Ako je ime Anke Butorac (27. 8. 1903. – 22. 1. 1942.) još uvijek zametnuto u kolektivnom sjećanju, ono se u najboljem slučaju svodi na jednu povijesnu činjenicu. Rođena Ličanka skončala je nakon ranjavanja u bježanju pred ustašama u banijskom Velikom Krčevu. Kako se samorazumljivo pretpostavlja, i ona se, poput mnogih, priključila Narodnooslobodilačkoj borbi zbog tek tako usađenog osjećaja pravdoljubivosti. U novije vrijeme, kada se ime narodne heroine briše i nipodaštava, izostaje prostor za razumijevanje šireg konteksta i svega onoga što je prethodilo revoluciji. Nameće se pitanje: otkud se, pri uspostavi tzv. Nezavisne Države Hrvatske, stvorila tako čvrsta i nepokolebljiva jezgra partizanki i partizana?
Biografija Anke Butorac je znatno kompleksnija, i ne samo njena. Takav je, uostalom, bio period između dva svjetska rata u kojem su prvoborci stasali. Butorac je vodila dvije decenije prije smrti borbu s klasnim neprijateljima, prijašnjim diktaturama i represivnim državnim aparatom prve Jugoslavije. Kao takva, može nam dati jasan uvid u to kako su živjele komunistkinje i sindikalistkinje 1920-ih i 1930-ih. Svoju sudbinu Anka je potpisala još 1927. kada je primljena u redove zabranjene Komunističke partije Jugoslavije.
Bijeda izbora 20-godišnje djevojke iz ličkog Donjeg Pazarišta izgledala je otprilike ovako: kao nepismena i nekvalificirana radnica može životariti za sitnu nadnicu u Domaćoj tvornici rublja u Zagrebu ili može ostati sa stadom u Lici. Ona je odabrala odlazak u Zagreb. Uz dugačke radne sate i eksploataciju krojačke vještine u rukama, nalazila je vrijeme za opismenjavanje.
Kako piše povjesničarka Bosiljka Janjatović, nizak standard radnika tadašnje Jugoslavije nije se ogledao samo u niskim nadnicama, među najnižima u Europi, već i u niskom standardu radnih uvjeta. Radnička klasa u to vrijeme privređuje u neadekvatnim prostorijama, bez dovoljno zraka i svjetla, radi za strojevima koji su uglavnom uvezeni u zemlju kao tehnološki zastarjeli i radi bez sredstava zaštite na radu. Radnici najčešće stanuju na periferijama gradova, u sobičcima, slabo su odjeveni, među njima haraju tuberkuloza i alkoholizam...
Spoznaja o beznadežnom položaju radnica koje svoje zdravlje ostavljaju za strojevima krupnih kapitalista, nagnala je Anku da se priključi Nezavisnim radničkim sindikatima. Da se bez solidarnosti ništa ne može postići, pokazuje i podatak da su Ankine kolegice preuzimale njen dio posla u tvornici dok je ona potajno izvršavala sindikalne i partijske zadatke. Žensko podupiranje obilježilo je cijeli njen politički rad. Posebno se ističe u Komitetu Crvene pomoći u kojem je radila kao blagajnica. Usto je vodila računa i o štrajkaškim kuhinjama preko kojih se dostavljala hrana uhapšenim komunistima i njihovim obiteljima.
Nakon režimskog protjerivanja u Pazarište, zatim u Nevesinje, rodno mjesto njenog supruga Blagoja Parovića, španskog borca, Anka zalazi u duboku ilegalu. Uhapšena je pri povratku u Zagreb i optužena na godinu dana robije kao blagajnica Crvene pomoći. Poslije proživljenog mučenja u zatvoru, slomljena od torture i tuberkuloze, početkom 1930-ih odlazi u Sovjetski Savez na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina zapada, na katedru za partijske kadrove iz zemalja u kojima je ona bila zabranjena.
