Mitologija je bitnim dijelom filtriranje kozmičkog hiperteksta u narative bliže našoj skromnoj veličini, u kojima ipak ostaje zvjezdana prašina i žar velikih pripovijesti. Nasljeđe (južno)slavenskog folklora i mitologije vrijeme je rastrojilo, raspršilo i zametnulo, a motivi su preživjeli najupečatljivije u umjetničkim obradama koje su ih odnijele daleko od zemaljskih korijena. Među najprominentnijim je akterkama slavenskog folklora tako Žar-ptica, dijelom zahvaljujući svojoj spektakularnoj i sasvim slavenski kičastoj prirodi, a drugim dijelom zahvaljujući baletu Stravinskoga čija je naslovna junakinja.
No dok te razvedene i fragmentirane perspektive imaju razlučivi smjer, daleko je teže nešto suvislo reći o predstavi "Žar-ptica", koju supotpisuju Sergiu Matis i Mila Pavićević u suradnji sa Studijem za suvremeni ples, jer predstava govori svašta, a ne kaže puno i kao da ne zna sasvim što želi, zašto i kako, reći. Izvedbeno dezorijentirana, predstava je u recepciji zbunjujuća pa osjećam da joj pristupiti mogu samo pitanjima. Je li Žar-ptica u svojoj zbrkanosti ironična? I prema čemu? Folkloru, folklornom kiču? Epskom desetercu? Baletu?
Najava kaže da zamislimo svijet bez ptica, sugerirajući smjer distopijskog ekološkog ili klimatskog angažmana, ali se ta dimenzija ne pojavljuje na sceni, osim u generalnoj atmosferi, pa bismo mogle to razumjeti i kao metakomentar o promašenosti tematizacije umiranja planete u plesnoj predstavi. Tekst koji je nastao "u suradnji (S. Matisa, op. a.) s autorskim timom Žar-ptice" dovoljno je komična kompilacija i prijevod folklornih elemenata na engleski jezik da se shvati kao šala, ali punchline slijeće negdje ni vrit ni mimo, pa se pitam je li to poanta; da se u gledalištu osjećamo kao da se predstava malo ruga sebi, a malo nama, i da su nam sva očekivanja tegobno iznevjerena.
Ali u tom slučaju: što je Žar-ptica skrivila da baš ona motivski ponese tu autodestruktivnu parodiju? Je li to zato što... gori? Želi li ova predstava da ne bude "dobra"? Možda autori mrze ptice, ili plesne predstave, ili publiku. Možda je ovo samo prerano zaključeni početak razvoja, osedlan s nizom rekvizita koji su fora (npr. šljokičaste rese na prslucima i zlatnoj šilterici) i bačen u svijet da se pretvori u pepeo bez vatrenog spektakla. Možda je trebalo uz naslov pisati da je riječ o skici, prezentaciji rada, više u nestajanju nego nastajanju.
Pitam se o očekivanjima koja nose imena pečatirana u umjetničkim mekama poput već izraubanog, ali još uvijek notorno kul Berlina, o načinu na koji mala scena poput zagrebačke, hrvatske ili post-yu regionalne sudjeluje u održavanju ideje o samoj sebi kao provinciji. Jest da kod nas frustracija uvjetima rada i temeljna neodrživost često budu alibi lijenim rješenjima i konceptualnim prečicama, ali nije utješno ni kada gosti i privremene povratnice iz bijelog svijeta demonstriraju razmjerno malo interesa da naprave nešto vrijedno pažnje s ovdje im danim prostorom.
Ostaje nada da je ansambl SSP-a profitirao od rada s Matisom na samoj plesnoj praksi pa će to znanje dalje informirati njihov rad prema artikuliranijim izvedbenim cjelinama. Na razini minijature, moguće je pronaći užitak u detaljima izvedbe, drhtaju pružene ruke, nagibu tijela koji prati uvijeni skelet ptice i traži eteričnu kvalitetu koja šuplje kosti čini lakšima od zraka. Povremena grimasa bljesne na licima kao maska poganskog božanstva, i kao da otvori rukavac predstave koja je mogla biti, ali nije.
Je li u tome rasuta poanta; u nedoživljenom i neiživljenom žaru izvedbi koje su se ugušile od manjka zraka na sceni? Izvođači se probijaju kroz svoje zadatke, ne djeluju kao da se osjećaju sigurno i podržano, kao da se njihovi potencijali kultiviraju i zatim crpe u kreativnom činu istodobnog punjenja i pražnjenja koje jest izvedba. A taj dojam nekako slama srce. Predstava svoje izvođačice i izvođača ne zaslužuje, kao ni svoju publiku, ni puno prostora i riječi kritičke refleksije.
