Razgovarali smo s pulskim povjesničarom Igorom Dudom povodom njegove nove knjige "Socijalizam na kućnom pragu. Mjesna zajednica i svakodnevica društvenog samoupravljanja u Jugoslaviji" objavljene u izdanju Srednje Europe i Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli u biblioteci CeKaPISarnica. Knjiga u kojoj obrađuje djelatnost mjesnih zajednica iz perspektive društvene povijesti, povijesti svakodnevice i mikrohistorije pulsku promociju imala je 29. rujna, slijedila su gostovanja u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani i Skoplju, a zagrebačka promocija održat će se 30. studenog u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Vaša četvrta knjiga govori o mjesnim zajednicama u kontekstu društvenog samoupravljanja u Jugoslaviji. Odrasli ste u neboderu u kojem je bilo sjedište jedne mjesne zajednice – kako je to iskustvo oblikovalo vaš pristup istraživanju i pisanju o ovoj temi?
Iskustvo je skromno jer u ranom djetinjstvu drugačije nije ni moglo biti, ali možda je ostavilo trajan trag pa ga u predgovoru nisam mogao zaobići. Sjećam se pune dvorane tijekom nekih sastanaka i priredaba te spominjanja mjesne zajednice u vezi s nekim susjedima i kućnim savjetom. Također spominjanja mjesnih zajednica u osnovnoj školi, nekih posjeta i suradnje.
Vjerojatno je u sjećanju ključni trag ostavio prostor koji je bio tipski za ono vrijeme: u naselju nebodera, manjih zgrada i obiteljskih kuća u podnožju jednog nebodera postoje dvorana i ured, poveći ostakljeni prostor u kojem se nešto događa, a onda devedesetih prostor dobiva drugu namjenu, dvorana se pregrađuje, a novi mjesni odbor dobiva drugo sjedište. Izvana sve i danas izgleda isto, ali organiziranja susjeda više nema i prostor nije u funkciji naselja, osim kao biračko mjesto. Dojam da se pritom nešto izgubilo, da se nešto pospremilo u povijest, sigurno je utjecao na zanimanje za ovu temu. Međutim, postoji poveznica i s mojom prošlom knjigom o ideologizaciji djetinjstva preko Saveza pionira jer se u oba slučaja radi o istraživačkom kretanju u društvenoj bazi, među strukturama koje sudjeluju u društvenoj inicijaciji i među građanima stvaraju zametke društvene svijesti, možda i društvenog angažmana.
U samoupravnom trokutu
Navodite da su mjesne zajednice bile platforma za suradnju s organizacijama udruženog rada, samoupravnim interesnim zajednicama i općinom. Kako su te suradnje utjecale na svakodnevni život građana u Jugoslaviji?
Mjesna zajednica je bila u samoupravnom trokutu s OUR-ima i SIZ-ovima, dok se općina javljala kao prva nadređena samoupravna struktura, ujedno i najmanja društveno-politička zajednica, dakle najniža razina državne vlasti. Odnosi u trokutu odvijali su se, manje ili više uspješno, po načelima uzajamnosti i solidarnosti, susretnog planiranja, društvenog dogovaranja i samoupravnog sporazumijevanja. To znači da su građani prema predviđenoj proceduri imali mogućnost da utječu na razvoj svojega naselja, bilo to selo ili gradska četvrt. Odlučivali su o raspodjeli novca, raspravljali o prostornim planovima, osnivali kulturno-umjetnička, sportska, vatrogasna i druga društva. Imali su izravan utjecaj na, primjerice, gradnju dječjeg vrtića, doma zdravlja ili uvođenje telefona.
Na referendumu su svakih nekoliko godina mogli prihvatiti izdvajanje par postotaka svojih primanja putem samodoprinosa i plan ulaganja koji je mogao uključivati nešto od lokalne infrastrukture i objekata javne namjene. Tako su ubrzavali razvoj. U mjesnoj zajednici djelovao je i savjet potrošača koji je mogao utjecati na radno vrijeme trgovina i ponudu robe. Djelovalo je i mirovno vijeće koje je rješavalo manje sporove i sukobe bez angažiranja odvjetnika i sudova. Bilo je i vježbi civilne zaštite. Sve su to bili vrlo opipljivi sadržaji za stanovnike naselja.
