S Igorom Livadom, autorom knjižice "Revolucionarni pokret u jugoslavenskim zemljama 1917-1921.", članom Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) te koordinatorom Arhiva radničkih borbi u Hrvatskoj nakon 1990., razgovarali smo o dvije teme kojima se bavio.

Kad je 2018. obilježavana stogodišnjica osnivanja Jugoslavije, na čemu su inzistirali razni skupovi i događaji? Očito je u prvom planu bila državotvorna povijest, nacionalne povijesti, često i s jednonacionalnih stanovišta...

Analizu raznih skupova i publikacija koje su tim povodom izdavane napravio je Branimir Janković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prema onome do čega je on došao, bila je tu naprosto riječ o isključivom fokusu na nacionalni moment i na moment raspadanja jedne i uspostavljanja druge državne formacije, pri čemu je velika većina pristupala iz pozicije dobiti ili koristi za vlastitu naciju iz perspektive današnjih država nastalih raspadom Jugoslavije.

 

"Boljševička opasnost"

A vas je zanimala socijalna povijest, karika koja nedostaje?

Meni je bilo zanimljivo da je izostalo nešto što je i za svjetsku povijest bilo strukturno bitno, a to su revolucionarna gibanja u Rusiji, kasnije diljem Evrope, pa tako i ovdje. Izostala je refleksija takvih zbivanja na području tadašnje Jugoslavije ili onoga što će postati tadašnja Jugoslavija. To je bio prvi trenutak u povijesti da je ovdje iz radničke perspektive otvorena mogućnost jednog revolucionarnog prevrata. Postojao je velik intenzitet radničkih borbi, intenzivirane su borbe za osmosatni radni dan, od razine jednog poduzeća do toga da se na nacionalnom nivou regulira osmosatno radno vrijeme, što je u konačnici prvi put i uspjelo 1919. godine.

Sve to navodi povratnika iz Rusije Franju Drobnog da kaže: "Mi smo tada verovali da će u Jugoslaviji buknuti revolucija." Lako je iz naknadne perspektive pametovati o idealizmu ili naivnosti nekog vremena, ali prošlost treba ponekad gledati niz dlaku, što ne znači nekritički, nego dobronamjerno u smislu onoga što su sami sudionici nekog događanja o sebi vjerovali i mislili.

Pokušao sam na tom tragu vidjeti kako su na ta gibanja gledali ne samo komunisti koji su se vraćali iz Rusije s idejom dizanja revolucije, nego i čitav niz ostalih političkih aktera, od katoličkih političara do tadašnjih pravaša. U cijelom spektru odluka koje su donošene uvijek je bio prisutan strah s jedne i nada s druge strane od nečega što su nazivali "boljševičkom opasnošću". To je bio argument tadašnjim pravašima da u svrhu suzbijanja te opasnosti odustanu od republikanizma kao pozicije na kojoj su do tada bili i prihvate monarhizam kao garant stabilnosti poretka.

Svi su žurili u ujedinjenje jer je vladajućim klasama bilo bitno da se uspostavi poredak, sve do toga da regularna vojska preuzme kontrolu nad stanjem na terenu.

Na lokalnim izborima 1920. u Hrvatskoj komunisti su osvojili sve važnije i veće gradove, počevši sa Zagrebom. U Crikvenici i Gorskom kotaru osvajali su nevjerojatnih 80-90 posto. No ta vlast osvojena u gradovima nikad nije konzumirana

To je bilo posebno izraženo na području tadašnje Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, gdje su doslovno deseci tisuća dezertera, četo naoružanih – tzv. zeleni kader – bili na terenu. Neki su samo pljačkali, drugi su pokušavali izvesti neke revolucionarne akcije, u čemu su se posjedničke klase osjetile ugroženima. Ako se tome pridoda niz seljačkih pobuna, možemo dobiti jasniju sliku o nestabilnosti na području Hrvatske.

