Otkad su se povijesne znanosti u nas ‘otvorile’, napredujući u svim smjerovima (unazad, više no unaprijed), namnožilo se i interpretacija ključnih događaja iz historije KPJ/SKJ. Mi smo se u osvrtu na ‘prestupnu godinu’ 1948. odlučili za razgovor s knjigom Ive Banca ‘Sa Staljinom protiv Tita’ (Globus, Zagreb 1990.), ne zato što se slažemo s pozicijom autora, već što u njoj on dobrim stilom daje puno zanimljivog materijala. A što ćemo mi od ponuđenog prihvatiti i kako ćemo materijal interpretirati ostaje otvorenim. Ukratko, Banac hoće reći, a u tome nije bio prvi, da slika sukoba Tita i Staljina, Jugoslavije i SSSR-a, nije crno-bijela.
I to ne samo u smislu da je i Tito imao autoritarnih poteza (knjiga se ne bavi Golim otokom i logoraškim žanrom, ali se bavi slučajem Andrije Hebranga), već i da njegovi oponenti, naročito kod kuće, nisu bili neka jedinstvena informbiroovska klika, nego vrlo različiti pojedinci i grupe, koji su imali različitu prošlost. Tako da razlozi za ovaj novi sukob sa svim oponentima nisu bili jedinstveni. Na neki način Titovo ‘ne’ Staljinu ima svoj kontinuitet od vremena njegova dolaska na čelo partije (dakle od 1937.), a 1948. može se promatrati i kao obnova frakcijskih borbi u partiji, koje su u dotadašnjem periodu jedno dulje razdoblje bile uspješno sprečavane, odnosno zaliječene. Mi nismo spremni na takvo relativiziranje koje bi u svim grupama u sukobu našlo nešto dobro i nešto loše, pa bismo se na kraju našli u onoj poznatoj noći u kojoj su sve krave sive, ako već ne i crne.
Mišljenja smo da je bit sukoba Tito dobro izrazio riječima: ‘Ma kako netko od nas voli zemlju socijalizma SSSR, on ne smije ni u kom slučaju manje voljeti svoju zemlju, koja također izgrađuje socijalizam, u konkretnom slučaju Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, za koju je palo stotine hiljada njenih najnaprednijih ljudi.’ Bio je to teren nezavisnosti i ravnopravnosti, no ne nužno samo nacionalne (kako piše Banac), već i ideološke, koja nije izbjegnuta. Tito je razvio stav o mogućnosti socijalizma u jednoj zemlji (ironično: porijeklom kasnosovjetski) koja, ma kako usamljenom i prokazanom od ostalih socijalističkih zemalja bila, ne mora zato biti na krivom putu, već zadržava pravo na svoj autohtoni razvoj. Jugoslavenska revolucija nije puki produžetak sovjetske već je, iako njome inspirirana, dala i originalne doprinose u transformaciji odnosa na putu socijalizma kao svjetskog procesa.
Tako je nekako počelo dopisivanje, tj. odgovor CK KPJ na Staljinovo Prvo pismo, koji je poslan s Dedinja 12. aprila 1948. Na samom plenumu jedini koji se u zemlji otvoreno suprotstavio Titu bio je član CK Sreten Žujović. Potrebno je bilo zatražiti stav plenuma o onim članovima koji nisu prihvaćali liniju koju je Tito predložio. Ovdje se nećemo upuštati u to kako je slučaj Andrije Hebranga spojen s onim Žujovića, no čim je Moskva saznala za ova dva hapšenja, htjela je sudjelovati u istrazi, što im Jugoslaveni nisu dopustili. Staljin je tada, 4. maja, poslao svoje žestoko Drugo pismo adresirano na CK KPJ. Razlike između rukovodstava SSSR-a i Jugoslavije definirane su kao razlike u načelnim pitanjima, a ne u pojedinim incidentnim situacijama. Optužio je Jugoslavene da izjednačuju Sovjetski Savez s imperijalističkim velikim silama, optužio je jugoslavensko rukovodstvo za uobraženost, a zasluge iz rata i poraća izjednačio s onima u drugim socijalističkim zemljama (i kao manje od onih francuske i talijanske KP). Upravo su ove zapadne partije dokaz da nijedna partija ne bi mogla doći na vlast bez sovjetske vojne pomoći, niti bi se na toj vlasti mogla održati. Staljinovo Drugo pismo završavalo je zahtjevom da Jugoslaveni svoj slučaj iznesu pred Kominformom (Informbiroom), što su Tito i Kardelj u svom odgovoru odbili učiniti.
