Vlada je donijela novi, peti paket mjera za zaštitu kućanstava i gospodarstva od rasta cijena koji će vrijediti do 31. ožujka. Osim ograničenih cijena 30 proizvoda iz osnovne potrošačke košarice, cijene struje za građane, gospodarstvo i institucije ostaju stabilne, dok će veliki poduzetnici struju plaćati po tržišnim cijenama. O novim mjerama i trogodišnjem inflatornom udaru na građane razgovarali smo sa Krešimirom Severom, predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata.

Istaknuto je da su Vladine mjere za smanjenje inflacije doprinos i ustupak trgovačkih lanaca, dobavljača i banaka. Nakon tri godine visoke inflacije, kako komentirate taj doprinos?

Mjera je dobra, zapravo i neizbježna u našoj socijalno-ekonomskoj situaciji kako bi naši građani osjetili neku stabilnost i sigurnost tijekom jeseni i zime. Vlada je i dosad donosila mjere snažne potpore gospodarstvu i poduzetnicima za očuvanje radnih mjesta kao i dobre mjere kojima su stabilizirane cijene struje i plina za građanstvo na razumnoj visini. Ne bih to nikako nazvao doprinosom trgovačkih lanaca. Oni su se vrlo dobro "nabrali" u minulom razdoblju.

U lancu masovnih dizanja cijena u nebesa, čemu smo svjedočili u zadnje tri godine, uzrokovanom kovidom, upumpavanjem ogromnih sredstava Europske središnje banke, ali i pojedinačnih središnjih banaka zemalja članica EU-a kako bi se pokrenulo gospodarstvo i potaknula kupovna moć, trgovački lanci su jako dobro prolazili. Silna količina novca u opticaju punom parom je omogućavala potražnju za robama i vrtoglav rast cijena. Po uzoru na druge europske zemlje, uvođenjem nove valute očekivao se rast cijena od 0,3 ili 0,4 posto. Međutim, nitko nije uvodio euro u uvjetima visoke inflacije.

Određeni igrači već su se bili zaigrali prošle godine podizanjem cijena u očekivanju buduće inflacije. Sjetimo se, to se jako dobro vidjelo u pekarnicama, gdje je cijena slanca dosegnula onu po kojoj se prodavao kruh. I dobavljači su vidjeli svoju priliku dižući cijene svojih usluga. Cijelo vrijeme su ubirali enormno, previše, za to vrijeme nisu nešto svojim radnicima povećavali plaće. Najslabije su prolazili proizvođači, posebno mali, individualni i mi kao krajnji kupci. Svi između koji prerađuju, otkupljuju i prodaju dobro su se namirili i nastavili dizati cijene bez ikakvih posebnih razloga. Sami su trebali procijeniti da će doći do usporavanja potražnje i stati sa poskupljenjima.

 

Ogroman udar cijena hrane

S obzirom na naš životni standard, koliko Vladine mjere ustvari predstavljaju izbjegavanje socijalnog sloma?

Sasvim sigurno tome doprinose. Ne kaže se uzalud: sirotinjo, i bogu si teška, i doslovno je tako. Izuzetno je puno ljudi koji teško žive. Da se građanima dignu cijene struje i plina na komercijalnu visinu prosjeka Europe, automatski bi se izazvala lančana reakcija poskupljenja, dogodio bi se pomor, društvena katastrofa. Imamo puno jeftiniju cijenu plina i struje za građanstvo nego što je u zemljama Europske unije. Cijelo vrijeme slušamo prodike gospodarstvenika i poduzetnika da su cijene struje i plina u Europi i svijetu čak manje za poduzetništvo nego za građanstvo. Međutim, nama vrlo bliska Slovenija ima gotovo dva puta veću cijenu sata rada nego mi, u Njemačkoj i Austriji i tri puta veću, pa primanja građana u tim zemljama mogu pokriti skuplji plin, struju, najam stana. Hrana je čak jeftinija u Njemačkoj.

