Profesionalna karijera glumca Milivoja Beadera slična je akcijskom filmu punom obrata i opasnih situacija, no danas se, srećom, razvija u dobrom smjeru. Kao mladić iz provincije, obilježen svojim porijeklom, dugo nije uspijevao upisati zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, da bi potom postao glumcem upečatljivog senzibiliteta i u teatru i na filmu. Prošao je iskustvo socijalnog beznađa, bio je vojnik u rovovima posljednjeg rata, zna kako izgleda današnja hrvatska nevesela stvarnost, pa je možda i zato film ‘Pismo ćaći’, u kojem igra glavnu ulogu, dobio Zlatnu arenu za najbolji film u Puli 2012. godine. Ipak, Milivoj Beader kaže da je kazališna gluma – njegova sestra.
U posljednje ste vrijeme u kazalištu radili nekoliko značajnih projekata: ‘Hinkemanna’ u režiji Igora Vuka Torbice, ‘Hamleta’ s Oliverom Frljićem, ‘Pad’ s Miranom Kurspahićem…
To su tri potpuno različita redatelja. Olivera volim i mislim da je on, zbog neuralgičnih tema naše prošlosti kojima se bavi, važan i potreban današnjem teatru. Najveće mi je otkriće Igor Vuk Torbica, nevjerojatan 27-godišnji režiser luđačke energije, koji potpuno spreman dolazi na probe i čitavu noć smišlja i luduje što će s nama ujutro raditi. Kad pogledam naše kazalište i vidim Vuka Torbicu i Borisa Liješevića ili Jerneja Lorencija i Mateju Koležnik, mogu reći da mi takve režisere nemamo. Paolo Magelli za Torbicu kaže da je to najtalentiraniji redatelj u posljednje dvije godine, ne samo ovdje nego i u europskim razmjerima.
Znalo se tko je ubijao starce
Predstava ‘Pad’, koja govori o padu Vukovara, nije najbolje prošla?
Dobro smo započeli i svi smo bili silno zainteresirani da se tom temom bavimo: slušali smo originalne stenograme razgovora Mile Dedakovića s Tuđmanom i puno o svemu razgovarali, ali nakraju je nekakav ‘imidž’ predstave postao važnijim od same teme. Kad nam je na probe došao posljednji komandant obrane Branko Borković, očekivao sam neku desničarsku budalu, a pojavio se čovjek koji je vrlo razložno govorio o toj bitki. Netko ga je pitao je li Vukovar žrtvovan zbog međunarodnog priznanja Hrvatske, a on je odgovorio da sve to nema veze i da je grad propao u mutnim igrama oko šverca oružja. Igrao sam ulogu Dedakovića najbolje što sam znao i napravio sam je iz nekog očaja, osjećajući da cijela ta ratna priča nije završena…
Na Akademiju sam se uspio upisati tek nakon jedanaest pokušaja, a nakraju me ona malo toga naučila. Već na prvom prijemnom ispitu Tonko Lonza mi je rekao da sam ‘seljak iz Drniša’ i da neću ući dok je on profesor. A Tomislav Radić i Maja Freundlich su se 1991. jako čudili: ‘Kako to da je on u gardi, a otac mu se zove Jovo?’
Vjerojatno ste se tijekom rada na toj predstavi prisjećali i osobnog iskustva vojnika u istom ratu?
Rodom sam iz Drniša i iz mješovitog sam braka, otac mi je Srbin a majka Hrvatica, a bio sam dragovoljac u Hrvatskoj vojsci u Domovinskom ratu. Mog starog i mog strica vrbovao je Jovan Rašković, ali oni nisu htjeli pristati na tu srpsku opciju, činila im se sumnjivom. Kad su Drniš zauzeli JNA i Ratko Mladić, ćaća i stric su zajedno s Hrvatima otišli u izbjeglištvo, u trogirski hotel ‘Medena’. Bio sam tada u Zagrebu i razjarilo me kad sam na TV-u čuo izjavu Ratka Mladića da je Drniš ‘srpski grad u kojem ptice lepo pevaju’. Bez obzira na Tuđmana i Miloševića i sve što se kasnije događalo, reagirao sam instinktivno, po principu ‘e, nećeš proći’, sa željom da obranim svoju napadnutu kuću.
Kakvo je zapravo vaše iskustvo rata, u kojem je bilo zločina na svim stranama?
Bili smo u Pakovom Selu i svaki dan kroz dalekozor gledali tu kasarnu JNA iz koje smo odbili dva teška tenkovska napada. Bio sam svjestan da su nasuprot mene, na drugoj strani, i Beaderi iz Žitnića, sela odakle potječu svi tog prezimena, ali nažalost… literatura je puna situacija u kojima brat puca na brata, rođak na rođaka. Sa mnom je u jedinici bilo još desetak momaka kojima su majke ili očevi bili Srbi, ali svi smo bili složni u tome da ne dopustimo da JNA prođe kroz Pakovo Selo i da ćemo radije izginuti nego napustiti položaj. Znali smo za ubijene starce u Gaćelezima, kao što se točno znalo tko je ubijao starce i civile na drugim mjestima, koja postrojba i koji vojnik, ali to nikad nije procesuirano. Da je Tuđman to htio procesuirati, ne bi bilo zločina u Oluji i ove traume poslije, kad su svi ti zločini ostali kao moralna knedla u grlu čitavog društva.