Tito je razvio stav o mogućnosti socijalizma u jednoj zemlji koja, ma kako usamljenom i prokazanom od ostalih socijalističkih zemalja bila, ne mora zato biti na krivom putu, već zadržava pravo na svoj autohtoni razvoj
Tito je dobio poziv 19. maja (s potpisom M. A. Suslova) da predstavnici KPJ prisustvuju specijalnom zasjedanju Kominforma o jugoslavenskom pitanju, koje se trebalo održati u Bukureštu. I to je odbijeno. Staljin je tada poslao svoje Treće pismo, koje više nije bilo naslovljeno na Tita i Kardelja, nego na Tita i Hebranga. Ovo pismo je već bilo manje oštro od prethodnog i konstatiralo je da, ako jugoslavenski predstavnici izostanu sa sastanka Informbiroa, to će značiti da nemaju što reći u svoje opravdanje te tako priznaju da su krivi i da se boje prikazati pred licem bratskih kompartija. Javno je sazvan Peti kongres KPJ, za 21. jula u Beogradu. U Bukureštu su se predstavnici ostalih partija sastali bez Jugoslavena i, ovoga puta i oni javno, donijeli glasovitu Rezoluciju Kominforma. Objavljena 28. juna 1948., ona je odmah izazvala velik odjek širom svijeta. Tom Rezolucijom započeta je javna faza sukoba između KPJ i komunističkog pokreta kojim je dominirala Moskva. KPJ je optužena zbog antisovjetizma, praktičkih i ideoloških grešaka, kao što su nepravilna agrarna politika i odstupanje od lenjinističke teorije partije. Optužba se ticala i pomanjkanja unutarpartijske demokracije, a što se ogledalo u upornom odbijanju da se prihvati kritika. Najozbiljniju optužbu sadržavala je točka 8. Rezolucije, u kojoj je pisalo da su se rukovodioci KPJ ‘suprotstavili komunističkim partijama, koje su u sastavu Informacionog biroa’, da su ‘pošli putem odcjepljenja od jedinstvenog socijalističkog fronta protiv imperijalizma, putem izdaje stvari međunarodne solidarnosti radnog naroda, i putem prelaska na pozicije nacionalizma’. Ukratko, CK KPJ je isključio sam sebe iz jedinstvenog komunističkog fronta te prema tome i iz Informbiroa. Dalje se rezolucija poziva na ‘zdrave snage’ koje sigurno postoje u Jugoslaviji, a to ‘zdravlje’ trebalo se mjeriti njihovom voljom da zbace Titovo vodstvo. Staljin je mislio da će ovakva osuda biti dovoljnom da izazove frakcijsku borbu te preko nje smjenu vlasti, a o potrebi eventualne vanjske intervencije razmišljat će se kasnije.
Jugoslavenski odgovor na Rezoluciju objavljen je 30. juna u partijskom organu ‘Borba’. Tu je napisano kako su ‘partijski i državni organi u nekim zemljama narodne demokracije počinili niz neizravnih akata koji vrijeđaju narode Jugoslavije, njihovu državu i državne predstavnike’. Na Petom kongresu KPJ Tito je istaknuo da Rezolucija Kominforma ‘nije samo napad na naše rukovodstvo Partije. Ovo je napad na jedinstvo naše Partije, ovo je napad na krvavo stečeno jedinstvo naših naroda, ovo je poziv svim destruktivnim elementima da ruše sve ono što smo mi na sreću naših naroda gradili do danas; to je poziv na građanski rat u našoj zemlji, poziv na uništenje naše zemlje’. Staljinu se ovakav razvoj događaja nije mogao svidjeti. Jer umjesto da se građanski rat u metežu i tišini i dogodi, javno je objavljeno kako se poziv na njega neće dozvoliti. Staljin je pogriješio omalovažavajući partizansku borbu i umanjujući njenu važnost te iz nje proizašao ugled jugoslavenskog partijskog rukovodstva u narodu, a to je zbunilo i one koji su imali pomiješane osjećaje lojalnosti.
