O rodu, radu i rasporedima, o duševnim i inim boljkama, o akademskim i paraakademskim čvorištima i čvorovima, o umjetničkim djelima i nedjelima umom, srcem i tijelom, knjiga eseja Dunje Matić "Previše truda" slijeće jasno u podžanr autoteorijske feministički naklonjene esejistike. No dok su tematski interesi važni i zanimljivi, a modus i materija relativno u nas podzastupljeni, provedba ukazuje na previše i premalo truda na razinama forme i sadržaja podjednako.
Podijeljena na kratke eseje koji se lijepo prelijevaju jedan u drugi, knjiga "Previše truda" polazi iz jasne subjektne pozicije autorice koja predaje na odsjeku za kulturalne studije riječkog Sveučilišta, a potpisuje i tri ranija izdanja na terenu beletristike. Premreženost autoteorijskog modusa i feminističke misli-i-djela ima dugu povijest, dijelom i kao gesta koja podriva patrijarhalni akademsko-teorijski objektivistički iluzionizam, a posljednjih je desetljeća sve snažnije ukorijenjena u mainstreamu. I upravo zbog dubine i širine svoje tradicije, očekivanja mogu i smiju biti visoka kad se razmjerno iskusan um-i-pero poput Dunje Matić utekne u taj zajednički tok.
Naslovna će se sintagma s prvim tekstom otkriti s naznakom autoironije, namigujući dijelom prema uvijek više potrebnog uloženog truda da ženski i manjinski glasovi izbore ono što podobnim muškarcima uspijeva poražavajućim manjkom truda (i brojnih drugih stvari), a dijelom kao ironična autodijagnoza vlastita modusa djelovanja. Zanimljiva je jer vidljivi trud, osobito pretjerani, ne kotira dobro u našem kulturološkom prostorvremenu; previše truda izaziva nelagodu, odbojnost, susramlje, u osovini je onoga što se naziva cringe. Polazeći od samoprepoznavanja u prizoru štreberske gorljivosti, Matić nas priprema za perspektivu pripovjedačice koja žudi i želi i vrca od misli, no potencijal se ne materijalizira; pripovjedačica ostaje nedovoljno autoironična i ogoljena da bi bila zanimljiva kao anti/junakinja, suviše samozadovoljna i moralistički brzopleta da bi bila misaono uzbudljiva.
Bilo bi lakše zadržati se na neodređenoj podršci projektu. Ali to bi bila gesta nepoštovanja prema predmetu kritike i svemu za što se autorica u tekstu izrijekom zalaže, redom važne teme i stavove
Pretjerano discipliniranom, i nedovoljno discipliniranom, prolaz prozom je stilistički uvelike makadamski, no problemi se javljaju i na razini argumentacije i metodologije koja leži u osovini misaonog meandriranja. Kao da je politički bull's eye suviše jasan s pozicije s koje argumentacija kreće, svaki je gradivni element samo grubo odlomljeni komad ove ili one cjeline, da bi konačni mozaik pričao unaprijed skiciranu priču. U ovom slučaju, to je priča o privilegijama roda i raznim tankim ledovima u proširenom domaćem kulturnom polju, no kao da autorica ne primjećuje da led na tim mjestima više i nije tako tanak jer su ga odebljala opća mjesta okvirno liberalne, čak ne osobito radikalne kritike. Nespretnosti se nižu i na mikrorazini pa tako, primjerice, kad piše o Nikolaidisu ili Tomašu, autorica ne razlučuje karakterizaciju likova kroz naraciju u odnosu na pozicije implicitnog i stvarnog pisca. Ne daje prostora za nijansirano čitanje njihovih studija pesimizma ili uprizorenjima psihičkog i emocionalnog rasapa, nego monolitno podvlači sve srodne motive u zajednički prostor prijekora zbog fetišizacije i/li romantizacije mraka ili auto/destruktivnosti. I uopće da ovu konkretnu čitateljicu dovodi do toga da staje u obranu kojekakvih literarnih dječaka signal je na sve strane neželjenog kontraefekta. Simptomatično je također da se prostor mekoće zato otvara za pojedine autorice i njihova djela, možda i po cijenu kritičke oštrice ondje gdje postoji solidarno i nježno prepoznavanje.
Iz knjige je vidljivo da Matić piše vrlo jasno u kontekstu, kao dio zajednice kojoj će često dobaciti usputni spomen zahvalnosti i topline, no onda se na trenutke čini da privatne spone, koje neminovno oblikuju autoričino pisanje i čitanje, zalaze iza tekstualnog vela i nespretno se zakrivaju. Dakle sakriva se previše i premalo, odluka nije do kraja donesena; teži li se transparentnosti i usto otporu retroakademskim i pseudoobjektivističkim imperativima zakrivanja značaja afektivnih veza i prisnosti u umjetničkom radu? ili je važnije da se kultivira neutralnost koja će sve intertekstualne sugovornike i sugovornice staviti na istu ravan? Jer ne događa se nijedno do kraja.
