Dalmacija je kao i more: sve kupi u se...
E, baš ovu metaforu moglo bi se preobraziti do u formulu po kojoj prostor Dalmacije i mentalitet Dalmatinaca za sve drugačije od sebe može iznaći kopču da ono nešto strano ili tuđe solidarno pridjene k sebi... Ili makar dopusti da se sve pridošlo i furešto u njoj, Dalmaciji, najposlije među njezinim rebrima ostvari ili nastani. Te su i takve tekovine dobrodošlice pripravile i parićale mjesta, konkretno, u Splitu, da u njemu alogaju i obiteljsko gnijezdo sviju potomci izbjegličkih ruskih bjelogardijaca, koji su od društvenoga košmara u vlastitoj zemlji pobjegli iz domovine došavši dovde u nas s nadom za pronaći svoj vlastiti mir. Među tim bjeguncima pred Oktobarskom revolucijom iz majke Rusije bio je i Aleksandar Kudrjavcev, za ovdašnju kulturu anonimni otac pre-poznatoga svojega sina Anatolija Kudrjavceva; čovjeka, koji će kao rođeni Splićanin postati jednim od njegovih upravo kulturoloških i humanističkih simbola i štandaraca i koji će živjeti i disati duh grada kudikamo daleko više od svojih vršnjaka i sugrađana kojima su "i pape i dida bili Torcida", iliti fetivi mandrili, reklo bi se: Splićani "o' kolina"... Šjor Tolja – kako je ovom velikom i umnom čovjeku u Splitu bio nadjenut prišvarak – bio je i više od autohtonog Splićanina...
Nema, mislim i vjerujem, puno Splićana – i među živima i među mrtvima – koji su s više zapuhanosti disali zrak ovoga grada.
Snažne ruske korijene mladi je Anatolij vazda njegovao i dao im da se posvema utkaju u dalmatinsko tlo koje ga je othranilo, a on je svjesno ponudio se biti dobrovoljcem koji će, kao stabljika, izniknuti iz toga humusa razvivši se do u granje i lišće smjerne intelektualne krošnje. Kultura koju je na daljinu usisao i tradicija koju je svim svojim osjetilima i osjećajima konzumirao, stvorili su od njega antropomorfni amalgam koji se za čitavoga njegovog života ostvarivao kao neporecivi refleks nedjeljivoga kozmopolitizma.
Obitelj Kudrjavcev imala je obiteljsku kuću u prvom redu tik do Crvenog trga u Moskvi, a buldožeri revolucije samljeli su je u prah zajedno s čitavim susjedstvima, ne bi li nezasitni želudac megalomanštine svario čitave familijarne povijesti i vinograde obiteljskih lozâ u potrazi za današnjom vizurom jednog među najvećim trgovima na Zemlji uopće. Ta ista obitelj Kudrjavcev, osim što danas nema ni stope od nekadašnjega metropolitanskog moskovskog ognjišta vlastitog prezimena, nema ama ni groblja na kojemu bi bilo ukopište s lapidom s uklesanim imenima gdje se može ostaviti cvijet ili molitva precima. Grobište s obiteljskom rakom bilo je ubicirano tik uz Volgu, a naknadni arhitekti smjera toka rijeke učinili su to da su umjetnim rukavcima i meandrima preusmjerili tečenje vode, pa je posljednje počivalište predšasnika koljena Kudrjavcev danas potopljeno u dubini i nepristupačno za blizinu... Volga je odavno isprala groblje i kosti obitelji Kudrjavcev u njemu.
Usud je namijenio juvenilnome Anatoliju odrastanje u splitskome Velom Varošu, koji Splićani od milja tituliraju kao – Mala Moskva... Ako mu već nije bila suđena ona ishodišna po krvi, a onda ga je "dopala" ona preko konala Šolte. Ona, u Splitu... I to formativno odrastanje Tolje među velovaroškim ribarima i težacima, njihovim kaletama i konobama, označilo ga je doživotno. Bio je zaljubljen u svaki detalj Splita i njegove povijesti, običaja ili navike. S divljenjem je slušao, pa ih onda i zapisivao, drevne legende iz usmene predaje ili anegdote iz nefikcijskih pričâ starih Splićana. Bio je kroničar intime grada, "spljetopisac" kako ga je na jednom mjestu opisao Zdravko Zima, a privrženost kazalištu također je zarana bila zagarantirana. Otac mu je pjevao u zboru u Teatru, sestra Vjeročka bila je glumica i utemeljiteljica slavnoga kazališta "Titovi mornari", toga mrjestilišta budućih najpoznatijih splitskih aktora...