Kako je danas kad dođete u Drniš?
Za mene znaju kakvog sam porijekla i da sam bio u gardi i nemam ondje problema, ali moj otac nije najbolje prošao: još dok su bili u ‘Medenoj’ optužili su ga da je srpski špijun, da u sobi ima radiostanicu, pa je bio hapšen nekoliko puta. A kad se nakon Oluje vratio u Drniš, pola ga grada nije htjelo pozdraviti, iako nije htio ići s Raškovićem. Nekad je u Drnišu živjelo šest tisuća ljudi, danas ih je oko tri tisuće, od čega dvije tisuće doseljenika iz Bosne, useljenih u srpske kuće i stanove.
Kad bi se situacija ponovila, biste li danas opet krenuli u rat?
Više nikad ne bih išao u rat: 1991. imao sam naivnu ideju da mogu vlastitog oca iz izbjegličkog hotela vratiti u Drniš, a kad se konačno, nakon Oluje, onamo vratio, dobio je tumor na mozgu i nakraju umro zato što mu je pola grada okrenulo leđa. Bio je drčan i bezobrazan i svakome je mogao odbrusiti, ali s tom se šutnjom nije mogao nositi. A onda me i sa srpske strane pitaju zašto nisam govorio o zločinima nakon Oluje… a ja sam o tome sto puta govorio, da bi danas i u Drnišu i u Hrvatskoj postojala ne samo nacionalna mržnja nego i mržnja oko toga tko ima pola kile kruha više.
Kako se, iz vaše perspektive, danas živi u Hrvatskoj, i dalje punoj različitih sukoba?
Ne živi se nikako. Nacionalisti bi me najradije pojeli, ali živim uz neku vlastitu upornost. Nisam optimist, ali volim život. Volim svoju ženu i djecu, imam svoju ekipu i nekolicinu prijatelja koji mi čuvaju leđa, zaobilazim vlastodršce i mislim da imam sreće sa svojim poslom. Imam tu privilegiju da se s kolegama mogu dva mjeseca zatvoriti u dvoranu za pokuse. Tada prestaju svi problemi, zaboravlja se ovaj usrani život i počinje velika ljubav.
Prodisao sam s Magellijem
Što vam je kao glumcu važno u tom poslu?
Vrlo važna formula za glumca jest dugo trajanje. Recimo, s godinama imamo sve više problema s pamćenjem; kad si mlad, naučiš ulogu napamet za 15 dana, a nakon 25 godina treba ti dulje od mjeseca. Glumački pedagog Lee Strasberg kaže da su za glumca važni senzibilitet i emocionalna inteligencija. Ja mislim da je naročito važan talent, ali i znanje i zato mi je žao nekih mojih kolega koji malo čitaju. S druge strane, moraš ići od sebe kad praviš ulogu i tada ne pomažu ni razum ni iskustvo, što bi rekao Arsen Dedić. Magelli kaže da je gluma ‘istraživanje unutarnjeg krajolika’ i s tim se slažem. Zato volim Branda, a ne volim Hoffmana. Ili, zato volim tip naših glumaca poput Milana Pleštine ili Lane Barić.
Zagrebački ADU upisali ste tek nakon jedanaest pokušaja…
Moj prijatelj Filip Šovagović izračunao je da sam po tome apsolutni šampion u bivšoj Jugi. Priča počinje tako što je moja teta bila blagajnica u drniškom kinu i što sam svaki film gledao po deset puta. Kasnije je to kino zamijenila zagrebačka Kinoteka, ali mi je i danas žao što su ta kina u provinciji propala. U sedmom razredu osnovne škole čvrsto sam odlučio da ću biti glumac i od tada me ništa drugo nije zanimalo. Otac je, naravno, želio da završim nešto drugo, prestao je financirati moj život u Zagrebu i prijetio mi je, a ja sam radio kao konobar i snalazio se… i ne znam kako sam uopće sve to izdržao tolike godine. Plakao sam kad sam padao na prijemnim ispitima, a plakao sam i kad su me primili. Čitav je paradoks u tome da sam se nakon jedanaest pokušaja uspio upisati, a nakraju me Akademija malo toga naučila.
Zašto to mislite?
