiraju posljednjih 30-ak godina, a time i uvelike određuju državne politike povijesti. Kako se svaka politička opcija u nekoj mjeri oslanja na određenu povijesnu tradiciju te iz nje crpi dio svog legitimiteta, politika povijesti koju zastupa određena je njenom aktualnom političkom pozicijom i politikama koje provodi. Na tom tragu možemo zaključiti da živo sjećanje na povijest radničkih borbi za dominantne stranke i njihove politike prije svega predstavlja izvor delegitimacije koji je najbolje prepustiti zaboravu. Pitanje koje ostaje za sve ostale političke aktere – od sindikata i udruga civilnog društva do preostalih političkih stranaka – kojima je cilj borba za radnička prava, jest kako sačuvati sjećanje na povijest radničkih borbi i učiniti ga djelotvornim. Odnosno kako iz sjećanja na rad kao aktivni politički subjekt koji kreira vlastite životne uvjete načiniti povijesni uzor i poželjni oblik kolektivnog identiteta.
Kraljevina SHS represivnim je mjerama gušila svaki oblik socijalističke ideje. Što po vama treba podcrtati u odnosu tadašnje države prema velikom dijelu stanovništva?
Možda vrijedi spomenuti kako je, u kontekstu borbe protiv socijalističkih ideja, odnos prema velikom dijelu stanovništva ipak uključivao i određene ustupke. Primjerice, nakon niza radničkih štrajkova i prosvjeda u listopadu 1919. prvi put je uvedeno osmosatno radno vrijeme. Iste godine započinje agrarna reforma koja je značila raspodjelu zemlje veleposjeda, a čiju provedbu su vladajući eksplicitno argumentirali potrebom suzbijanja seljačkih nemira. U osnovi, tadašnja država je bila prisiljena uzeti u obzir široko rasprostranjeno socijalno nezadovoljstvo te do određene mjere realizirati neke od socijalističkih zahtjeva.
