Sve više kazališnih predstava danas se bavi nasiljem i svim mogućim vrstama sukoba jer se više ne može odvratiti pogled od krajnje opasnog svijeta u kojem živimo. O ratu, brutalnosti, strahu i beznađu sve su češće govori na pozornicima. Jedan od takvih primjera je i "Naš razred", prema komadu poljskog pisca Tadeusza Słobodzianeka i u režiji Jasmina Novljakovića, koji je u produkciji Dramskog kazališta Gavella nedavno premijerno izveden u Centru za kulturu Trešnjevka. Tekst, koji govori o etničkoj mržnji i dosta je puta igran i u inozemstvu i kod nas, simbol je stalne zabrinutosti da ispod fine glazure evropske učtivosti uvijek mogu buknuti šovinizam, prostota i zločin. "Naš razred" priča je o jednoj srednjoškolskoj učionici negdje u Poljskoj, sastavljenoj od Poljaka i Židova koji bi sve dali jedni za druge do trenutka kada počne Drugi svjetski rat. Gradić u Poljskoj doživi okupaciju, prvo sovjetske armije, a onda i nacističke Njemačke i "naš razred" raspada se kao lubenica na tisuću krvavih komada. Dio učenika pretvara se u "ponosne Poljake", a drugi, Židovi, "krivi su za sve" i moraju spašavati glavu od Nijemaca, ali i od svojih dojučerašnjih gimnazijskih prijatelja.
Predstava prati raspad jedne skladne, romantične mladalačke zajednice u kojoj se jedni pretvaraju u najstrašnije sadističke dželate, a drugi u bespomoćne žrtve. Nekad simpatični, zgodni i pametni mladići postat će okrutni ubojice, a lijepe i ljupke djevojke silovat će, mučiti i zvjerski ubiti njihovi drugovi, koji su još nekoliko mjeseci prije u njih bili zaljubljeni. O svjetskim krvoprolićima već sve znamo, ali smo uvijek od njih bili pošteđeni, zahvaljujući vremenskoj distanci, bljedilu udaljene geografije ili mekoći kućnog komfora iz koje smo slušali o ratovima "koji nas se ne tiču". Primarna vrijednost predstave "Naš razred" je što nam s udaljenosti od nekoliko metara, od pozornice do gledališta, pokazuje što se događa kada se naši sugrađani ili najbolji prijatelji iz mladosti, za koje bismo stavili ruku u vatru, pretvore u pobješnjele zvijeri. Tako se scenografija nevinih srednjoškolskih klupa odjednom pretvara u mučilište, u kojem će nekadašnji drugovi nekoga prebiti i prosuti mu mozak, ili pak postaje turobno sklonište u kojem će opet netko, druge vjere ili nacije, morati biti godinama šćućuren dok oluja mržnje ne prođe.
Ansambl koji čine Ivana Roščić, Antonija Stanišić Šperanda, Natalija Đorđević, Ivan Grčić, Hrvoje Klobučar, Janko Rakoš, Filip Križan, Ivica Pucar i Enes Vejzović vrlo je skladno odigrao ovu tešku sagu o vremenu rata u kojem su ljudi bili u stanju promijeniti karakter i uvjerenja do brutalne neprepoznatljivosti. Predstavom "Naš razred" čitavo vrijeme struje užas i očaj, ali i neka melankolija, dojam da se sve strašno što se dogodilo s tim razredom i nije se moralo dogoditi, uz dodatak iz publike da smo takve bratoubilačke masakre gledali nedavno i kod nas, a gledamo ih, od Ukrajine do Sirije, i danas. I krvnici i preživjele žrtve nastavit će svoj život; neki će biti osuđeni, neki postati mirni građani, ali to grozno vrijeme i ožiljci neće se zaboraviti. Ali na kraju ove predstave nad tim razredom, koji se u nekoj izmaglici sjećanja ponovno okuplja, kao da lebdi i trenutak oprosta. To je druga njena vrijednost: da bi se uopće moglo nastaviti živjeti s nekom ljudskom perspektivom potreban je, kolikogod bio težak, obrat pružene ruke, neki nemogući salto dobrote, bljesak ljudskosti višega reda, kako bismo u ovom životu ispunjenom užasom svi pokušali biti bolji.