Tegobna sudbina koju ovaj tip esejistike, čiji su zlatni cyber-dani barem desetljeće i više udaljeni, dijeli s kulturalnim studijima, teorijom popularne kulture, pa i feminističkom misaonom praksom, jest lakoća kojom kritika prelazi u formulu i počinje se reproducirati nekritički i bezumno. Autorici se omakne i to. Nije svako preispitivanje operativne moći umjetnosti i humanistike da mijenja svijet reakcionarno i defetističko, očitovanje o vlastitoj klasnoj pozadini nije isto što i klasna svijest, a naracija kroz dosadne muške glasove nije seksizam, iako im seksizam ide na ruku. Formulaičnost nije problem neizbježan ovim misaonim sklopovima, ali predstavlja opasnost da, ako se misliteljice i praktičarke s njome ne suoče, potencijal učenja, od- i raz-učavanja, komunikacije i revolucije, postaje samo vlastita sjena. Što je umalo gore nego da tih mogućnosti naprosto nema, jer se ovako održava iluzija njihova postojanja te privid funkcionalnosti njihova stvaranja i održavanja koja zapravo ne vrijedi.
Jedno od najbolnijih pitanja za knjigu ono je ciljane i nazovimo idealne publike; za koga je "Previše truda"? Jer čini se da će čitateljica gotovo sigurno znati ili previše ili premalo da bi knjiga bila za nju; neophodno je predznanje za kretanje kroz tekst zasićen citatima i fusnotama, teorijskim pojmovima i metodološkim kruženjima, ali su misli suviše jednostavne, kritički pogled suviše monolitan, a stil suviše nerafiniran da bi knjiga udovoljila zahtjevnijem oku. Zakon žanra nosi i inherentnu mu emocionalnu ucjenu; kako pristupiti grubo knjizi u kojoj se autorica (koliko-toliko i kako tako) razotkriva, govori o značajnim i intimno joj bliskim temama duševnog zdravlja, profesionalne i generacijske tjeskobe, važnosti teksta kao prostora u kojem se osjeća sigurno i slobodno? Ako provedemo vrijeme čitanja, uvijek u trajanju, s glasom naratorice koja nam se, jednim dijelom, povjerava, potrebna je debela koža u najboljem, a zlobno zadovoljstvo oštre kritike u najnižem slučaju, da ravnodušno pišemo o knjizi koja naprosto nije ispunila očekivanja.
I bilo bi lakše preskočiti, prešutjeti, zaobići, zadržati se na neodređenoj podršci projektu. Ali to bi bila gesta nepoštovanja jednako prema predmetu kritike i svemu za što se autorica u tekstu izrijekom zalaže, redom važne teme i stavove. Ponekad stati iza nečega znači unijeti se tome u lice, a samo konzervativci i reakcionari previđaju da geste ljubavi idu uz izazov, da je spremnost za rizik i konflikt nužnost u odnosu u kojemu se raste i odrasta. Kad je Sara Ahmed postavila kultnu figuru zvanu feminist killjoy, što će reći samosvjesne feministkinje koja će upropastiti zabavu patrijarhatu kad god stigne i sa zadovoljstvom, možda još nije uzela u obzir figuru feministkinje koja će uništavati radost drugim feministkinjama. A interno razradošćivanje važan je i odgovoran rad unutar zajedničkog stremljenja, iako daleko manje zabavan od postavljanja noge patrijarhalnim veselicama. Jer tiho suučesničko popuštanje devastirajuće je kako za naš rascjepkani feminizam, tako i za slabunjavu književnu produkciju.
Lijep je prostor koji u knjizi dobivaju istraživanja studentica i studenata s kojima autorica radi, lijepa je toplina s kojom govori o ljudima do kojih joj je stalo i od kojih je satkano njezino okruženje, a onda i tekst. No voljela bih da ovo nije gotova knjiga, nego njezina rana verzija koja će sazrijevati uz ozbiljniju kritičku refleksiju svoje okoline, uz viša očekivanja i veće ambicije. Ili da je riječ o blogu kojemu digitalna fluidnost daruje više lakoće i inducira manje strogoće u recepciji. Voljela bih i da neke mladenačke boli odrastanja s ovime budu egzorcirane, i da ono što slijedi u budućnosti, s više i manje truda, bude hrabrije, jasnije i naprosto više.
