U Münchenu, gdje je posljednjih desetljeća stanovao, umro je u 94. godini njemački pjesnik, pisac, prevoditelj, urednik, izdavač i kritički intelektualac iz vremena kada je potonje još nešto značilo, Hans Magnus Enzensberger. S njim je umrla i jedna ideja pjesništva; s njenim vjerojatno posljednjim aktivnim dionikom, u neku ruku živućim spomenikom, jedna je socioknjiževna konstelacija došla svom kraju.
Rođen 1929., odrastao je kao sin visokorangiranog službenika i učiteljice u bavarskom Nürnbergu. Iz Hitlerjugenda je isključen kao "problematičan", a sam kraj rata dočekat će unovačen u redove Volkssturma. Engleski je usavršava kao barmen i tumač u bazi Royal Air Forcea, a već 1955. doktorirao je na poetici heidelberškog romantičara Clemensa Brentana. Pjesničkim prvijencem "Obrana vukova" iz 1957. započinje furiozni književni i životni slalom presudno obilježen hladnoratovskom politikom, šezdesetosmaškim kontekstom, tzv. izvanparlamentarnom opozicijom te različitim kursevima i meandrima nove ljevice, koji će – s obzirom na to da je bio vitalan i produktivan do samog kraja – završiti tek smrću, 24. novembra.
Bio je čitan i utjecajan esejist i politički komentator; dokumentarnim, montažnim romanom "Kratko ljeto anarhije" iz 1972., biografijom anarhista Buenaventure Durrutija i kronikom Španjolskog građanskog rata, baca rukavicu u lice fikcijskim okvirima žanra i, u kontekstu tadašnje "književne debate", nedvosmisleno staje na stranu kritičkog preispitivanja stvarnosti kao političkog imperativa književnosti, ali ostvarenog sredstvima trajne modernosti. Piše značajne radijske komade te časopisom Kursbuch i vezama s protoskvoterskom Komunnom I značajno utječe na smjer studentskog pokreta, no izvorno se afirmira i u književnim krugovima ostaje prepoznat primarno kao pjesnik. Moj primjerak Suhrkampovog džepnog izdanja izabranih pjesama iz '75. četvrti je otisak nakon izvornika iz '71., do 45 tisuća izvoda, dakle iz godine u godinu štampano je po oko 10 tisuća primjeraka, a slične su se tiraže – uz brojna paralelna izdanja – nastavile još godinama. Prijevodima je bio prisutan i u Jugoslaviji, primjerice pjesnička zbirka "Mauzolej", u prepjevu Zlatka Krasnog, ili opsežan svezak raznorodnih eseja "Nemačka, Nemačka između ostalog" iz 1980., te iste godine bio je dobitnikom Zlatnog vijenca Struških večeri poezije, a niz prijevoda nastavio se i poslije rata, zaključno s "Metežom" (2020.), mjestimice mistifikatorskom i mitomanskom, ali nevjerojatno zanimljivom rekonstrukcijskom memoaristikom usredotočenom na šezdesete – desetljeće za Enzensbergera politički, poetički i osobno u svakom slučaju presudno – i rane sedamdesete godine.
Već najkraći pregled tog perioda njegovog "javnog života" mnogo govori o spomenutom poimanju i samopercepciji pjesnika u svijetu koji je odavno, sada i definitivno, zašao. Svjetski čovjek na način da to bježi iz fraze, internacionalist u teoriji i praksi, britak analitički um i netko tko prepoznaje trendove dok se još rađaju te često diktira smjer. Enzensberger večera s Hruščovom u njegovoj crnomorskoj dači, putuje Sibirom i ženi se Mašom Makarovom, kćerkom Aleksandra Fadejeva (tijesnog samoubice kojeg je Vlada Divljan noćima čitao djevojci), lukrativnu stipendiju u SAD-u zamjenjuje životom na Kubi i iskustvom revolucije (prema kojoj će ostati prilično kritičan) iz prve ruke, usput se sreće s primjerice Marcuseom i tada još nepoznatim Salvadorom Allendeom i u Štokholmu brine o nobelovki Nelly Sachs, skriva članove grupe Baader-Meinhof nakon nasilnog izvlačenja Andreasa Baadera iz zatvora, opet "usput" biva nagrađen Büchnerovom i gotovo svim drugim važnijim njemačkim književnim nagradama; tako dalje i tako bliže, od točke do točke na pjesničkoj i političkoj mapi druge polovine XX. stoljeća.
Prigovarali su mu svašta, najčešće dnevnopolitičko vrludanje, oportunizam ili nedovoljnu radikalnost; bio je u svoje doba zasigurno najtračaniji njemački pjesnik, a tip njegovog ugleda i simboličkog kapitala s vremenom se, logično, promijenio – iz onog enfant terriblea u institucijski. Nastupili smo jednom zajedno, u maloj fondaciji u Voralpenlandu, u teško opisivom buržujskom okruženju, za stari, industrijski njemački novac, publiku koja se dovezla u Jaguarima i Maseratijima, a prijevode je čitao sin Willyja Brandta, glumac, dok su u vibrafone udarali udaraljkaši lajpciške filharmonije. Pitao sam ga kako se osjeća u tom kontekstu, pogled je bljesnuo, dječački se osmjehnuo i rekao: "Staro, kao i revolucija." Nedugo zatim čitao je čudesne pjesme o oblacima.
