Nova knjiga Milene Marković jednostavnog je naslova: "Deca" (Lom, Beograd, 2021.). Pojavljuje se nakon njezinih desetak knjiga poezije i drama sugestivnih naslova poput "Istina ima teranje" (2003.), "Ptičje oko na tarabi" (2009.), "Pre nego što sve počne da se vrti" (2011.), "Pesme za žive i mrtve" (2014.), "Zmajeubice" (2014.). Knjiga "Deca" žanrovski je hibrid poeme i romana u stihovima, koja obuhvaća 163 stranice furiozno ispisanoga teksta bez ijednoga interpunkcijskoga znaka, osim finalne – točke. Tekst je, ipak, primarno dramski utemeljen, pa bismo ga mogli čitati i kao svojevrsni dramski monolog koji povremeno biva prekinut drugim, tuđim glasovima, koji se – često i agresivno – bore za prevlast nad inicijalnim, ženskim glasom. Osnovni glas teksta pripada Mileni, majci djeteta s teškoćama u razvoju, spisateljici u razvoju i osebujnom karakteru koji pripovijeda priču svoga života – od djetinjstva do zrele ženske, majčinske i spisateljske dobi. U vrlo ranoj fazi teksta, već na 8. stranici, Milena konstatira da je nitko ne voli: ne samo da me ne vole svi / nego me niko ne voli to sam tada shvatila / dok sam ih gledala kako su svi kod kuće / a ja sam tu pored / mala i sama. U ovoj poemi/romanu u stihovima pojavljuje se i djed – seksualni zlostavljač, čije ponašanje biva prikazano kroz prizmu društvene normalizacije: deda je strašan on mumla / i pipka po grudima i oko rupice / deda je đavo to je čikica koga guraš / od sebe kad te dohvati iza kuće. Poemom dominiraju deca, koja se u njoj pojavljuju u svojem doslovnom i metaforičkom obliku: kao maleni ljudi, nezaštićeni i ugroženi, te kao odrasli koji se nisu snašli i zapravo su još ranjena djeca koja se prave velika: i jedino što je volela / to su bila deca / deca dole što trče i skaču / deca što se smeju / deca što ne plaču. Dijete Milena ima visoko razvijenu samosvijest i naglašenu sklonost ka samouništenju već od najranijih sjećanja: tata je na putu često ja mamu prevarim pa izađem a / kada on dođe / on me vređa i viče i ja mu kažem skočiću kroz prozor / on meni kaže / skoči / o skočila sam ja odavno tata samo ti to ne znaš / i skočiću još i dalje sve do kraja i preko kraja.
Osnovni glas teksta pripada Mileni, majci djeteta s teškoćama u razvoju, spisateljici u razvoju i osebujnom karakteru koji pripovijeda priču svoga života – od djetinjstva do zrele ženske, majčinske i spisateljske dobi
Poema/roman u stihovima "Deca" vrlo je živa, performativna, sugestivna i sadrži značajne teatralne i ritualne elemente koji joj daju na ilokucijskoj snazi i učinku. Načelo ovoga teksta sadržano je u stihu život je preko mere uzbudljiv. Djetinjstvo je okrutna stvar – to Milena vrlo dobro zna i pomno svjedoči svakom epizodom. Djetinjstvo prikazano u "Deci" nalik je djetinjstvu "Velike bilježnice" Agote Kristof i "Divljih gusaka" Julijane Adamović – prostor je to za učenje o svireposti, iznevjeravanju, razočaranjima, nasilju i tvrdoći. Iz položaja djeteta Milena izrasta u studenticu, a potom joj se identitet transformira udajom i trudnoćom, kad je strašna mlada ljubav pala kao grad na jaganjce.
Pojava sina ognjena mijenja ton i ritam poeme: Ognjen zaostaje, tempo kojim se jezik kreće usporava; doktor kaže sve je kako treba mora da se / nauči red da se zna red da dobije po guzi / vi ste i sami deca. U ovom posljednjem stihu sadržana je jezgrena ideja, moto romana u stihovima: odrasli su djeca sa zadatkom; djeca koja se prave vješta, kompetentna i dorasla. Ovdje djeca odgajaju djecu, a Milena konstatira: jedan dan gledam i dalje lepog mladog muža / kako je postao još jedno dete koje vučem. Brak se urušava, a djeca se ponašaju kao odrasli. Autizam i mentalna retardacija sina pretvara se u Mileninu dijagnozu: zlatokosi bezumnik. Dok Milena postaje spisateljicom i dobiva afirmaciju u umjetničkim krugovima, dijete stagnira: i ja zamišljam / neki drugi život / neko drugo dete / neki drugi grad / neku drugu zemlju.
Pitanje koje ovaj tekst performativno postavlja jest: tko su sve deca ovog teksta? Tu su Milenina djeca, tu je ona kao dijete, potom druga djeca iz njezinog djetinjstva – prijatelji i rodbina i, na kraju, djeca koja odgajaju djecu. sva su ta deca sada ljudi / samo moj ognjen nije. (...) samo moj sin nikad neće otići. Krećući se kroz ovaj tekst, čitatelj se pita ima li u njemu uopće odraslih: i ništa ne ostaje iza nas / samo deca / a deca ako imaju sreće / odu i zaborave / ako nemaju drže ih / strašnim kandžama i sve se ponavlja.
Pamćenje i zaborav dva su značajna, nosiva motiva poeme/romana u stihovima "Deca". Je li naše sjećanje na djetinjstvo naša istina? Jesmo li izmislili sebe malene i nedorasle kao što smo se izmislili odraslima? U tom smislu, znakovita je organizacija završetka poeme. Ona govori upravo o strategiji pamćenja kao načinu konstituiranja vlastitog identiteta: hodaj mi sine daleko / živi uči gledaj praštaj / i nemoj ništa / zaboraviti. Ova posljednja točka, jedini interpunkcijski znak cijeloga teksta, stoji kao signal izjavnosti, ali i mirnog upozorenja na značaj strategija sjećanja i pamćenja u konstituiranju identiteta svakog subjekta.
Poema/kratki roman "Deca" Milene Marković tekst je goleme performativne snage. Strukturiran je kao ritam disanja istraumatiziranog čovjeka. Čitatelj se nalazi ravno u središtu njegovih pluća i prati njegova ubrzanja i usporavanja. Na trenutke se tekst snažno zgusne – to su dionice u kojima se neki drugi glas bori za prevlast nad Mileninim. Tada se poema žanrovski rastače i obuhvaća u svoje tkivo dramske elemente. Stihovi joj se u tim dionicama skraćuju, a tekst poprima elemente ritualiziranoga, teatraliziranoga govora. U svojoj cjelini, pak, ona je skladni, dišući, živi organizam, koji traži čitatelja – dijete, spremnoga na igru, maskiranje, promjenu glasa, rizik i pravljenje da je upućen u znanja svijeta koja tek treba otkriti.
