Da predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikola Petković nije u aktualnom broju ‘Književne republike’ objavio ‘Bilješke uz Deklaraciju o zajedničkom jeziku’ – prenesene na portalu Autograf – ispao bi samo kukavica. No kako je spomenuti tekst objavio, pokazao je da je ne samo kukavica, nego i falsifikator. ‘Bilješke’ se, naime, predstavljaju kao komentar Deklaracije, s koje je on povukao potpis, dodan, kaže, omaškom sastavljačâ. No prava namjera tih ‘Bilješki’ jest dokazati svijetu da njihov autor nije sitni oportunist.
Petković zastupa superiornost prosvijećenog eksperta naspram neupućene gomile, no i tu želi manipulirati, opisujući inicijatore aktualne Deklaracije kao tek ‘grupu građana među kojima je nekolicina lingvista’
Nije lako pronaći suvisle razloge koji osporavaju tvrdnju da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski različiti standardi istog jezika te razloge zbog čega se javno ne suprotstaviti svakodnevnom jezičnom fašizmu. Mate Kapović – inače jasni antinacionalist – primjerice Deklaraciju nije potpisao obrazlažući taj postupak uvjerljivom tezom da je imenovanje jezika uvijek politički, a ne vrijednosno neutralni, znanstveni čin. Petkovićeve ‘Bilješke’, međutim, predstavljaju stilski i smisaono inkoherentno mljevenje.
Petković prvo decidirano tvrdi da se ‘kao osoba struke’ nije dužan javno očitovati o jeziku, a potom u fusnoti na pola stranice nabraja vlastite kvalifikacije da to ipak uradi. Kao ‘komparatist po struci’, on uspoređuje Deklaraciju o zajedničkom jeziku s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, pa ustanovljuje da je ona iz 1967. bila ‘jasno artikulirana, politički pametna i hrabra’ te ‘stručno artikulirana, nacionalno-kulturno i opravdana, ali i tendenciozna te neprijeporno izuzetno hrabra’, dok je rad na njoj bio ‘strukovan’, ‘stručan’, ‘metikulozno obavljan’ uz potporu ‘eminentnih književnika-korisnika i su-kreatora jezika’.
Današnja Deklaracija je pak ‘reaktivna’, ‘spontana’ i ‘šlampava’. Jedan od ‘dokaza’ za to – što je i ‘neposredan povod’ Petkovićevog teksta – činjenica je, piše on u fusnoti, da se na listi potpisnika nalaze medicinari. Istina je da među potpisnicima ima građana svih zanimanja, od inženjera mašinstva do astrofizičara. No autor prešućuje činjenicu da se na listi nalaze stotine lingvista, filozofa, pisaca, novinara, umjetnika i profesora humanistike – znači ‘eminentnih književnika-korisnika i sukreatora jezika’. Ono čega na listi zaista nema su predstavnici nacionalnih institucija, koje su 1967. pripremile i masovno poduprle tadašnju Deklaraciju, na čelu s Maticom hrvatskom, što vrli autor ‘Bilježaka’ snažno apostrofira. Ukratko, Petković zastupa superiornost prosvijećenog eksperta naspram neupućene gomile, no i tu želi manipulirati, opisujući inicijatore aktualne Deklaracije kao tek ‘grupu građana među kojima je nekolicina lingvista’ te ‘neki međunarodno priznati intelektualci’. Najvažnije je da za Petkovića sukus stvari evidentno nije u tome što se potpisuje, nego tko to potpisuje. A kako na listi onih što su blagoslovili aktualnu Deklaraciju nema institucija – nema ni Petkovića, inače redovnog profesora riječkog Filozofskog fakulteta.
