"Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svoga muža?" bio je naslov postmodernog feminističkog dramskog teksta Elfriede Jelinek udaljene 1980. godine. U okvirno srodnom duhu, slovenski dramski pisac i rock glazbenik Rok Vilčnik (aka rokgre) u tekstu "Tarzan" pita otprilike: "Što se dogodilo nakon što je Jane odlučila s Tarzanom provesti život?" I gradeći na kultnoj ljubavnoj vezi vikonta iz džungle i Jane od visokograđanske civilizacije, ovaj "Tarzan" odvija se u krošnjama džungle, nakon cijelog desetljeća bračnog života.
Preživljavajući na kokosovom mlijeku i bananama, Jane (Olga Pakalović) umire od dosade pored Tarzana (Marin Klišmanić) koji uživa u rutinama svog prirodnog lisnatog habitusa. Možda bi zamor voljeli pokrpati zajedničkim djetetom, ali razilaze se kada je riječ o odgoju. Ona bi voljela struju (perilicu rublja, usisavač), ali to bi zahtijevalo provođenje dvjesto kilometara kablovine kroz džunglu. Ljubomorna je na Tarzanovu aferu s čimpanzom koja mu je bila "prva ljubav", ali on tvrdi da su "samo prijatelji". Dinamika među glavnim junacima varijacija je formule po kojoj su muškarci s Marsa, a žene s Venere, samo je u ovom slučaju muškarac iz džungle, a "čovječica" iz Londona. Duet se pretvara u ljubavni trokut kada im u kuću na drvetu provali hijena po imenu Mike (Dražen Šivak) koja govori "ljudski", stremi "ljudskosti" (putuje po svijetu, sluša jazz, piše poeziju i pritom je beskrupulozni nasilnik) i u skladu se s time daje u zavođenje očajne Jane.
Predstava obiluje stereotipima, primarno rodnim u heteronormativnom ključu otprilike pedesetih godina prošlog stoljeća i sastavljena je manje-više isključivo od općih mjesta. Oba su muška lika toliko užasna i slijedom prizora samo sve gora da prema završetku drame gubimo svaku naklonost da Jane izabere ijednog od njih. (Zbog čega je eksplozivni grand finale krajnje katarzičan i spašava nešto od općeg dojma.) U dramu je utkana nefokusirana kritika "civilizacije", pretpostavljeno satirički intonirani pristup šteti koju ljudska bahatost nanosi svijetu, pa i uz implikaciju da je patrijarhalno vodstvo retromaskulinih vrijednosti ono što nas vodi u nekoliko mogućih sigurnih propasti. Ali je li satira doista satira ako se vrzma u perspektivama s kojima se nemoguće ne složiti, bez obzira na poziciju koju zauzimamo politički i ideološki?
Režija, koju supotpisuju Aleksandar Švabić i Dražen Šivak, koncentrirana je i dinamična, glumačke izvedbe, osobito preljubničkog para, spretne, predane i šarmantne, scena minimalistički funkcionalna. Najzačudniji je element izbor teksta koji ne nudi više od lake zabave u kodu drugorazredne televizijske humorističke serije, a onda i manjak interesa redatelja za interpretativno proširenje osnovnih postavki komada. Primjerice, zanimljiva je homosocijalna tenzija s BDSM elementima koja titra između Tarzana i Mikea Hijene, ali ostaje latentna, možda čak i nedovoljno iznutra osviještena, a svakako prekrivena velom kompulzivne homofobije koji pruža otpor istraživanju te dimenzije odnosa dominacije i submisije.
Nekoć jedan od najvažnijih prostora za eksperimentalne izvedbene prakse, teatar &TD s recentnim smjenama umjetničko-političkog vodstva kulturnjačkog rukava Studentskog centra postao je uglavnom topos za konzervativne low budget produkcije. Jest da su gledališta, osobito ona manjih formata, uvelike puna i sklona hihotu, i ne valja podcjenjivati važnost kazališta koje umije apelirati na publiku širih interesa i pozadina od umjetnički baždarene elite, ali otvorenost za različite gledališne sastave ne bi smjela potpuno olabaviti umjetničke ambicije i političko promišljanje inherentno kazališnom događaju. Zagrebački je izvedbeni repertoar pretrpio ozbiljan udarac preusmjeravanjem &TD-a prema politički i estetski drastično pripitomljenim radovima, a činjenica da ti radovi pritom glume satiričku oštricu mašući mačevima na napuhavanje samo dodatno zagorčava dojam. "Tarzan" nalazi svoju publiku, ali promašuje propuštajući priliku za veće umjetničke i političke rizike.
