U sklopu takozvane zelene tranzicije posljednjih godina bilježi se eksponencijalan rast potražnje za metalima koji se koriste u proizvodnji električnih automobila i dijelova za vjetroturbine i solarna postrojenja, a najveće ekonomije svijeta u svojim su službenim politikama ove metale proglasile "kritičnim sirovinama". EU je to učinila lani Zakonom o kritičnim sirovinama kojim se olakšavaju procedure za financiranje "strateških projekata" i sklapanje partnerstva sa sirovinama bogatim zemljama izvan EU-a, dok je SAD slične odredbe donio Zakonom o smanjenju inflacije iz 2022. Iste godine skupina zapadnih zemalja osnovala je Partnerstvo za sigurnu dostupnost minerala (MSP), čiji je cilj osigurati stabilan priljev kritičnih sirovina svojim ekonomijama.
Na marginama nedavne Opće skupštine UN-a, MSP-u se pridružilo sedam novih članica, među kojima je i litijem bogata Srbija. Među članicama nije Kina, država koja preuzima vodeću ulogu u proizvodnji "zelenih" tehnologija i s kojom se zapadne zemlje natječu za pristup sirovinama. Ova konkurencija dovela je do eksplozivnog rasta broja novih tvornica, pa se tako do 2031. godine planira izgradnja čak 350 "gigatvornica" litijskih baterija kakva je ona američkog Tesle u blizini Berlina. Litij se koristi u proizvodnji baterija električnih automobila, koji su u konceptu zelene tranzicije zadobili status gotovo pa univerzalnog rješenja za klimatsku krizu.
Globalni proizvodni kapaciteti litijskih baterija prije samo tri godine iznosili su nešto više od tisuću gigavatsati (GWh), dok Benchmark Mineral Intelligence, londonska tvrtka specijalizirana za informacije o proizvodnji litijskih baterija, predviđa da će do 2031. godine ti kapaciteti biti gotovo osam puta veći. Te će se godine čak dvije trećine baterija proizvoditi u Kini, no projekcije pokazuju i da će se proizvodnja u SAD-u i Evropi u narednih šest godina povećati za 17 puta. Zapadne zemlje, osim toga, sve više proizvodnju baterija smještaju u blizinu svojih industrija automobila, pa se do 2031. godine očekuje da će broj tvornica baterija u Evropi narasti sa sedam na više od 30, pri čemu ih Njemačka planira imati osam, a Mađarska šest. Ovaj rast pratit će konsolidacija proizvodnje, pa tako Benchmark Mineral Intelligence navodi da će devet najvećih kompanija kontrolirati 52 posto globalnih proizvodnih kapaciteta.
Ukupno gledajući, kršenja ljudskih prava povezana s rudarenjem tranzicijskih minerala tijekom prošle godine najviše su se događala u Latinskoj Americi, pogotovo u Čileu i Peruu. Slijede Bliski istok i Afrika, gdje je najkritičnija regija Katanga u Kongu
Kada je riječ o rastu potražnje, očekuje se da će u idućih šest godina potražnja za bakrom i kobaltom narasti za tri puta, za manganom pet puta, a za litijem i niklom osam puta. Porast proizvodnje bit će pak popraćen i sve većom devastacijom okoliša jer je, kako bi se došlo do ovih metala, potrebno obraditi višestruko veće količine rudača odnosno kamena. Američki geološki zavod izračunao je da je za proizvodnju samo jedne tone nikla potrebno procesuirati 250 tona prirodne sirovine, a u slučaju litija čak 1634 tone. Drugim riječima, proizvodnja ovih metala vuče za sobom enormno velik negativan utjecaj na okoliš koji, uz agresivno rudarenje, uključuje i potrošnju vode, proizvodnju otpada, deforestaciju, uništavanje bioraznolikosti, emisije stakleničkih plinova i izloženost toksičnim spojevima. Ovakva "zelena" tranzicija, dakle, sa sobom nosi goleme društvene, ekonomske i okolišne štete, prije svega za zemlje u kojima su smješteni rudnici ovih metala, a to su uglavnom zemlje globalnog juga, odnosno područja rizična za masovna kršenja ljudskih prava. Opisani kontekst globalnog "baterijskog buma" stoga predstavlja savršenu oluju okolnosti za sve veću eskalaciju masovnih kršenja ljudskih prava, dimenziju neokolonijalne prirode tranzicije koja nije sustavno i kvalitetno dokumentirana. Štoviše, većina studija koje se time bave oslanja se na podatke koje dostavljaju same kompanije, dok nijedno relevantno tijelo ne raspolaže sveobuhvatnom bazom podataka rudarskih operacija u svijetu.