Sovjeti su od 1949. do 1951. uistinu imali i vojni plan za invaziju na Jugoslaviju, da bi tek tada od njega potiho odustali. Zato je međusobno vrijeđanje između dvije zemlje doseglo novo dno
Sovjetski protunapad sada je optuživao jugoslavenski ‘socijalizam u jednoj zemlji’ kao nevaljan, bez sovjetskog sudjelovanja. Domaća revolucija postala je kontrarevolucionarna. Tek u januaru 1949. Tito je upotrijebio drugi ton kada je govorio o domaćim kominformovcima: ‘Ne dozvolite nikome da razbija redove naše partije, pa ma ko on bio. Znajte da je to neprijateljski rad, ne samo prema našoj Partiji, već i prema našim narodima. Budite budni i nemilosrdni prema svakome ko bi to pokušao.’ Pristaše Rezolucije Kominforma hapšeni su od ljeta 1948. Sovjeti su od 1949. do 1951. uistinu imali i vojni plan za invaziju na Jugoslaviju, da bi tek tada od njega potiho odustali. Zato je međusobno vrijeđanje između dvije zemlje doseglo novo dno. U Drugoj rezoluciji Kominforma doslovno se kaže da je ‘klika Tito-Ranković sa buržoaskog nacionalizma otvoreno prešla na fašizam i izdajstvo nacionalnih interesa Jugoslavije’. Zato nešto kasnije, kada su se i relativnim okretanjem Zapadu jugoslavenski komunisti konsolidirali, nisu nedostajale jugoslavenske kritike, pa i diskvalifikacije SSSR-a kao ‘birokratski izopačenog socijalističkog sistema’ (Boris Ziherl), ‘sistema između kapitalizma i socijalizma s ekonomskom osnovom koja pokazuje socijalističke tendencije, ali kojim vlada birokratsko-despotska kasta’ (Edvard Kardelj), ‘novi tip klasnog društva (…) u kojemu je vladajuća birokratska kasta obnovila kapitalizam’ (Milovan Đilas), sve do tvrdnji nekih rukovodilaca da je SSSR imperijalistička sila u kojoj socijalizam nikada nije ni postojao.
Ovakav vokabular između dvije zemlje ipak nije dugo potrajao. Jugoslavija je tražila alternativu i našla ju je u ocjeni da je glavni izvor birokratske kontrarevolucije u fetišizmu države. Izgradnja socijalizma ne može napredovati bez postepenog odumiranja državnih političkih funkcija, koje treba da obavljaju izravno proizvođači, preko delegatskih skupština, savjeta građana i preko radničkih savjeta u industriji. Nova antietatistička socijalistička država treba se lišiti pretjeranih upravnih organa, ograničiti činovništvo i tako sprečavati birokratizaciju, kako vlasti tako i same KPJ. Nova jugoslavenska doktrina bila je najprije radničko, a onda i društveno i tzv. integralno samoupravljanje. U toj situaciji KPJ više nije mogla ostati konspirativnom kadrovskom partijom. Od sredine 1948. do sredine 1952. njezino se članstvo povećalo za 63 posto. Šesti kongres KPJ, održan u novembru 1952., donio je rezoluciju u kojoj piše da partija ‘nije i ne može biti u svom radu neposredni operativni rukovodilac i naredbodavac ni u privrednom ni u državnom i društvenom životu, nego svojom političkom i idejnom aktivnošću, u prvom redu ubeđivanjem, deluje u svim organizacijama, organima i ustanovama da se usvajaju njena linija i stavovi, ili stavovi pojedinih njenih članova’. Tada je, da bi naglasila svoju novu ulogu, KPJ promijenila ime u Savez komunista Jugoslavije (SKJ).
Kasnije, na jednom od mnogobrojnih skupova o položaju komunista u uvjetima društvenog samoupravljanja, izašao je i zbornik s mnogo priloga podijeljenih u tri teme: 1) ‘Opći aspekti samoupravljanja’, 2) ‘SKJ u sistemu socijalističke demokracije’ i 3) ‘Problemi organizacije SKJ’ (sve u zborniku ‘Komunisti i samoupravljanje’, Fakultet političkih nauka u Zagrebu, 1967.). U prvom poglavlju ovog voluminoznog zbornika (na skoro 500 stranica), profesor Najdan Pašić iznosi tezu da u nas diktatura proletarijata treba prerasti u društvenu hegemoniju radničke klase. On se pita i koja je specifična uloga SK u tom procesu. Iznosi smjelu tezu, koja se u drugom kontekstu na dnevni red vraća i danas, prevazilaženja posredne predstavničke demokracije onom neposrednom, u kojoj ‘radni ljudi neposredno vrše odlučujući utjecaj na celokupni proces političkog odlučivanja’. Podruštvljavanje politike na dnevni red dovodi i ulogu profesionalnih političara naspram neposrednih samoupravljača, a time i pitanje mjesta SK u cijeloj toj transformaciji. Za početak Pašić diktaturu proletarijata definira kao ‘državno uređenje, odnosno politički sistem, u kome radnička partija (partije) upravlja državom u ime radničke klase, obezbeđujući njene trajne interese (razvijanje i učvršćivanje produkcionih odnosa u kojima se vrši društveno oslobođenje rada)’. Ovdje ne možemo ulaziti u problematiku kako ovaj autor shvaća oslobođenje rada, pa čak i diktaturu proletarijata u cjelini. Odlomak smo citirali kao primjer svijesti da se upravljanje državom ‘u ime radničke klase’ htjelo zamijeniti samoupravljanjem radničke klase same. U toj situaciji ‘partija radničke klase postaje integralni deo mehanizma društvenog samoupravljanja’.
(Nastavlja se)