Građani su u mjesnim zajednicama odlučivali o raspodjeli novca, raspravljali o prostornim planovima, osnivali kulturno-umjetnička, sportska, vatrogasna i druga društva. Imali su izravan utjecaj npr. na gradnju dječjeg vrtića, doma zdravlja ili uvođenje telefona
U društvu se ukorijenila derogativna kritika koju se nerijetko čuje i danas, da "netko nije ni za mjesnu zajednicu". Koliko je temelja bilo za ovakve kritike, odnosno čega su one rezultat?
Još za njihova postojanja na mjesne zajednice mnogi su gledali svisoka, smatrajući ih mjestom za društvenu aktivnost dokonih susjeda, umirovljenika i kućanica, čak i onih zanovijetala koja žele znati sve što se u susjedstvu događa, gunđati uokolo ili nametati ideološku ispravnost. Da, svega toga je bilo, no za dojam o suvišnosti mjesnih zajednica ili za dojam o lakoći i jednostavnosti posla koji se tamo obavljao zaslužna su barem dva izvora. S jedne strane, dio viših političkih struktura nije shvaćao ili prihvaćao model neposredne socijalističke demokracije po kojem su se građani trebali lokalno aktivirati, pa se pod etatističkim i birokratskim pritiscima mjesne zajednice u mnogim sredinama nisu ni mogle razviti u svojem punom kapacitetu. Zato su mjesto stvarnog odlučivanja i dalje često bile općine, tada velike jedinice koje su čak nazivane mini-državama. S druge strane, mnoge mjesne zajednice nisu imale ni ljudske ni materijalne resurse za obavljanje svih predviđenih poslova te su tako gubile na važnosti i našle se na margini. Nije se to događalo svugdje i cijelo vrijeme, ali taj je problem bio dovoljno čest prema kraju osamdesetih da bi se stvorio takav opći dojam.
Kako ste doživjeli dinamiku između teorijskih koncepata društvenog samoupravljanja i stvarne prakse mjesnih zajednica u SFRJ?
Teorijski koncept ima svoju jasnu logiku: općine su se okrupnjivale i postajale većima, gubile izravnu vezu s bazom, pa je šezdesetih trebalo osmisliti manji organizacijski oblik unutar općine. Od mjesnih odbora i kratkotrajnog iskustva sa stambenim zajednicama nastale su mjesne zajednice koji su humaniziranjem odnosa u sredini nalik proširenoj obitelji trebale sprječavati otuđenje. Teoretičari su tada kao uzore spominjali Parišku komunu, rane sovjete i domaće ratne narodnooslobodilačke odbore te naglašavali da samo u mikrostrukturama socijalizam može zaživjeti u svojoj punini.
Oslanjali su se i na iskustvo radničkih savjeta pa je mjesna zajednica u društvenom samoupravljanju bila pandan tom tijelu iz sfere radničkog samoupravljanja. Stvarnu praksu obilježilo je postupno uvođenje mjesnih zajednica šezdesetih, potom nadogradnja i ubrzani razvoj sedamdesetih, te prilagođavanje i propitivanje modela u osamdesetima. Dovoljno je primjera koji mogu potvrditi mogućnost uspješnog funkcioniranja modela. Ipak, u pojedinim razdobljima čak svaka druga mjesna zajednica u Jugoslaviji nije imala svoj srednjoročni plan razvoja, a u svakoj trećoj nije djelovao savjet potrošača. Samoupravljanje je toleriralo i takve situacije, ali je zato i gubilo na vjerodostojnosti. Logika stvarne prakse je jednostavna: ako se nešto ne mora, onda vjerojatno nije ni važno.
