Možda dva najvažnija pitanja u ljudskom životu glase: "Tko su čovjekovi učitelji?" i "Što čovjek radi sa svojom slobodom?" Kako već dugo uvjerljivih učitelja gotovo da nema, sloboda se uspostavlja tek kao neprestani bijesni prkos prema neuvjerljivim autoritetima i besmisleno mahnitanje prema svima oko sebe.
Pejzaž ljudske sudbine tako postaje prepun bezglavog krivudanja, egzaltacija u mladosti tipa nitko-kao-ja protiv ustajale baruštine, kratkotrajnih eksplozija nade, do konačnog razočarenja i suicidalne melankolije nakon mnogih izgubljenih bitaka. To je otprilike tematski okvir zbivanja porodičnog romana "Deca" beogradske spisateljice Milene Marković, na temelju kojeg je nastala istoimena predstava, prvo u Beogradu, a ovih dana i u Zagrebu, u produkciji kazališta Gavella i režiji Saše Božića.
Da su "Deca" porodični roman dobrim dijelom znači da se radi o stvarnoj porodici Milene Marković i o njoj samoj, pri čemu Marković – to je jedna od najvrjednijih osobina njenog pisanja – ostaje do kraja iskrena, ne štedeći ni sebe, ni ljude sebi najbliže. Kroz Markovićin roman i predstavu tutnji gomila likova raznih generacija, spojenih međusobnim vezama, intimnostima i ljubavima, ali jedan osjećaj struji od početka do kraja: djeca su uglavnom bačena u svijet te se, pored sve pretjerane brige starijih i njihovih dosadnih rituala, ponajprije sama snalaze kako znaju i umiju.
Ironija sudbine je da djeca zapravo traže svoje učitelje, tko god to bio, ali njih u pravilu nema onda kada su najpotrebniji. Umjesto mudrih misli starijih koje ostaju za cijeli život, ono što formira djecu i mlade su ožiljci vlastitih krivih poteza i masnice neuspjeha. Ono čega definitivno nedostaje i što očajnički tražimo, što gotovo zjapi iz ove izvedbe, jest ona iskonska, jednostavna i duboka ljubav, koju danas u betonskim džunglama našega života ne nalazimo.
Nakon tragedije u beogradskoj osnovnoj školi prošle godine, kada je učenik ubio devetoro svojih vršnjaka, jedan naslov u novinama, koji je bio naročito indikativan, glasio je: "Gdje smo pogriješili?" U intervjuu objavljenom u 166. broju časopisa Prosvjeta, Marković se poziva na Johna Bergera: "Nema kontinuiteta u djelovanju, nema puteva, nema prepoznatljivog obrasca, nema prošlosti i nema budućnosti. Samo buka i bijes i bestijalno uživanje, to jest hranjenje u neujednačenoj, fragmentarnoj sadašnjosti. Svuda su uznemirujući čulni utisci bez ishoda. A nema ni hoda, što bi rekao Brecht. Prostorni delirij. Internet pakao. Jedan fanatičan i totalitaran svijet koji nema ni jedan etički postulat; stvar je samo u stalnoj konzumaciji svaštarskog sadržaja."
Zato i glavna junakinja ove priče tumara kao ranjena ptica od ushita do ponora, od plamtećeg uzbuđenja do rezignacije, da bi na kraju ližući vlastite i tuđe rane došla do zadnje rečenice romana i predstave upućene vlastitom djetetu: "hodaj mi sine daleko živi uči gledaj praštaj i nemoj ništa zaboraviti." Pet vrsnih glumica, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić, Nataša Dangubić i Viktoria Bubalo, tumače sa puno strasti i uvjerljivosti lik glavne junakinje u raznim fazama njezina nimalo jednostavnog života i zatiču je u mnogim kompleksnim stanjima, na rubu psihičke i emotivne izdržljivosti. One, poput glavne junakinje, pokušavaju biti nezavisne, autentične, neobuzdane i svoje, ali čitavo vrijeme osjeća se u njima zapravo tihi jecaj bića kojeg je život teško i nepovratno povrijedio.
Milena Marković je gotovo brutalno kritična i prema sebi i prema ljudima oko sebe, ali ona na kraju kao da nam poručuje: "To sam ipak ja i znam koju cijenu moram platiti da bih takva kakva jesam, 'žena-kurjak', prošla kroz život. Nemojte me suditi prestrogo, jer ja sam vama u vlastitom srcu već davno oprostila."