Mislim da je ta škola zapravo katastrofa. Mogao bih izdvojiti dvojicu profesora, Izeta Hajdarhodžića i Tomislava Durbešića, ali Akademija je u cjelini – i to nije samo moje iskustvo – puno radila na tome da sputa talente, da zatvori taj unutrašnji senzibilitet o kojem priča Strasberg i da uništi glumčevu osobnost. Počeo sam disati tek s Paolom Magellijem u predstavi ‘Ptičica’ za koju mislim, smijem li to reći, da je moja najbolja uloga. Beogradska, sarajevska ili ljubljanska akademija u tom su smislu puno bolje, jer kroz čitave četiri godine jedan profesor vodi glumačku klasu.
Nesumnjivo ste vrijedni svoje profesije, ali zašto vam je trebalo jedanaest pokušaja da se upišete?
Od 12 članova komisije šest je uvijek bilo protiv, a šest za mene i ti su glasovi bili dovoljni da se uđe u drugi krug. Od 1984. pet sam puta ulazio u uži izbor i uvijek sam slovio za nekakvog favorita, ali protiv mene je uvijek bila ista ekipa. Da bih izdržao, držala me zapravo misao da su često prolazili ljudi manje talentirani od mene, koji poslije i ne bi bili glumci. Od nas jedanaest u klasi jedini sam muškarac koji se i dalje bavi glumom – mnogi su prestali glumiti ili to čine tek reda radi. Već na prvom prijemnom ispitu Tonko Lonza mi je rekao da sam ‘seljak iz Drniša’ i da na Akademiju neću ući dok je on ondje profesor. A Tomislav Radić i Maja Freundlich su se 1991. jako čudili: ‘Kako to da je on u gardi, a otac mu se zove Jovo?’ Posljednje godine oni nisu bili u komisiji i dobio sam ta dva glasa, prošao i shvatio da su me svaki put, još od 1984., rušili zbog ‘krivog’ imena moga oca. Za mene je to bilo vrijeme puno ožiljaka.
Karijeru ste započeli u splitskom HNK-u: kako danas vidite to kazalište?
Najbolje doba splitskog HNK-a je ono Mani Gotovac, naravno, uz doba Ivice Restovića prije rata. Bila je intendantica koja je riskirala, postavljala provokativne komade i davala šansu mladima. Bilo je to, oko 2000. godine, dobro vrijeme u Splitu: došli su Milan Pleština, Žarko Radić, Mladen Barbarić, Nenad Srdelić i bilo je puno mlađih, među kojima sam tada bio i ja. Paolo Magelli je govorio da tako ludu ekipu već dugo nije vidio. Danas je splitsko Kazalište gore nego u vrijeme kad su intendanti bili Milan Štrljić i Duško Mucalo. Predstava pod nazivom ‘Buža’ sad nosi repertoar u ‘reprezentativnom’ teatru, u kojem se podilazi najnižem ukusu publike i u kojem nema ni hrabrosti ni provokacije.
Bi li se moglo reći da je vaš dobar duh redatelj Paolo Magelli, s kojim ste dosta radili?
Paolo me puno toga naučio. On voli i osjeća glumce i mnogi su najbolje uloge napravili upravo s njim. Znao je eksplodirati na probama, ali nikad nikoga nije namjerno gazio. Ne mogu podnijeti redatelja koji te neprestano vraća jer nisi ispravno rekao ‘dobar dan’ i tirane tihoga glasa. Ti Gavellini učenici – Veček, Violić, Paro – nikad me nisu impresionirali, za razliku od Ljubiše Ristića, Vita Taufera ili ranog Tomaža Pandura. Osim toga, Paolo me privlači svojim lijevim idejama i životnim stavovima, o čemu neprestano diskutiramo.
Najbliži sam marksističkoj ideji
Čini se da su posljednji istupi i izborni poraz Zorana Milanovića prilično obezglavili ljevicu?
Ako si odlučio biti lojalan lijevoj opciji, onda se moraš boriti za nešto dobro, bez obzira na trenutačnu situaciju. Očito je da lijeva opcija nisu ni Milanović ni SDP. Ali ni u Europi ljevica ne stoji dobro, sjetimo li se recimo Sirize. Imponira mi povjesničar Dragan Markovina i mislim da ima smisla surađivati s lijevom inicijativom u kojoj on djeluje i koja se upravo stvara.
Nakon svega, kako biste definirali svoj vlastiti identitet?
Nakon svega, najviše se osjećam anacionalno. Naročito danas, kad je kapitalizam postao mračnom karikaturom, nekako sam najbliži marksističkoj ideji solidarnosti različitih ljudi, bez obzira na nacionalnost. Otišao sam u rat kao dragovoljac jer nisam želio da moj otac Jovo bude izbjeglica u hotelu ‘Medena’ i da trećina Hrvatske bude okupirana, kao što sam danas protiv šatoraša i protiv nacionalističkog ludila. Radnica Kamenskog koja je dobila otkaz nedavno se bacila pod tramvaj, što frapantno podsjeća na Krležinu radnicu koja se u ‘Gospodi Glembajevima’ ubila sto godina ranije. Premalo je bunta na ovim prostorima oko neke ideje dobra.