Svetozara Pribićevića iz hrvatsko-srpske koalicije neki danas vole isticati kao ideal pomirenja ta dva naroda, no to ga nije smetalo da kao ministar u više vlada sudjeluje na suzbijanju revolucionarnih kretanja. Sama činjenica masovnog dezerterstva – spominje se 250 tisuća bjegunaca – govori da mnogi Prvi svjetski rat i njegove posljedice nisu doživljavali kao svoje. Svojevrsni mirovni pokret bio je protiv imperijalističkog rata?

Bio je to izraz široko rasprostranjenog antiratnog raspoloženja, mnogo vojnika nije vidjelo taj rat kao nešto u čemu bi željeli sudjelovati. Dio njih bio je svjesno na liniji komunističke politike, a na istoj liniji bili su, svjesno ili nesvjesno, i ostali – oni koji su odbijali sudjelovati u ratu. Odbijanje imperijalističkog rata bila je osnova socijalističke politike još od vremena raspada Druge internacionale.

Događaj oko petrovačke Crvene komune u Crnoj Gori je karakteristična anegdota koju opisujete?

To je prva komunistička općina uspostavljena na jadranskoj obali i to na lokalnim izborima koji su provedeni 1920. godine, a ta epizoda je zanimljiva jer nešto govori i o raspoloženju u srpskoj vojsci, vojsci pobjednika, i to upravo u onom dijelu koji se slavio kao najvredniji, a to su solunski borci. Za vrijeme održavanja izbora kotarski načelnik, iz straha kako bi ti izbori mogli završiti, došao je osobno na birališta da kontrolira ishod. Da se biračima jasno poruči da ne treba glasati za tada još legalnu Komunističku partiju. Solunski borci na to protestno glasaju za komuniste i time ohrabruju ostale, što u konačnici vodi do pobjede komunista i uspostavljanja petrovačke komune.

Važan dio radničke borbe bila je sindikalna borba, borba oko privrednog života i raspodjele proizvedenih dobara. Spomenuli ste borbu za radno vrijeme koja se odvijala na konkretnim mjestima i s različitim konkretnim ishodima?

Kad se danas spominje problematika osmosatnog radnog vremena, to se uvijek nekako pripisuje ostavštini apstraktnog radničkog pokreta, spominje se borba radnika u Chicagu u 19. stoljeću, a potpuno je zanemarena lokalna tradicija borbe za osmosatno radno vrijeme. Niz borbi vodio se i u tom periodu kraja Prvog svjetskog rata, tako je jedan primjer iz Križevaca bio paromlin, gdje je nakon Drugog svjetskog rata u spomen na tu borbu bila postavljena i spomen-ploča, jedno od rijetkih spomen-obilježja radničkoj štrajkačkoj borbi, koja je uklonjena 2000-ih, tokom izgradnje jednog trgovačkog centra, da nikad ne bi bila vraćena. Te borbe vodile su se i na nekim višim razinama, pa tako na jednom kongresu u Dalmaciji sindikati naprosto jednostrano donose odluku o uvođenju osmosatnog radnog vremena. Ponekad je u pojedinim poduzećima bilo dovoljno na papir staviti svoje zahtjeve i poslodavci bi to potpisali, što govori o promjeni snaga u korist rada u tom periodu. Naprosto još nije bio izgrađen efikasan represivni državni aparat koji bi garantirao i pravo vlasništva i štitio poslodavce, kapitaliste. Na valu svih tih borbi 1919. donosi se prvi put regulacija i na razini države, tadašnje Kraljevine SHS, kojom je uvedeno osmosatno radno vrijeme. Različitim kanalima pružan je i otpor uvođenju osmosatnog radnog vremena, zanatstvo je tako u konačnici izuzeto iz te regulacije, a tadašnja argumentacija bila je vrlo bliska današnjoj: proširenje radničkih prava ugrožava konkurentnost u odnosu spram ostalih aktera u svjetskoj privredi.