Zahtjevi sindikata su očekivano veliki, bez obzira na sve dosadašnje Vladine mjere. I to ne zato što je pred nama izborna godina, nego zato što je inflacija poharala plaće

Hrvatska je siromašna zemlja, što je zemlja siromašnija, to je veći udio troška hrane u ukupnom trošku kućanstva. Pred inflaciju, u europskim zemljama udio troška hrane i bezalkoholnih pića bio je u prosjeku između 13 do 14 posto. U to vrijeme kod nas je udio troška hrane bio dvostruko viši – 27,2 posto. Po zadnjem podatku, medijalna plaća za ovogodišnji srpanj iznosila je 984 eura neto, a minimalna je za ovu godinu 560 eura neto. U tom rasponu između minimalne i medijalne plaće je nešto više od 820.000 hrvatskih plaća. Ne zaboravimo i veliki dio mirovina koje su nešto više od 400 eura, pa naniže. U takvim okolnostima udio troška hrane i bezalkoholnih pića u ukupnom trošku kućanstva kod nas je preko 50 i 60 posto.

Alarmantan je podatak da su cijene hrane u kolovozu 2023. za 11 posto veće nego u kolovozu 2022., ali kad kolovoz 2022. usporedimo sa kolovozom 2021., dobijemo rast cijena od 19,2 posto. Dakle, cijene hrane u posljednje dvije godine rasle su 30 posto, što je ogroman udar. U srpnju ove godine, u odnosu na srpanj prošle, imali smo gotovo isti broj fiskaliziranih računa, ali je fiskalizirani iznos ovogodišnjeg srpnja za 20 posto veći. Vjerujem da ćemo u kolovozu imati blagi pad broja fiskaliziranih računa u odnosu na prošlu godinu, ali da će fiskalizirani iznos biti veći, što pokazuje da su cijene drastično rasle i da građani više nemaju kupovnu moć kao prošle godine.

Cijene energenata na svjetskom tržištu su pale, kao i cijene hrane posebice pšenice. Zašto u Hrvatskoj bez Vladinih mjera nije došlo do smanjenja cijena?

Zato što im to nije trebalo. Veliki trgovački lanci se sa cijenama jako dobro "snalaze" u Hrvatskoj, bolje nego u svojim matičnim zemljama gdje imaju obzirnije cijene, a da ne govorimo o kvaliteti. Osim toga, svjedočili smo ne samo da su rasle cijene, nego su padale gramaže pakiranja. Tako da su uzimali sa dvije strane. Za više novca kupovali smo manju gramažu nego što smo prije kupovali za manje novca. Europska središnja banka je napravila izračun, deflator BDP-a koji pokazuje da je glavni nositelj ili uzročnik inflacije rast profitnih marži. Po istom modelu to je utvrdio i HNB. Rast profitnih marži je ponio četiri petine inflacije u Hrvatskoj. Vrlo jasno se može vidjeti u poreznoj upravi koliko je ubrano novca u sustavu dobiti, kolika je prihodovna i rashodovna strana najvećih igrača.

Trgovine i dobavljači bilježe oko 20 posto rasta u odnosu na prošlu godinu. Pohlepni su iznad svega i to im može biti. U svojim matičnim zemljama tako se ne ponašaju. Njima je Hrvatska eldorado. I došli su da nas oderu: i radnike koji kod njih rade i nas koji kod njih kupujemo. Vlada se opredijelila za mjere da se nikome ne zamjeri, a da građani opet nešto dobiju. U Hrvatskoj je na sceni tipičan liberalistički pogled na gospodarstvo: kad im ide dobro, onda je sve samo njihovo i od države se zahtijeva da se ne miješa u njihove poslove i da smanji poreze, međutim kad im krene loše, onda se odjednom problemi socijaliziraju, postaju naši i od te iste države traži se da javnim novcem krpa njihove probleme. A trebali bi funkcionirati po načelu: tko prima društvene potpore, morao bi biti i društveno osjetljiv.

