Četrnaesto izdanje Subversive Festivala otvoreno je dugometražnim dokumentarnim debijem Srđana Kovačevića "Tvornice radnicima". Kovačević je to djelo o funkcioniranju samoupravljanja u navodno jedinoj tvornici u postsocijalističkim zemljama kojom upravljaju radnici snimao 180 dana kroz nekih pet godina te prikupio ogromnu građu (više od 500 sati). Za dugometražnog debitanta mogla je to biti noćna mora, no imao je sreće da je materijal zaintrigirao jednog od vodećih hrvatskih montažera, Damira Čučića, koji mu je pružio dragocjenu potporu u oblikovanju filma.
Radnja se zbiva u tvornici za proizvodnju alatnih strojeva ITAS-Prvomajska u zagorskom gradiću Ivancu, koju su radnici zauzeli 2005. i nastavili proizvodnju, spriječivši da privatizacijom ruinirano poduzeće, osnovano u socijalističkoj Jugoslaviji još 1960., propadne. U trenutku kad Kovačević s kamerom ulazi u tvornicu izvršni direktor je Božo Dragoslavić, a predsjednik upravnog odbora Dragutin Varga, poslovođa i sindikalni veteran, jedan od rijetkih još aktivnih zaposlenika iz vremena kad su radnici preuzeli tvornicu. Ta dvojica profiliraju se kao glavni likovi, a dramaturška nit odvija se kroz njihovu međusobnu interakciju i odnos s ostalim zaposlenicima, od kojih neki postaju zapaženi epizodisti te sve dramatičniju poslovnu situaciju uzrokovanu nemogućnošću ispunjavanja dogovorenih poslova sa stranim naručiteljem. U potonjem značajnu ulogu igra nedovoljna stručnost dijela radnika, ali i njihovo raslojavanje po liniji stari – mladi. Naime, slavna prošlost tvornice koja je u socijalizmu zapošljavala gotovo tisuću ljudi (naspram sadašnjih oko 250), kao i samoupravni ideali većinu mladih slabo zanimaju, njima je prioritet dobra plaća i mogućnost ekonomskog samoodržanja. Stari se tako suočavaju s pogubnom činjenicom da mladi u ITAS-u stječu znanja i vještine, a onda nakon godinu-dvije-tri odlaze u privatne tvornice na bolje plaće, čineći budućnost tvrtke sumornom. No nezadovoljstvo radnika plaćama i direktorom nipošto ne ovisi samo o generacijskoj pripadnosti, uostalom stariji među nama dobro se sjećaju silnih problema u implementaciji (već teorijski nedostatno elaboriranih te proturječnih) samoupravnih načela u praksi socijalističkog doba. Uglavnom, prikaz situacije na svim razinama, od unutartvorničkih problema do krajnje nepovoljnog lokalnog i globalnog (kapitalističkog) konteksta u kojem samoupravljači moraju djelovati, izrazito je turoban, de facto beznadan, što se s jedne strane može shvatiti kao beskompromisan pristup istini autora percipiranog kao ljevičara, ali s druge i kao (prokapitalistički) defetizam. Na tragu potonjeg zaoštreni bi lijevi pogled Kovačeviću mogao predbaciti i "buržujsku" dramaturgiju, koja relativno pravocrtno razvija naraciju te umjesto da ejzenštejnovski predstavi kolektivni lik, u prvi plan stavlja dvojicu snažnih individualaca (pri čemu "holivudizaciju" pojačava činjenica da karizmatični Varga nevjerojatno podsjeća na Eda Harrisa), a nije bez vraga ni to da režiser na špici nečeg što bi, valjda, trebao biti ljevičarski motiviran rad koristi iritantnu konvenciju koju je nametnuo Hollywood, zbog pranja korporacijske savjesti pred individualnim autorima te potpisuje uradak kao "film Srđana Kovačevića" (dakle s jedne strane stvaraš dojam da si ljevičarski aktivist, a s druge simbolički istupaš kao umjetnički egoist, i to u par excellence kolektivnoj umjetnosti poput filma i to, u konkretnom slučaju, filma o samoupravljanju). Eventualno autorsko licemjerje ipak nije tema ovog teksta, a što god bilo na stvari filmu treba priznati dramaturšku artikuliranost, zanimljive protagoniste, odličan ritam te fino ubacivanje (statičnih) poetskih kadrova u "akcijsku" dominantu, tj. poetizaciju ambijenta u kojem se poezija obično ne traži niti pojavljuje.