Ministarski savjet u rujnu 1919. usvaja Uredbu o radnom vremenu u industrijskim, zanatskim, rudarskim i saobraćajnim preduzećima, koja stupa na snagu 23. listopada 1919., no takvo stanje nije potrajalo. Već je štrajk rudara 1920. bio direktan povod odluci o zabrani rada komunističkih organizacija. Poznata Obznana utjecala je i na dokidanje mnogih prije izborenih radničkih prava...

Uz asistenciju represivnih aparata države, poslodavci su se konsolidirali i ova Uredba je brzo počela biti masovno kršena. Kako su se štrajkovi širili, spomenimo velike štrajkove željezničara i rudara, poznat kasnije kao Husinska buna, daljnji korak u toj aktivnosti trebao je biti veliki generalni štrajk. On je slomljen noć prije nego što je trebao započeti, donošenjem Obznane, čime je zabranjen i dobar dio sindikata koji su smatrani komunističkima. Dolazi do masovnog kršenja radničkih prava i određenog slamanja čitavog revolucionarnog pokreta.

Niste slučajno izabrali da analizirate razdoblje između 1917. i 1921. godine, jer to je vrijeme jednog previranja, otvaranja događanja, u kojem se činilo da se nešto još može poduzeti. Još 1920. KP postiže dobre izborne rezultate?

U tom periodu komunisti imaju izuzetno veliku narodnu podršku. Njihove ideje bile su dobro prihvaćene, a izbori su jedna od manifestacija toga. Izbori imaju neka ograničenja, uvedeno "opće" pravo glasa vrijedilo je samo za muškarce, postojali su izvjesni imovinski cenzusi, neke manjine su izostavljene i slično. Na lokalnim izborima 1920. u Hrvatskoj, koji su održani u svim njenim dijelovima osim Dalmacije, gdje su vladali namjesnici, upravitelji, komunisti su osvojili sve važnije i veće gradove, počevši sa Zagrebom. U Crikvenici i Gorskom kotaru osvajali su nevjerojatnih 80-90 posto. No ta vlast osvojena u gradovima nikad nije konzumirana. Zagrebački potencijalni gradonačelnik za par dana je izbačen uz pomoć žandara i vojske iz svoga ureda. Hrvatska nije bila iznimka. Komunisti su dobili većinu i u Beogradu.

Zakon o zaštiti države je donesen nedugo nakon Obznane i on je zabranu, koja je već bila njome donesena, pooštrio i dao državi neke alate da se efikasnije obračuna s komunističkim pokretom. Za opravdanje tog zakona poslužio je jedan atentat. Manji dio pokreta bio je razočaran odgovorom komunista na zabranu, što nije došlo do nekog većeg sukoba i otpora toj zabrani. Tu se izdvaja organizacija koju je činilo pet-šest mladića od dvadesetak godina, koja se nazvala Crvena pravda. Oni su se odlučili boriti organiziranjem atentata. Jedan atentat bio je na tadašnjeg ministra Milorada Draškovića, koji je bio arhitekt Obznane. Drašković je ubijen u Delnicama, ubio ga je Alija Alijagić hicima iz revolvera. To je poslužilo kao direktan povod da se donese Zakon o zaštiti države. Alijagić je, kao što je poznato, uhapšen i osuđen na smrt vješanjem, a sama presuda izvršena je u dvorištu suda na Zrinjevcu u Zagrebu.

Povijest radničkog pokreta, pa i NOB-a, bori se s današnjom politikom zaborava. Trebamo li se čuditi tolikom potiskivanju toga danas?

Svaki režim bira povijest koja ga legitimira. Današnji poredak provodio je takve politike povijesti koje su iz sjećanja brisale čitavu povijest radničkih borbi. Očito u toj borbi postoji nekakav izvor nelagode, momenti koji osporavaju legitimitet današnjem državnom i političkom uređenju, što pokazuje da su postojale i druge tendencije u onome što se danas voli nazivati hrvatskim narodom.