Četiri su ključne riječi – debirokratizacija, deetatizacija, decentralizacija i demokratizacija, činile osnovu reforme Jugoslavije. Kako je povezanost socijalističkog čovjeka u kolektiv radnih ljudi i građana oblikovala jugoslavensko društvo uslijed tih reformi?
Utopijska sintagma "socijalistički čovjek" počinje se gubiti u šezdesetima, da bi u diskursu sedamdesetih prevladala birokratski praktičnija formulacija "radni ljudi i građani". Međutim, i dalje se idealistički promicala ideja o društvu u kojem je čovjek čovjeku čovjek i u kojem će čovjek čovjeku postati najveća potreba jer će sve druge potrebe biti zadovoljene. Taj socijalistički čovjek bio je opisivan kao slobodna, svestrana, stvaralačka ličnost čiji su nazori utemeljeni u znanosti i otvoreni svemu novome i naprednijem. Takav čovjek interes zajednice stavlja ispred vlastitoga i u zajednici djeluje solidarno.
Takav je čovjek idealan stanovnik mjesne zajednice u kojoj bi, ako je k tome i komunist, trebao djelovati kao uzor i motivirati druge da daju svoj doprinos. Ako nije komunist, i dalje može biti socijalistički čovjek, radni čovjek i građanin te u suradnji i dogovoru s drugima raditi na dobrobiti zajednice kao skladne cjeline. Takvom čovjeku kao samoupravljaču država i općina moraju prepustiti određene ovlasti, birokracija mu kao servis mora biti podrška u djelovanju i prihvatiti ono što samoupravljači odluče. Time bi se ostvarile ideje debirokratizacije, deetatizacije, decentralizacije i demokratizacije. Govorim o idealu, no u nekim je segmentima on ipak bio dostižan.
Mjesne zajednice iz perspektive društvene povijesti, povijesti svakodnevice i mikrohistorije
Međurepublička usporedba
Jeste li tijekom istraživanja primijetili neke značajne razlike u pristupima mjesnih zajednica unutar Jugoslavije i kako su specifičnosti pojedinih regija utjecale na njihov rad?
Postojale su razlike među republikama, no još više urbano-ruralne razlike. Mjesne zajednice u gradovima bile su gusto naseljene, ponekad s deset tisuća stanovnika, i zato nisu mogle udovoljiti ideji o proširenoj obitelji, ali jesu mogle izvršavati sve svoje administrativne funkcije. U seoskim mjesnim zajednicama stanovništvo je bilo povezanije, spremnije na masovne radne akcije, no nedostajalo je stručnosti u urednom ispunjavanju svih papirnatih zadataka. Drugim riječima, gradske su mogle imati sve predviđene komisije i savjete, no seoske su imale više elana za konkretne akcije, a građane je to ionako više zanimalo.
Međurepublička usporedba upućuje na nešto raniji razvoj mjesnih zajednica u Hrvatskoj, Sloveniji, užoj Srbiji i Vojvodini, te na kasnije ubrzavanje u ostalim dijelovima federacije. Konačna brojnost mjesnih zajednica ovisila je i o strukturi naselja i gustoći stanovništva. Godine 1982. u Jugoslaviji ih je bilo najviše, više od 13 tisuća, a najmanje po površini i stanovništvu bile su u Hrvatskoj, što znači da je društveno samoupravljanje ovdje kapilarno jako dobro prodiralo. Međutim, baš zato je u godinama ekonomske krize Hrvatska izgubila najviše u procesu okrupnjivanja, čak svaku četvrtu zajednicu. Također, ondje gdje je gospodarstvo bilo razvijenije i povezanost zajednice i OUR-a bolja, kao u Sloveniji, OUR-i su imali veći udio među izvorima financiranja mjesnih zajednica. Drugdje su se jače morale iskazati općine ili građani putem samodoprinosa.