Najveće postignuće ostvarila je u Varaždinu, gdje je iz sjene rukovodila velikim štrajkom u tvornici Tivar, današnjem Varteksu. Baš te godine, 1936., komunisti su preuzeli Ujedinjeni radnički sindikalni savez (URS) jer su smatrali da samo komunistički orijentirani sindikati, kroz ekonomsku i strukovnu borbu, mogu srušiti postojeći društveni sistem. Butorac i kolege najprije su se morali izboriti s ostalim sindikalnim organizacijama koje su samo otežavale položaj radnika. Poslodavci su imali sindikate, sam režim je uspostavljao sindikalne podružnice, pa čak i klerikalne struje. Komunistima je najveći uteg bio Hrvatski radnički savez, ekspozitura opozicijske Hrvatske seljačke stranke.
Štrajk u Tivaru trajao je sedam tjedana nakon čega su poslodavci udovoljili zahtjevima radnika. Ankino smjelo rukovođenje potaknulo je na pobunu i radnike tvornice svile u Čakovcu. Prema dostupnim podacima, štrajk je završen poslije više od mjesec dana povišenjem nadnica za šest do deset posto.
Zadnje godine Ankinog života su čisti filmski potencijal. Nesalomivi duh komunistkinje držao ju je budnom i optimističnom kada je u avgustu 1940. završila u Lepoglavi. Predugih 17 mjeseci provela je s partijskim kolegicama i u Jastrebarskom, Gospiću, a zatim i u logoru Danica.
Njeno zadnje pismo, napisano nekoliko tjedana prije smrtonosnog hica u Krčevu, ispunjeno je vrlo pedantnim, argumentiranim i izuzetno vrijednim informacijama za partiju. Ankin izvještaj koristit će svima koji požele saznati kakvo je bilo stanje u zatvorima u Hrvatskoj u vrijeme kapitulacije Jugoslavije i osnutka tzv. NDH.
Znala je da život ne smije stati i da mlađe kolegice mora okupirati partijskim učenjem. Prolazile su razne teme: konspiraciju, disciplinu, držanje pred neprijateljem, sindikalizam, klasni moral, trockizam...
"Tražila sam od drugova da nam pošalju literaturu i da nam po koji put pišu, tako da drugarice osjete svestranu podršku. Poslali su nam par običnih romana, a partijsku literaturu nikad nisu slali, iako je bilo moguće preko drugova koji su dolazili na pregled i na liječenje u bolnicu gdje smo mi bile. Našlo bi se i drugih mogućnosti kad bi bilo više volje zato", kritikovala je.
Požalila se da nitko osim nje i sindikalistkinje Mace Gržetić nije pokazivao interes za bijegom iz zatvora te da je bilo propušteno puno prilika zbog slabe organizacije. Drugovi su je jednom odvratili od ideje da se preruši u muškarca, no ona i Maca su na katolički Božić 1941. uspješno iskoristile nepažnju čuvara.
U januaru 1942. odbjegle drugarice krenule su vlakom za Baniju ne bi li se priključili Banijskom partizanskom odredu. Ivan Šibl u svojim memoarima je zapisao da su imale legitimaciju na kojoj je pisalo da su konobarice, da su nosile blajhanu kosu i da su, tobože, pošle u selo po namirnice. Boravak među svojima u Krčevu nije dugo potrajao. Ustaše su opkolili kuću Ankinog domaćina. Drugovi i drugarice su izbjegli kišu metaka i sakrili se u šumu, ali ona nije imala toliko sreće.
"Skupili smo se opet svi. Samo Anke Butorac nema više među nama. Umrla je u kostajničkoj bolnici. Tko zna kako su je liječili. Možda je uz bolju njegu mogla i preživjeti. Ali je možda ovako bolje. Svejedno bi je ubili. Riječi nije progovorila. Ustaše su se morali zadovoljiti podacima koji su bili navedeni na njenim ispravama. Po njima je bila samo nepoznata konobarica. Nisu doznali da je to Anka Butorac, član CK KP Hrvatske", zapisao je Šibl.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