Znanstveni časopis "Nature" u siječnju tako piše da bi dobar dio globalne proizvodnje minerala mogao biti u potpunosti ilegalan, kao što je primjerice slučaj s operacijama rudarenja zlata u Kolumbiji i Venezueli, za koje UN-ov program za okoliš navodi da se čak 80 posto provodi nezakonito. Autori članka analizirali su i satelitske snimke 120 tisuća kvadratnih kilometara rudarskih područja diljem svijeta, pa ustanovili da je samo 44 posto tih rudnika registrirano u bazi podataka vodeće svjetske tvrtke za poslovne informacije S&P. Takav je slučaj čak i s najvećim svjetskim rudnikom nikla, Mandiodom u Indoneziji. Unatoč tome što iz njega dolazi polovica globalno proizvedenog nikla, o njemu, navode autori, postoji izrazito malo javno dostupnih podataka. Ovako ekstremna netransparentnost kompanijama omogućava da bez ikakvih reperkusija devastiraju okoliš, a posljedično se i obračunavaju sa svima koji se takvim praksama na terenu suprotstavljaju.
Organizacija Business and Human Rights Resource Centre (BHRRC) već dvadesetak godina prati upravo takve protuzakonite ili neetičke prakse korporativnog sektora diljem svijeta, a od 2010. godine objavljuje i podatke o kršenjima ljudskih prava od industrija uključenih u crpljenje i proizvodnju "tranzicijskih minerala". Od te godine pa do prošle organizacija je zabilježila 630 slučajeva kršenja ljudskih prava povezanih s crpljenjem tranzicijskih minerala, s time da je čak 91 slučaj zabilježen lani. Tijekom tih 13 godina, dvije trećine svih pritužbi odnosile su se na samo 20 kompanija. U najviše slučajeva, njih 95, u pitanju je kineska kompanija China Minmetals, a najviše pritužbi protiv nje zabilježeno je u rudniku bakra Las Bambas u Peruu (68). Od devet država s najvećim brojem optužbi njih osam su države Latinske Amerike, a jedna je u Africi (Demokratska Republika Kongo). Po broju pritužbi sljedeći iza Minmetalsa je švicarski Glencore, koji je Kina tek nedavno prestigla na prvom mjestu.
Najveći broj pritužbi povezan je s rudarenjem bakra, čak polovica tijekom 13 godina praćenja. Bakar se koristi u svim obnovljivim tehnologijama, a najveće su globalne rezerve, 21 posto, u Čileu. Ekstrakcija obično zahtijeva korištenje enormnih količina vode, dok su rezerve najčešće smještene upravo u geografskim područjima sklonima takozvanom vodenom stresu, periodima kada potrošnja vode nadmašuje dostupne zalihe, što vrlo često dovodi do konflikata s lokalnim stanovništvom. Zbog toga se većina slučajeva pritisaka korporacija koje se bave crpljenjem bakra odnosi na direktne fizičke napade na aktiviste, kao i takozvane SLAPP tužbe (strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja) kojima bogate korporacije instrumentaliziraju pravosudne institucije protiv siromašnih pojedinaca i grupa. Čak polovica od ukupno 385 SLAPP tužbi protiv okolišnih aktivista događa se upravo u zemljama Latinske Amerike.
Lokalni otpori znaju dovesti do značajnih poremećaja globalne proizvodnje bakra, a jedan od važnijih takvih slučajeva zabilježen je nakon odluke Vrhovnog suda Paname s kraja prošle godine kojom je rudnik Cobre Panama kanadske kompanije First Quantum Minerals proglašen protuustavnim, a daljnje crpljenje zabranjeno. Najviše pritužbi povezanih s bakrom prošle se godine odnosilo upravo na ovu kanadsku kompaniju.
