U državi je sve primjetniji i izraženiji strah političkih elita od nepotkupljivih i slobodnomislećih ljudi. Stoga i ne čudi da je u pomalo dramatičnim okolnostima održana premijera Krležine Golgote u zagrebačkom kazalištu, u režiji Branka Gavelle. Sam Krleža o tome je napisao: "… stajao sam u desnoj kulisi okružen detektivima, osjećajući se ponižen kao da sam opet jedanput lišen slobode na policiji… odigrala se sinoć prava drama između ove moje politički nesumnjivo sumnjive 'Golgote' i onih mnogobrojnih lica u gledalištu, koja su se nauzrujavala poprilično godinama da spriječe kako se zavjesa ne bi digla iznad ovih dasaka, sa kojih će se izgovoriti masa skandaloznih i izazovnih riječi... Kao i u slučaju 'Galicije' (prije dvije godine, 30. 12. 1920.) teatar je i sinoć bio opsjednut policijom; svi izlazi i ulazi, sva vrata vestibula i koridora, sve pod kontrolom detektiva, a pred zgradom 'Kola' i 'Sokola' u sjeni omorika stajala je naoružana četa policije: crna četa u crnim kabanicama pod crnim kacigama, sa blistavim noževima na cijevima od pušaka, crna mračna pratnja u čast autora, koga su detektivi pustili u zgradu na glumačkom ulazu tek na intervenciju vratara da se radi doista o piscu ove čudne komedije koja je izazvala, kao što se vidi, čitavu mobilizaciju grube sile… Pristav višeg plaćevnog razreda Kr. redarstvenog ravnateljstva gospodin Platzer stoji s pet do šest svojih džentlmena iz Petrinjske ulice u prvoj kulisi desno, kao naoružana priprava za svaki slučaj, bude li došlo do neočekivanih ispada na otvorenoj sceni, jer kao što se i na premijeri 'Galicije' očekivalo da će doći do crvenoga puča i da će komunisti zauzeti vlast, a autora ovih redaka proglasiti crvenim intendantom, tako se i sinoć očekivao neki skandal, tako da je pristup bilo kome u zgradu poslije početka predstave bio onemogućen naoružanim kordonom…", piše uz ostalo Miroslav Krleža.
Navršilo se 100 godina od rođenja legendarnog banijskog hajduka Mihajla Tadića. Tim povodom u njegovu selu Ljubina, kod Dvora, ali i u drugim dijelovima Banije, priređene su skromne seoske poluilegalne svečanosti njemu u čast. Kroničari podsjećaju da je Mihajlo, sin Ane i Laze, "kao većina krajiške djece bio predodređen da postane vojnik…" Kako pjeva narodna pjesma u hajduke se odmetnuo "od zuluma nekog kapitana", a s 25 godina već je, po svojim hajdučkim prepadima, bio poznat u cijeloj Baniji i oko nje. Više puta bio je uhvaćen, ali svaki put bi im uspijevalo pobjeći. Čak se u međuvremenu uspio i oženiti – s Ilinkom Živković iz Jamnice – i s njom imati troje djece, tri kćeri. Pao je kao žrtva izdajstva u bosanskom selu Rujiška, a u spašavanju glave nije mu pomoglo ni osobno poznanstvo s parohom, piscem i narodnim tribunom Nikolom Begovićem koji je o njemu 1866. napisao i knjižicu.