Najviše mjesnih zajednica u Jugoslaviji je bilo 1982. godine, više od 13 tisuća, a najmanje po površini i stanovništvu bile su u Hrvatskoj, što znači da je društveno samoupravljanje ovdje kapilarno jako dobro prodiralo
Kako su mjesne zajednice promicale ideologiju bratstva i jedinstva na mikrorazini i koji su konkretni primjeri suradnje između mjesnih zajednica kao odraza tog ideološkog stava? Ako se ne varamo, hrvatsko-srpska suradnja bila je ključna za funkcioniranje mjesnih zajednica u kontekstu ostvarenja ideje bratstva i jedinstva?
Hrvatsko-srpski odnosi unutar Hrvatske i šire bili su vrlo važni i za Hrvatsku najosjetljiviji kada je bila riječ o bratstvu i jedinstvu. Sedamdesetih je u unaprjeđivanju tih odnosa pomagalo bratimljenje mjesnih zajednica. Bilo je uspješne grupne suradnje nagrađivanih mjesnih zajednica, no možda su zanimljiviji primjeri bilateralnog bratimljenja.
Unutar Hrvatske na Titovu su se inicijativu 1977. zbratimile mjesne zajednice Kumrovec i Smiljan te tako uz puno simbolike povezale Tita i Teslu, ali i Katu Pejnović. Zbratimile su se i mjesne zajednice Klinacgrad iz ondašnje petrinjske i Velika Mučna iz koprivničke općine, a tu banijsko-podravsku srpsko-hrvatsku vezu potaknulo je sjećanje na narodnog heroja Jovu Rakasovića koji je u jednom kraju rođen, a u drugome poginuo kao partizanski zapovjednik. Posjet autobusom i proslavu slijedila je konkretna pomoć Podravaca u gradnji doma kulture u slabije razvijenom banijskom selu. Brojni su bili primjeri solidarnosti prema mjesnim zajednicama pogođenim prirodnim nepogodama pri čemu se nije vodilo računa o nacionalnoj pripadnosti, iako je i ona mogla biti ključ za aktiviranje pomoći. Bilo je i primjera suradnje mjesnih zajednica iz Hrvatske i Srbije, no ti odnosi pokazuju složeniju strukturu.
Ova je knjiga objavljena 60 godina od uvođenja koncepta mjesnih zajednica u jugoslavenski sustav. Kakvo je naslijeđe mjesnih zajednica u današnjem društvu, uzimajući u obzir političke, društvene i ekonomske transformacije koje su se odigrale od tada do danas?
Da, iza nas je 30 godina mjesnih zajednica i potom točno 30 godina bez njih. U nekim postjugoslavenskim državama preživio je naziv mjesna zajednica, no iza njega ne stoji ono značenje i ona uloga koje je organiziranje građana imalo u socijalizmu. Stoga je svejedno zove li se danas nešto mjesna zajednica ili mjesni odbor jer redovito je riječ o strukturi koja ne okuplja onoliko građana kao nekad i od njih nema ista očekivanja. Nema više zborova građana sa stotinama prisutnih, ni učestalih lokalnih referenduma na kojima odaziv nije problem.
Ondašnje mjesne zajednice sigurno se ne može sjetiti nitko mlađi od četrdeset godina, a mlađi od pedeset teško posjeduju išta više od površnog sjećanja. Dakle, s te strane naslijeđe je većinom potonulo i nema aktivan utjecaj na današnje društvo. Rekao bih i da oni koji danas jesu akteri građanskog aktivizma, izravne demokracije ili lokalnog višestranačja, inspiraciju nalaze u drugim izvorima, često nesvjesni da pozornosti vrijedna domaća iskustva postoje u ne tako davnoj prošlosti. Očekivano, mnogi ljudi iz onoga vremena bili su aktivni i kasnije. Na internetu sam tražio trag onih imena koja spominjem u knjizi i doista ima nekadašnjih mladih aktivista iz osamdesetih koji su u bitno drugačijem kontekstu, duboko u 2000-ima, nastavili raditi u svojim malim općinama ili mjesnim odborima. Međutim, traganje za njima i uspoređivanje dvaju sustava bilo bi drugačije istraživanje od onog koje sam proveo. Neke indicije sigurno golicaju znatiželju.
