Na izlazu iz kazališta Kerempuh, u prolazu prema Ilici, privremeno je nastala neprohodna gužva. Gledatelji netom izašli s predstave "Subota, nedjelja i ponedjeljak" spontano su se zaustavljali pred plakatima, fotografijama i rasporedom izvedbi, i brujali od elektriciteta, posve budni nakon kontinuirane dvosatne izvedbe. Kerempuhova je prva ovosezonska premijera talijanska komedija Eduarda De Filippa u režiji Paola Magellija; talijanska ne samo nacionalnom slučajnošću autorske biografije, nego stabilno i samosvjesno uronjena u kulturu i karakter svoje napolitanske inspiracije, koja je sretnu sinergiju našla sa zagrebačkim ansamblom satiričkog kazališta.
Premisa je jednostavna; proširena obitelj Priore sprema se za još jedan nedjeljni ručak oko legendarnog ragua donne Rose, ali neizrečena tenzija između majke obitelji i njezina supruga sprema se eksplodirati. Zašto skreće pogled sa svoga muža; što znači pažnja bučnog knjigovođe; zašto don Pepino nije ni taknuo svoj tanjur...? Elementi su zapleta svakodnevni i gotovo do klišeja prepoznatljivi: tektonski iznutra, bezazleni izvana.
Drama se grana dalje oko osnovnog konflikta, zadržavajući se u okvirima jedne obitelji, jednog ručka i nepuna tri dana. Inscenacija je klasična, originalni tekst u prijevodu Branke Rakić sačuvan, prijenos u inscenaciju Magellija u suradnji sa Željkom Udovičić Pleština direktan i bešavan. Jest da se dramaturški ritam, osobito u središnjem dijelu predstave, mogao ispolirati do bolje odmjerenog metaboličkog izvedbenog procesa, ali kako početak postavlja dobro raspoloženje, a završetak ostavlja u još boljem, trenuci zamora ne ostavljaju duboke rezove u cjelokupnom dojmu.
Scena je građena u nekoliko jednostavnih, dinamičnih i efektnih elemenata sa scenografskim potpisom Miljenka Sekulića, oblikujući površinu na kojoj se razigrava kostimografija Marite Ćopo, i povremeni intermedijski intermezzo videokolaža Ivana Marušića Klifa sljubljen s glazbom Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića zvanog Mrle.
Glumačka postava u komadu živi i uživa, gomila teksta teče organski (iako u općem entuzijazmu na trenutke neljudski brzim izgovorom), sve uloge nastanjene su s pažnjom i posvećeno. Linda Begonja i Dražen Čuček u glavnim ulogama sjaje i dijele snažnu lijepu kemiju, dok oko njih sretno orbitiraju odlične, manje ili više zastupljene, izvedbe Josipe Anković (nedavno pristigle, ali posve uklopljene u ansambl), Vilima Matule, Anite Matić Delić, Ane Maras Harmander i drugih. Sve je nekako dobro; nepretenciozno, kompaktno, jednostavno, zabavno.
Možda je (osobito u kritičkoj refleksiji) suviše lako zaboraviti ili podcijeniti važnost zabave u kazališnom događaju, kao i značaj svake prigode da se oda počast hektičnoj svakodnevnici zajednice ljudi koji se međusobno naprosto vole i podržavaju. A to dakako ne isključuje da će(mo) ponekad jedni drugima pakostiti samo kako bi(smo) se kasnije mogli utoliko temeljitije pomiriti.
U ovom kazališnom slučaju ništa nije na udaru, nema gorke note satire, nema političke investicije ili ideološke nagnutosti; komedija napisana 1959. godine funkcionira nepromijenjena ili gotovo nepromijenjena, mimo vremena. Na pozornici je ljubav, ljubomora, sitničavost, arogancija, agresija, tvrdoglavost, riječju ljudskost u punini svoga antispektakla. Kao publika sretno dočekujemo sretan kraj uz primjesu nježne melankolije koja dolazi sa sviješću da vrijeme prolazi, strasti blijede, rutina nagriza, što neće reći da ćemo poraz priznati prije vremena. Inat je u genskom kodu Priore, i na najbolji je mogući način zarazan.
U povijesnom trenutku u kojemu je kontraprotivnost refleks, lakoća umjetničkog iskustva i kazalište kao prostor dijeljenog smijeha i kolektivnog otpuštanja dobivaju na svježem značaju. Laki užici ono su od čega je sastavljen život, ako imamo sreće, i vrijedno je kad nas povremeni umjetnički događaj na to podsjeti.