U Americi se zna da su demokrati tradicionalno naklonjeni sindikatima, u Njemačkoj je to SPD, laburisti u Velikoj Britaniji, kod nas toga nema. Stranke u Hrvatskoj uopće se nisu profilirale prema radničkim pravima

Koliko smo mi kao društvo uopće solidarni?

Građani su jedni prema drugima solidarni kad je riječ o javnim akcijama, kad je riječ o liječenju djece, ali istovremeno prestajemo biti socijalno osjetljivi prema našim sugrađanima koji su ostali bez posla, kad se ide u prosvjed za socijalna prava. Ljudi više ne vjeruju da nešto mogu promijeniti. Puno puta su bili prevareni. Nemamo tradiciju solidarnih okupljanja kao što imaju Francuzi, gdje je u sindikate učlanjeno niti osam posto zaposlenih, ali kad se prosvjeduje, kad se treba solidarizirati na ulici, svi su tu, i zaposlenici, i studenti, i umirovljenici. U Hrvatskoj je oko 22 posto zaposlenih u članstvu sindikata, ali kad organiziramo prosvjed, ne odazovu se ni mnogi članovi sindikata.

Također, koje god Vlada mjere potpore adresira za dobrobit građana, one se svaki put od nekih inovativno izigraju kako bi netko enormno zaradio. Ali ne građani. Oni sve plaćaju – novcem, zdravljem, radnim mjestima. Vlada subvencionira kredite za kupnju stana i automatski se dignu cijene stanova do razine da ljudi "dobiju na mostu, a izgube na ćupriji". Kod jednog dijela novostvorenog poduzetničkog sloja iznimna je žudnja za time da smuljaju, zarade na teret drugog, na brzinu. Prije su dvije generacije stjecale bogatstvo, dok novopečeni poduzetnici moraju sad i odmah imate sve, puno novca i skupi auto, ekstra stanove, apartmane na moru. Ta žudnja za posjedovanjem preuzela je dobar dio hrvatskog društva.

Deset je godina kako smo ravnopravna članica Europske unije. Zar se nismo trebali promijeniti nabolje?

Nakon svih godina članstva u EU-u i svih ostvarenih političkih i integracijskih ciljeva, ulaska u NATO, eurozonu, Schengen, izgubili smo iz vida čovjeka i cilj da ljudima bude bolje. Svi drugi ciljevi su ispred samog čovjeka i njegovih potreba. I koliko god se razne vlasti trudile objasniti kako smo uspjeli u svim planiranim integracijama, mi smo zapravo široko besperspektivna zemlja. Izgubili smo deset posto stanovništva, otišao nam je esencijalni dio društva: mladi, visoko obrazovni ljudi u produktivnoj dobi. Otišao nam je razvojni društveni potencijal. Hrvatska je na europskom dnu po brzini zapošljavanja mladih, visokoobrazovnih, a kad je riječ o nesigurnim oblicima rada, po broju ugovora o radu na određeno do tri mjeseca, tu smo vodeći u Europi. U ovoj zemlji čovjek je postao sporedna stvar, potrošna roba političkim elitama i dobrom dijelu domaćih i "uvezenih" poduzetnika.

 

SDP-ova sječa radničkih prava

Jesmo li uopće u ove tri decenije imali socijalno osjetljivu Vladu koja bi štitila prava radnika?

U Americi se zna da su demokrati tradicionalno naklonjeni sindikatima, radnicima u Njemačkoj je to SPD, laburisti u Velikoj Britaniji i Irskoj, kod nas toga nema. Stranke u Hrvatskoj se uopće nisu profilirale prema radničkim pravima. Naše političke stranke ne samo da često nisu naslonjene na sindikate i radnike, nisu ni na građane. Postaju same sebi dostatne. HDZ i Plenković će reći da su oni socijalno osjetljivi, ali djeluju u posebnom vremenu: u proračunu je dosta novca, neke stvari su došle same inercijom jer smo dio EU-a, kreditni rejting raste.