 

Radnička borba u tranziciji

Ovdje možemo samo otvoriti drugu temu vašeg bavljenja, a to su radničke borbe u tranziciji. Koordinator ste projekta izrade Arhiva radničkih borbi u Hrvatskoj nakon 1990. godine. S kojom je ambicijom taj arhiv pokrenut i kako je on realiziran?

Rad na Arhivu je započeo prije desetak godina. Vidjeli smo da u nas ne postoji nikakav sustavan pregled radničkih akcija, štrajkova, nikakva statistika koja bi zahvatila vrijeme od 1990. nadalje. U izradi samog projekta prvenstveno smo se služili novinskim materijalom. U sklopu prve faze, koja je dovršena i objavljena, fokusirali smo se na razdoblje 1990-ih. Pretražili smo Novi list i Feral Tribune. Evidentirali smo sve radničke akcije i analizirali ih na temelju desetak različitih kategorija: gdje su se dešavale, kad su se dešavale, koji je to tip akcije bio, koji su bili zahtjevi, koji su bili ishodi, kakva je bila reakcija poslodavca na samu akciju i slično. U sklopu materijala koji je objavljen moguće je na osnovu svih tih kategorija izdvojiti željenu akciju. Tu su i PDF-ovi tekstova i dokumenata vezanih uz pojedine akcije. Trenutno imamo prikupljeno oko 2.500 tekstova.

Izdvojio bih i jednu, ako ne i jedinu akciju u financijskom sektoru – radnici su zauzeli i mjesec dana te 1999. držali prostorije Komercijalne banke u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. Danas je takva akcija gotovo potpuno nezamisliva

Svi ti oblici radničkih borbi imaju problem kritične točke: kad se oni značajno politiziraju, a kad prolaze mimo interesa šire javnosti?

Jedan podatak i jedna napomena. Što se podatka tiče, u našem arhivu je za devedesete evidentirano 650 različitih akcija. A napomenuo bih i da smo nakon same objave prvog izdanja Arhiva radničkih borbi nastavili rad na istraživanju i krenuli pretraživati Večernji list za isti period. Večernji list u tom razdoblju ima dvanaest regionalnih izdanja, što se pokazalo korisnim u smislu evidentiranja različitih akcija. Broj od 650 evidentiranih radničkih akcija bit će, kad dovršimo obradu Večernjeg, i dvostruko veći. Što se tiče pojedinih akcija, tokom tog perioda samo u HŽ-u imamo evidentirane 23 akcije, od čega 20 štrajkova. Izdvajaju se veliki štrajkovi 1994. i 1996. godine. U drugom velikom sustavu, a to su osnovne i srednje škole, imamo evidentirano 27 akcija, od čega 18 štrajkova, gdje se izdvaja veliki štrajk iz 1994. Imamo i dva generalna štrajka, 1993. i 1994. Za kraj bih izdvojio jednu, ako ne i jedinu akciju u financijskom sektoru, a to je bilo zauzimanje zgrade Komercijalne banke od radnika 1999. godine. Danas je jedna takva akcija gotovo potpuno nezamisliva. Radnici su mjesec dana držali prostorije Komercijalne banke u Frankopanskoj ulici u Zagrebu.

Kad razmišljamo o prelijevanju tih različitih akcija u političko polje, vidimo da je tokom 1990-ih nedostajao politički akter koji bi obuhvatio te akcije političkim programom, koji bi artikulirao neki tip političkih rješenja i promjena. Primjer kad sve te akcije dobivaju političku težinu bio je kraj 1990-ih. Gotovo 250 akcija dešava se 1999. godine. To je trenutak kad nema dana bez akcija, od blokada ulica, zauzimanja poduzeća, štrajkova i slično. To je vrijeme kad se spremaju izbori i prva smjena vlasti, a u promatranju tog događaja danas se obično izostavlja bitan faktor, faktor nagomilanog radničkog nezadovoljstva, koje je svoj politički izraz dobilo u obećanju revizije pretvorbe i privatizacije.