A Anatolij Kudrjavcev počeo je pisati svoje kritike za Slobodnu Dalmaciju na nagovor Vlatka Perkovića, šest godina od njega mlađega kazališnog pregaoca, koji je u teatru prošao sve stepenice i hodnike, kuloare i promenoare: od glumca i asistenta režije, preko režisera i autora čije su drame izvođene na otvorenoj pozornici, do kazališnoga kritičara i teatrologa, pisca knjiga o scenskoj umjetnosti i sveučilišnog profesora dramaturgije... U mnogočemu su im biografije, eto, bile podudarne. S tim da se Tolja glumom bavio amaterski, iz štosa, u mladim danima, čak je i režirao; ali, on je u svoj kurikulum zacrtao i rez prevoditelja.
Kao već itekako iskusni kritičar u fojima i cijenjen među strukom, Anatolij Kudrjavcev je 1983. godine objavio knjigu "Gledalac sa zadatkom" – u Zagrebu, molim lijepo, u tada važnoj biblioteci "Prolog" pod uredničkom palicom Slobodana Šnajdera – koja je bila pionirski ostvaraj akumuliranja kazališnih osvrtâ unutar stranica knjige. Igor Mandić bio je rodonačelnikom žanra, koji se prvi sjetio u knjigu preštampati po periodici već objavljene napise (književne kritike), a bila je to do dana današnjega važna knjiga i smjerokaz recepcije domaće nam literature jednoga vremena: "Uz dlaku" (1970.). Kudrjavcev je sabrao svoje kritike iz splitskog dnevnog lista, te proširio panoramu vidikâ s fortifikacijske promatračnice što ju je bio podigao Mandić (u međuvremenu, do ove Toljine knjige, Mandić je objavio i još jedan svezak pretiskanih književnih, ali i dva libra glazbenih kritika, eseja i polemika).
Kudrjavcevljev spisateljski diskurs također je hotimice želio zaobići žurnalističku senzacionalnost i suhoparnost izraza primjerenu "širokim masama" čitalaca. Kao poeta doktus on je svoje ocjene teatarskih izvedbi začinjao metaforičnim izrazima i duhovitim formulacijama što su bile već same po sebi nekakva literarna vrsta; njegovom štilcu nije bilo nužno osobno odgledati predstavu o kojoj ovaj kritičar piše, pa da mu bude interesantna njegova raščlamba i prostrana eruditska konfabulacija kojom je svaki tekst obilovao.
Često su Toljine kritike započinjale kakvom duhovitošću ili zafrkancijom, delikatnom digresijom među kulise teatrološko-dramske teorije, ali to nije bilo agresivno i nametljivo. I sam je u prologu knjige "Gledalac sa zadatkom" bio iznio pomalo ironičnu batudu koja može poslužiti i kao univerzalni postulat iz filozofije artizma: "umjetnost očijuka s kritikom koju prezire"... Ali Tolja nije očijukao ni sa čim doli uspostavom ravnovjesja s unaprijed postavljenim iznimno visokim kriterijima. Ova njegova knjiga nije samo saldo jednoga gledaoca sa zadatkom pred novinskom redakcijom, pa i objektivnim zatkom s oštricom paukove helicere, nego je njegova reakcija iza sebe ostavila opus koji se može smatrati nacrtom i kronotaksom za povijest jednoga razdoblja splitskoga Teatra, ali i šire, budući su obuhvaćene brojne predstave i osobe iz cijele bivše države što su gostovale u Dioklecijanovom gradu. A i Tolja je putovao okolo, popunjavajući sliku cjelovitosti.
I moglo se pretpostaviti kako će ovaj kritičar, već po vlastitom habitusu, naglasak afiniteta metnuti na zavičajne teme s bojama kampanilizma. Ali ne, širina njegovih vidika prostirala se u svojoj punini, počevši s helenističkim tragičarima s kamenih tribina grčkih amfiteatara, Sofokla ili Euripida, preko renesansnoga Šekspira, realističnoga Čehova i modernista Krleže, pa do verističkoga Pirandela i suvremenika poput Danila Kiša ili Slobodana Šnajdera. Pučki teatar i čakavski recitali također nisu zaobiđeni, kao ni sasvim monografski prikazi pojedinih artista (najčešće) iz beogradskoga Ateljea 212, kad se Tolja s visokom uviđavnošću odnosio prema kreacijama gotovo nenadmašnih Zorana Radmilovića ili Mire Banjac.
Splitom i Dalmacijom kružila je fama kako su se Tolje bojali glumci i redatelji, riječju kazalištarci... To je neoprezna konstatacija. Tolje su se bojali naturščici i artificijelnošću nadmene oholice bez talenta. Nisu ga se bojali ni Rade Šerbedžija ni Mustafa Nadarević, ni Fabijan Šovagović ni Josip Genda, ni Zdravka Krstulović ni Zoja Odak... Bojali su ga se, i prijetili su mu, akademski obrazovani epizodisti lišeni darovitosti koji su karijeru proveli gledajući glavne glumce baš s pozornice, tik uz bok im, s metar ili dva udaljenosti... Anatolij Kudrjavcev čega se god uhvatio, pak, igrao je glavne uloge.