Događalo se da su prava radnicima sjekle upravo socijaldemokratske vlade 2003., 2013. i 2014. Na ovo bi socijaldemokrati odgovorili da su na vlast uvijek dolazili u teškim, specifičnim okolnostima. Kad se netko zove socijaldemokrat, trebao bi biti socijalno osjetljiv za radnike, bez obzira na vrijeme. HDZ je kao oporba u Saboru zajedno sa sindikatima bio protiv produljenja radnog vijeka i promjene mirovinskog sustava. Ali kad su došli na vlast, sami su tražili produljenje radnog vijeka i skraćivanje prijelaznog razdoblja do 67 godina starosti, dok su socijaldemokrati ovog puta kao oporba bili protiv tog rješenja, koje su sami uveli dok su bili na vlasti. To ukazuje da izričaj političkih stranaka o radničkim pravima ovisi o tome jesu li na vlasti ili su u oporbi, a i o tome bliže li se izbori.

Očekuje se aktivna sindikalna jesen. Što očekujete od premijera Plenkovića? Pojedini analitičari i guverner HNB-a nisu za povećanje plaća i tvrde da bi to dovelo do novog, još većeg rasta cijena, usporavanja potražnje, a zatim i proizvodnje i potonuća u recesiju?

Rast plaća mogli bismo zaustaviti da nam prosječna plaća iznosi tri tisuće eura. Zahtjevi sindikata su očekivano veliki, bez obzira na sve dosadašnje Vladine mjere. I to ne zato što je pred nama izborna godina, nego zato što je inflacija poharala plaće. Vladu očekuju vrlo ozbiljni razgovori o osnovici za državnu i javne službe. Vlada treba biti široke ruke ne zbog izbora, nego zato što sustav mora opstati.

Razuman poticaj za podizanje plaća treba biti kritična situacija u državnoj i javnim službama pri zapošljavanju jer tko god može pobjeći iz njih, taj bježi. Mjesecima se raspisuju natječaji na koje se nitko ne javlja. Nitko nije spreman raditi za niska primanja. Ako Vlada bude tvrdoglava i ostane pri retorici da su oni do sada najviše dizali plaće, održali stabilne cijene energenata i ne udovolji sindikalnim zahtjevima, događat će se štrajkovi i prosvjedi jer je ljudima već svega preko glave. Puno je nezadovoljstva, podjela, nepravdi i očekivanja zaposlenih u državnoj i javnim službama su visoka. Ali i u privatnom sektoru.

Ljetos smo imali jedan od najdužih štrajkova, onaj u pravosuđu. Dok je jedan sindikat štrajkao, drugi ga je zbog toga prozivao. Kakvo je stanje na sindikalnoj sceni?

To se ne bi smjelo događati. Na sindikalnoj sceni postoje problemi i od njih se ne može pobjeći. Ne bi smjelo biti posebnog nadmetanja, otimanja članstva, mjerenja koliko je tko u medijima, javnosti. Kao sindikati itekako imamo uspjeha, a posebno smo bili uspješni kad smo djelovali zajedno. Prikupljenim potpisima za referendum četiri puta smo spriječili tektonske poremećaje u društvu. I opet ćemo, ako zatreba. To zajedništvo daje ljudima vjeru i sigurnost. Sindikalne vođe bi trebali suspregnuti svoje taštine i žudnju za moći. Javno sučeljavanje sindikata i sindikalnih vođa nanosi ogromnu štetu sindikalnom pokretu. Sve to doprinosi tome da ljudi gube vjeru u sindikate, a mi moramo sačuvati vjerodostojnost javnog djelovanja za opće dobro. Barem još sindikati. Budućnost će još više zazivati složne i snažne sindikate u Hrvatskoj i svijetu.