Ukratko, Petkovićeve ‘Bilješke’ su tek izlika za podli kukavičluk, čiji se autor u historiju upisao ne samo kao tragični podrubnik, nego i kao zadomni uguznik
Mimo toga, autor ‘Bilježaka’ sastavljačima recentne Deklaracije zamjera, čini se – tekst je, naime, loše strukturiran – tri stvari. Prvo, autori teksta iz 1967. su ‘floskulama’ u kojima veličaju Jugoslaviju izborili ‘za misleće biće samoponižavajući’ ali zato ‘neophodan objektivni manevarski prostor’. Za razliku od njih, autori sadašnje Deklaracije ispoljili su ‘dnevno-politički autizam’, nedostatak socijalne inteligencije te ‘izostanak strategije i taktike’, jer ‘redundantno’ zazivaju – citiram Deklaraciju – ‘slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika’, te su tom (ponovno Petković) ‘crvenom krpom’ pozvali na vlastiti linč kojem su izloženi. Logički gledano, nije jasno kako su autori Deklaracije iz 1967. bili uspješniji u procjeni trenutka, s obzirom na to da sam Petković navodi kako ih je sankcionirala ‘totalitarna’ Jugoslavija, taj ‘nakrivo nasađeni, propali i mrtvi projekt koji nikog normalnog već skoro četvrt stoljeća ne interesira’.
Međutim, Petković je zapravo napisao niz netočnosti, ponavljajući otrcane nacionalne mitove. Kako mu je jedan autor već odgovorio, ne samo da stara Deklaracija iz 1967. nije bila hrabar akt na kojem je dugo obavljan ‘metikulozan’ rad pod okriljem stručnjaka, nego je dokument izrađen na brzinu, i ne samo da nije izrađen u suprotnosti ‘totalitarnoj’ državi, nego postoje svjedočanstva da je hrabra Deklaracija pripremljena pod okriljem tajnih službi.
Dalje, među potpisnicima današnje Deklaracije ‘u pravilu i najveći anonimus ima impresivniji opus’ od svakog njenog kritičara (i samog Petkovića?), pa su sastavljači trebali shvatiti da će javni profil potpisnika potisnuti sadržaj teksta. Prisjetimo se da je Petković nekoliko stranica ranije – kako sam upućuje, citiram, u ‘podrubku 3’ (to jest fusnoti) – prigovarao da se u novu Deklaraciju pripuštalo svakog, da bi sada ustvrdio da su potpisnici listom znalci. Izgleda da u njegovoj glavi ove kontradiktornosti imaju smisla, međutim riječ je o jedinom mjestu za koje to važi.
Glavni ‘problem’ aktualne Deklaracije je njen ‘aplikacijski i značenjski opseg i doseg’. Prevedeno na jezik slobodan od akademskog cifranja, Petković smatra da se neke ‘amoralne monstruoznosti’ i ‘ispodcivilizacijske stvari’ koje je Deklaracija dijagnosticirala – poput korištenja jezika za segregaciju djece ili dokazivanje političke lojalnosti i etničke pripadnosti, izmišljanja nepostojećih razlika, cenzure i autocenzure – događaju, doduše, u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je Petković ne samo objavio roman dijelom napisan na bakarskoj čakavici, nego on lično ‘niti u Zagrebu niti u Rijeci nema problema ni s jezičnom slobodom u književnosti, umjetnosti i medijima’ kao ni sa svojom ‘praksom da u standardne dijelove javnih tekstova inkorporira čakavske varijetete’. Ovdje postoje dva objašnjenja: ili je Petković zadnjih dvadeset i šest godina proveo u kovčegu na dnu Bakarskog zaljeva, nesvjestan nasilnog antisrpskog jezičnog purizma – koji ponekad rezultira i fizičkom agresijom – ili namjerno čini logičku pogrešku referirajući se samo na čakavski. U drugom slučaju, njegova besramnost impresionira čak i u žestokoj domaćoj konkurenciji.
Treći Petkovićev kardinalni prigovor je da Deklaracija moguće implicira da netko u školi može malo govoriti ekavicu, a malo ijekavicu, da bi – ponovno proturječnost – nekoliko redaka kasnije ustvrdio da u komunikaciji sa studentima ‘ni od kog iz dubine gledan’ (zašto u svoje besmislice ne uvaljati Cesarića?) sam koristi čakavski.