I lokalno stanovništvo na području rudnika Las Bambas u Peruu, iz kojega dolazi dva posto ukupnog globalno proizvedenog bakra, od 2018. godine kontinuirano se suprotstavlja prisilnom raseljavanju i oružanom gušenju protesta. Rudnik je do 2014. bio u vlasništvu švicarskog Glencorea, kada ga je, u najvećoj rudarskog akviziciji neke kineske kompanije, kupio China Minmetals. Zbog otpora starosjedilačkih zajednica smatra se da rudnik operira u "stanju permanentnog konflikta", a procjenjuje se da sa svakim danom blokade Las Bambas izgubi oko deset milijuna dolara zarade.
Djelomičnu pobjedu prošle su godine izborili i pripadnici starosjedilačke zajednice na području čileanskog rudnika El Abra američke kompanije Freeport-McMoRan, kada je kompaniji sudski zabranjeno da svoje operacije vrši na zemlji na kojoj žive ovi starosjedioci. Također krajem prošle godine Interamerički sud za ljudska prava pozitivno je odlučio o tužbi majanske zajednice u Gvatemali protiv rudnika nikla švicarske Solway Grupe, čiji je šef osiguranja 2009. godine tijekom protesta ubio lokalnog poglavicu.
BHRRC je prošle godine zabilježio 14 slučajeva fizičkih napada na ljude, uključujući i ubojstva, a šest slučajeva dogodilo se u spomenutom kanadskom rudniku Cobre Panama koji je u prosincu zatvoren. Dva mjeseca ranije u protestima protiv produljenja koncesije uhapšeno je tridesetak aktivista, od kojih je njih 20 optuženo za terorizam. Uz direktne fizičke nasrtaje i sudske tužbe protiv lokalnog stanovništva, rudarske kompanije notorne su i po kršenju radničkih prava, od eksploatacije dječjeg rada, preko ekstremno velikog broja radnih sati, pa do radnih uvjeta koji dovode do smrti radnika. Rekorder po broju smrti radnika lani je bio rudnik nikla i bakra Sentinel u Zambiji, također u vlasništvu kanadske kompanije First Quantum Minerals; poginula su tri radnika. Od 91 slučaja nezakonitog postupanja koje je BHRRC lani zabilježio, gotovo polovica odnosila se pak na ekološke štete, prije svega zagađenje vode toksičnim otpadom.
Ukupno gledajući, kršenja ljudskih prava povezana s rudarenjem tranzicijskih minerala tijekom prošle godine najviše su se događala u Latinskoj Americi, pogotovo u Čileu i Peruu. Za njom slijede Bliski istok i Afrika, gdje je najkritičnija regija Katanga u Demokratskoj Republici Kongo. U okolici tamošnjih rudnika bakra i kobalta državna vojska sudjelovala je u prisilnom raseljavaju stanovništva. Oružano nasilje zabilježeno je i u Zimbabveu, gdje se odnedavno crpi litij, a u Namibiji masovno trovanje olovom u okolici rudnika cinka, također u vlasništvu kanadske kompanije. U sjevernoj i srednjoj Americi naročito su problematični bili slučajevi spomenutog kanadskog rudnika Cobre u Panami, te borba starosjedilačkog stanovništva u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi protiv projekta rudarenja bakra tamošnje kompanije Hudbay Minerals. Ukupno gledajući, tijekom prošle godine kompanije iz Kanade bile su uključene u najveći broj kršenja ljudskih prava.
U Aziji je najugroženija država Indonezija, u kojoj su brojni rudnici bakra, cinka, nikla i kobalta, a što se tiče Evrope, piše BHRRC, ove godine kao novi "hotspot" pojavljuje se istočna Evropa s velikim rezervama tranzicijskih minerala. Najgore je stanje u Srbiji, gdje je zabilježen najveći broj pritužbi protiv rudnika bakra u Boru. Pritom u lanjsku analizu još nije bilo uvršteno crpljenje litija u sjeverozapadnoj Srbiji, koje je i prije početka postalo najkontroverzniji projekt rudarenja tranzicijskih minerala u Evropi.
