U vašim je rukama renomirana književna nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman – "Peléov priručnik" izabran je u konkurenciji od čak 92 rukopisa. Kakav je osjećaj dobiti veliko priznanje kao debitant u fikcijskoj prozi?
Osjećaj je dobar, a kao debitant u zrelim godinama mogu reći da sasvim sigurno neću biti žrtva preranog uspjeha. Inspiracija i pronalaženje glasa znaju biti komplicirani procesi. Nekad i potraju. Nekad se i nenadano izgube. Dylan je u "Kronikama" to dobro opisao. Cijeli život ljudi mu govore zašto opet ne napiše "Like a Rolling Stone". Eh, ne ide to tako. Mnogo je preduvjeta. Treba napraviti neke iskorake, riskirati, treba pročitati neke knjige, vidjeti neke filmove. Roman gledam kao nastavak svojih esejističkih knjiga. Dio procesa. Jedno je vodilo drugom. Linija je neprekinuta. I fikcija je dobra. Čovjek se u fikciji može odvojiti od sebe, fabulirati, gledati se na komičan način, ne shvaćati ozbiljno, kao u esejistici. Fikcija oslobađa.
Čitatelji Novosti su navikli na vaše redovne književne kritike. Zanimljivo je da je glavni lik u romanu upravo književni kritičar?
Vidim u profesiji književnog kritičara ozbiljan romaneskni potencijal. Neobičan je to život, čudniji od prostitucije, u smislu cjelodnevnog ležanja s knjigom u rukama. Prije petnaestak godina počeo sam trčati da bih mogao čitati. Zvuči bizarno, ali nisam mogao ustati iz kreveta, popiti kavu, pa s knjigom opet leći horizontalu. Naravno, tu je i postmoderna. I modernizam. Ne treba zaboraviti i taj dio priče. Teorija i praksa suvremene književnosti idu na ruku književnom kritičaru. Može se reći da je književni kritičar na neki način junak našeg doba.
Kako izgleda razvojni put od književnog i filmskog kritičara do romanopisca?
Sve je pisanje. Nema velike razlike. Ni velike priče u tome. Ne vjerujem u hijerarhiju po kojoj je roman na statusnom vrhu, a must have. Tko tako postavlja stvari, odmah me je izgubio. Nekad više uživam u pisanju kritike nego u pisanju pjesme. Zapravo češće uživam u kritikama. Eto.
Na dodjeli u Rijeci ste izjavili da zadnjih godina više originalnosti pronalazite u "ženskim filmovima i romanima", dok muški autori uglavnom jure neke velike teme i žanrove. Mislite li da će se u skorijoj budućnosti dogoditi prevlast ženskog autorstva?
Bojim se da ne. Prilika je propuštena. Nema smisla dijeliti književnost po spolu i rodu. Ali u posljednjih dvadesetak godina nešto se događa. Pojavile su se brojne spisateljice, i još više redateljica. U međuvremenu, muškarci su shvatili što se nosi, što trebaju raditi. I sad se vraćaju. Otkrivaju nove teme, trude se biti originalni i, kako se kaže, povezuju sa svojom intimom. Knausgaard je ženski pisac. I među redateljima sve je više redateljica. Muškarci su obukli haljine i ružem namazali usne. Cure, nažalost, gube.
Umrla je kraljica Elizabeta II., umro je Jean-Luc Godard koji su, svatko na svoj način, politički i filmski, obilježili jednu epohu. Kako vidite njihovo doba, a kako današnji svijet?
Kad je stigla vijest o smrti Elizabete II. upravo sam čitao poratnu evropsku povijest Tonyja Judta. Na preko tisuću stranica nigdje se ne spominje kraljica; spominju se Pistolsi i "God Save the Queen", ali ne i Elizabeta II. Njen povijesni značaj obrnuto je proporcionalan medijskom prisustvu. S druge strane, Jean Luc-Godard ključna je pojava i unutar opće evropske poratne povijesti, a da ne govorimo unutar povijesti filma.