Petković ima obraza paternalistički i licemjerno zaključiti kako je nova Deklaracija ‘očito potreban jezični, ljudski, politički čin’, koju su sastavile ‘empatične osobe’ ‘dobrih namjera’, ali je zbog ‘šlampavosti’ i ‘kakofonije niza osobnih impresija o jeziku’ (!) prosuđuje kao – substandardnu. To tvrdi pisac teksta do te mjere punog besmislenih i studentski pretencioznih sintagmi, poput ‘željezna ruka u ne uvijek svilenoj rukavici’ ili ‘Krležu koristim kao individuaciju alegorije sastavljača’ – ovo posljednje doslovce ne znači ništa – te stilskih promašaja i redundantnosti, da se mazohistički čitatelj upita kako je netko tko toliko loše vlada jezikom uopće postao predsjednik ili samo član HDP-a.
Petkovićev tekst sastavljen je od sporadičnih netočnosti, ali u osnovi toliko ne haje za istinu da nije ni neistinit. Puno bolje ga opisuje pojam kenjaže (bullshit) kako ga definira filozof Harry Frankfurt, a to je govor bez sadržaja – sličan izmetu – koji ne doprinosi svrsi kojoj navodno služi. Njegova bit nije u laganju; sličniji je blefiranju. Za razliku od laži, koja zahtijeva oštar fokus na istinu, kenjaža omogućava mnogo veći i šarolikiji prostor za izvlačenje. Seronja nas ne pokušava primarno prevariti u pogledu stanja stvari, pa ni Petković ne osporava postojanje zajedničkog pluricentričnog jezika (a navodi i fašiste te ‘turbonacionaliste’ koji nastoje eksterminirati ‘humane dijaloške umove’ poput, nesumnjivo, njega). Kako nije budalast, umjesto toga manipulira da ‘crvenu krpu’ predstavljaju sloboda miješanja i prožimanje različitih izričaja, iako dobro zna da je za nacionalistički um iskonska blasfemija zapravo teza o zajedničkom jeziku, koja će izazvati amok bez obzira na ‘politički trenutak’.
Njegova je glavna motivacija, naime, prevariti nas u pogledu vlastite namjere, a kenjaža je, kaže Frankfurt, ‘program proizvodnje sranja do koje god mjere to prilike tražile’. Nesretne prilike traže da nas Petković uvjeri kako nije problem u njemu, nego u tekstu sadašnje Deklaracije, a njegova gore opisana tekstualna strategija svoj pandan nalazi u moralnom postavljanju. Prigovor o ‘izostanku strategije i taktike’ sastavljača Deklaracije o zajedničkom jeziku zapravo se ispostavlja kao sujeta i zavist što njeni autori ne pristaju na ‘za misleće biće samoponižavajući, neophodan objektivni manevarski prostor’, kao što to čini pisac ‘Bilješki’. A zašto on na to pristaje – prepuštamo čitateljima da zaključe.
Na oltaru vlastite pravednosti, smještenom u kloaci domobranske inteligencije, Petković falsificira i Krležu čiji autoritet zaziva u svojoj ‘individuaciji alegorije sastavljača’. Predsjednik HDP-a prešućuje da je drug Fric kasnije odbacivao političke implikacije Deklaracije iz 1967. Naime, i Krleža je smatrao da je ona – o užasa li – nedorađena i ishitrena. Petković prešućuje i to da je, upravo poput sadašnje Deklaracije, Krleža isticao da su ‘hrvatski i srpski jedan jezik koji su Hrvati oduvijek zvali hrvatski, a Srbi srpski (…) Tako je na ulici, tako je u školi, tako je u životu uopće, a život je često najbolja mjera stvari’. Ukratko, Petkovićeve ‘Bilješke’ su tek izlika za podli kukavičluk, čiji se autor u historiju upisao ne samo kao tragični podrubnik, nego i kao zadomni uguznik.
