Nakon uvodnog književnog susreta Gorana Vojnovića i Monike Herceg u okviru Dana srpske kulture u organizaciji SKD-a "Prosvjeta" i programa Blind date upriličena su još dva književna upoznavanja. Prisutne je na početku pozdravila organizatorica Davorka Perić, objasnivši da je "Blind date" proizišao iz lanjskog programa pjesničkih razgovora "Čitanje drugih" i entuzijazma Marka Tomaša koji je odabrao šestoro ovogodišnjih učesnika.

U petak je beogradski pjesnik Zvonko Karanović razgovarao s prevoditeljicom i književnicom Đurđicom Čilić. Karanović je prve pjesme objavio u Zagrebu, preko Quoruma jer mu ih u Beogradu nisu htjeli tiskati.

- Dugo sam čekao objavljivanje prve knjige. Ja bih upotrijebio izraz "oknjiženje". To je bilo vrijeme socijalizma i za svaku knjigu trebale su dvije recenzije. Danas svako može objaviti bilo što - rekao je Karanović. Do sada je objavio brojne zbirke pjesama, antologije i romane, a bavio se i novinarstvom, uredništvom, voditeljstvom na radiju, bio je DJ, organizator koncerata, a dugo je bio i vlasnik CD-shopa u Nišu.

Naročito mu je, kaže, draga zbirka "Srebrni surfer" koju je izdao SKC u Nišu.

- Na pitanje Novosti kakva je danas pjesnička situacija u Srbiji, rekao je da nesrazmjer između Beograda i ostalih gradova postaje sve veći.

- U Beogradu je eksplozija mladih pesnika, mladi eksperimentišu i svi dolaze u Beograd da ih čuju ili da stvaraju pesme. Što se tiče Niša, koji je dugo bio jak kulturni centar, od 2000. zbog dolaska velikog broja lica s Kosova, nastaje opadanje - rekao je Karanović, koji od 2005. živi u Beogradu.

Dane srpske kulture ocijenio je kao odličnu ideju koja dovodi do povezivanja i dijaloga kulturnjaka iz Beograda i Zagreba u neformalnoj atmosferi.

- Ljudi iz sveta književnosti se dobro poznaju i druže. Problem što se u Hrvatskoj štampa jako malo knjiga srpskih pisaca, dok je u Srbiji situacija nešto bolja, ali takođe ne dovoljno dobra – zaključio je.

Đurđica Čilić naglasila je da je htjela pobjeći iz Viteza u BiH i studirati u Zagrebu gdje je diplomirala i doktorirala polonistiku i kroatistiku, a od 2000. radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

- Jako mi je drago da me zapalo da razgovaram sa Zvonkom za kojeg smatram da je nesvakidašnja osoba i figura regionalne književnosti, pa sam s tremom iščekivala razgovor. Dani srpske kulture napravili su zanimljiv koncept neformalnog druženja između ljudi koji pripadaju istom književnom svijetu, neovisno o formalnim granicama na kojima se inzistira - rekla nam je Čilić.

Dan kasnije, 19. novembra, uz brojnu publiku razgovarali su Sven Popović i Ognjenka Lakićević, autorica više zbirki pjesama iz Beograda.

Što se tiče filmskih događaja u Dokukinu KIC, nakon predavanja Diane Nenadić o eksperimentalnom filmu i prikazivanja filma "Heroji radničke klase" Marka Pušića, publika je u selekciji Dine Pokrajac u subotu i nedjelju gledala četiri filma – "Rampart" Marka Grbe Singha, "Duga resa" Dragana Protića Prote i Vladimira Šojata kao članova beogradskog kolektiva Škart, "Pejzaže otpora" Marte Popivode i "Korene" Tee Lukač.

- Odlučila sam se za autore mlade generacije koji elaboriraju politiku kao filmsko mišljenje i kroz svoje filmove pokazuju kako filmski snimiti proces osvješćivanja. "Rampart" je autobiografski dokumenarac, snimljen na osnovi starih kućnih video zapisa koje su on i njegova porodica snimali tokom NATO bombardiranja Beograda,. Impresionira me način na koji je kombinirao osobno i kolektivno sjećanje - kazala je.

"Pejsaži otpora" bilježe putovanje kroz sjećanja antifašistikinje Sonje (97), jedne od prvih partizanki u Jugoslaviji koja je bila i među vođama pokreta otpora u Auschwitzu, dok su "Koreni" Tee Lukač, koja je izbjegla iz Dvora, minimalistički strukturiran film u kojem se vraća svojim korenima i gradu.

U dvodnevnom ciklusu prikazivanja filmova najživlje je bilo na projekciji filma "Duga resa" režisera Dragana Protića Prote i producenta Vladimira Šojata, članova beogradskog kolektiva Škart kojima je to bio prvi izlet u svijet filma.

Dokumentarno-eksperimentalna i neodoljiva priča govori o resama na tepisima, ljudima i njihovoj zaokupljenosti ispreplitanjem, zaplitanjem i rasplitanjem resa. U filmu se susreću brojni istaknuti kulturni radnici od Arsena Dedića, Marka Brecelja i Špire Guberine, preko nekadašnjih sindikalaca i radnika u penziji tvornice u Dugoj Resi  pa do domaćice Milice Savić Mice.

Njena je strast izrada ukrasa od resa i navlaka za kvake, jasno s resama, te njihovom gerilskom postavljanju po komšiluku. Njene nenadresive rese, kako se moglo čuti u filmu, Protić i Šojat su putem lutrije podijelili brojnoj publici, a onda im prikazali i  Resobota, robota koji češlja rese. Saznalo se i da se na tom filmu radilo sedam godina i razgovaralo s  preko sto ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije uz skuplnenih preko 70 sati vidio zapisa.