Dva citatna bloka otvaraju knjigu, dvoje dvadesetostoljetnih inovatora, Duras i Borges, dva prizora dubokog reza: pripovjedačica "Ljubavnika" na rijeci Mekong, i Cezarova smrt u refleksijama književne povijesti. Pripovijedanje romana "Dok prelaziš rijeku" Zorana Ferića kreće s te dvostruke obale. Od "Ljubavnika" polazi kao lica svog pripovjednog naličja ili naličja lica čiji je zaplet afera sredovječnog muškarca i mlade žene, dok fragment Borgesovih "Kratkih priča" sugerira književnu reprodukciju s pomakom kao stvaralačku strategiju.
Sve to želi reći da Ferić svoj najrecentniji roman započinje sviješću da se upušta u klišej, zrcalni otisak predloška, prenesen u suvremeni Zagreb. Klišej je riječ nastala onomatopejski prema zvuku otiska na papir, u značenju nečega što se ponavlja i može ponavljati, a kada nisu posve nezanimljivi, klišeji su neiscrpno fascinantni, samo teško podnose biti između. A Ferić je u svom "Prelasku" zaglavio negdje po sredini korita.
"Dok prelaziš rijeku" je Marguerite Duras fan fiction, koji od majstorice erotskog pisma preuzima samo osovinske motive, uvelike lišene složenosti i snage izvan gustog tkanja ishodišne poetike. Ferićev je pripovjedač 53-godišnji pisac, njegova ljubavnica 22-godišnja kiparica, njihov odnos otprilike jednogodišnja BDSM afera, u kojem je on S, a ona M; on je service top, a ona power bottom. No knjiga nije zabavna koliko bi s tim elementima mogla biti i primarno se razmata kao romaneskna erotska fantazija muškarca koji stari i slabi, nepovjerljiv je prema svijetu koji sve slabije razumije, tvrdoglav u tome da to ne promijeni.
Generacijska razlika čini važan dio preokupacije romana, ali "Dok prelaziš rijeku" tretira "drugu" generaciju kao monolit, i u tom je smislu knjiga dosljedno monologična, bez pukotina koje bi je otvorile vlastitoj ranjivosti i tako osnažile
Melankolična tenzija između sredovječnog konzervativizma, koju protagonist ne prepoznaje u zrcalu jer svoj lik pamti u paradigmi mladenačkog bunta, i situacije u kojoj se našao podjednako zastario i nedorastao, mogla je biti daleko zanimljivija da se s njome autorski samosvjesnije radilo. Dirljiva trapavost poetskog modusa bolje bi prodisala da se razvio ironijski odmak prema vlastitim stilistički nesigurnim točkama. Ali svijet se pripovijedanja gradi da bi u njemu implicitni autor ostao na sigurnom, s konfliktima namještenih ishoda, bez iskrene znatiželje i rizika koji tema zahtijeva.
Doživljaju ne pomažu detalji za koje je trebalo odlučiti ciljaju li na senzualni ili komični efekt, jer u međuprostoru stvaraju tek nelagodu. Primjerice, svako malo se ponavlja incestuozna metaforika koja učvršćuje obiteljsku shemu kao osovinu konvencionalne psihoseksualnosti. Ljubavnica je tako majka partnera kojeg u seksualnom kontaktu "rađa" – kći kad joj se obraća svisoka, sestrica kada se uvodi nježnost.
Usred prizora agresivnog seksa pojavljuje se nezaboravni "žvači, pa pljas, pa žvači, pa pljas, pa žvači..." koji bi mogao biti urnebesan da je mišljen u ironijskom odmaku prema naratoru. Jer on je podjednako uznemiren i uzbuđen u kinky scenariju, ali ni to knjiga ne tematizira posve otvoreno, iako se čini kao silno, s oproštenjem, potentna pozicija; znatiželja i odbojnost uz očinsku nelagodu muškarca koji se pod stare dane seksualno preslaguje. Ali pripovijedanje se ne prepušta istraživanju tog klinča.
Generacijska razlika čini važan dio preokupacije romana, ali "Dok prelaziš rijeku" tretira "drugu" generaciju kao monolit, i u tom je smislu knjiga dosljedno monologična, bez pukotina koje bi je otvorile vlastitoj ranjivosti i tako osnažile. Naprimjer, simulacija svađe ljubavničkog para oko kontroverzne scene "Posljednjeg tanga u Parizu" pisana je tako da je pripovjedač manje-više pobijedi, demonstrirajući nerazumijevanje pripovjednog glasa, ali i knjige, u odnosu na fenomene pristanka i dinamike moći u područjima preklapanja umjetničke stvarnosti i fikcije.
Redukcija problematike na generacijski profil, na paket srodnih vrijednosti koje se uvezuju u ovu ili onu kulturu, cinične su prečice lijenog mišljenja i djelovanja. U njima se usto obično napola krije apriorna agresija, s korijenom u sprezi neinformiranog straha i nespremnosti da se vlastita misaona, a onda i djelatna okoštalost rasklima. Taj je problem ugrađen u tekst i kontekst knjige; roman ne preispituje vlastita polazišta, pa završava gdje je i počeo, a počeo je nekoliko dugih koraka iza relevantne diskusije o svojim temama.
Među provokativnijim je elementima knjige ambivalentni odnos ljubavnice prema vlastitoj seksualnosti, koji dobivamo u indicijama sve do završnih prizora s njezine izložbe. Naime, na otvorenju postaje jasno da se u vlastitom radu ljubavnica-umjetnica izravno bavi graničnim područjem nasilja i užitka, dominacije i submisije, kroz uprizorenja fantazije seksualnog nasilja. Feministička umjetnost, osobito programatska konceptualna od sredine prošlog stoljeća naovamo, mnogo se bavila problematikom umjetničke reprezentabilnosti seksualnog nasilja i potencijalom političkog aktivizma u umjetničkoj gesti. Pritom je feministička perspektiva u odnosu na pornografiju i BDSM prakse tenzična i kakofona, dok nezanemariv segment feminizma još uvijek njeguje drugovalnu krutost u tretmanu lepeze seksualnosti i roda, ili radije kaleidoskopa mogućnosti kada je riječ o tijelu, identitetu i žudnji.
U opoziciji prema tom konzervativizmu istupale su i istupaju brojn/e autoric/e u vrlo složenim studijama pristanka, žudnje, kinka, seksualnosti. Ingeborg Bachmann, Elfriede Jelinek, Asja Bakić, Vanessa Springora, Lisa Halliday, Dora Šustić, Katherine Angel, Alison Rumfitt, Kathy Acker, Johanna Hedva, Virginie Despentes, Chris Kraus, Carmen Maria Machado, neke su od autorica koje ovaj čas padaju na pamet. Ovih je dana nemoguće napisati roman o žudnji vrijedan pažnje bez makar okvirne svijesti o tim perspektivama, bez umjetničkog doživljaja istinski sirovog, i nježnog, i brutalnog u tretmanu točaka kolizije seksualnog, i senzualnog, i političkog, i etičkog, i estetičkog.
Pritom je pogled na slojeve i inačice maskuliniteta silno potentna i vrijedna tema, društveno relevantna i politički nabijena, pod pretpostavkom da joj autor ili autorica pristupa sa znatiželjom i nemilosrdnom mekoćom. Ako se ta građa zatvara u krute forme, rezultat je u najboljem slučaju neinspirirana iteracija pregaženih literarnih obrazaca. Iako nije podžanr za kojim bih prvim posegnula, iskreno bi me zanimala poetsko-prozna studija kinky afere između sredovječnog pisca i mlade kiparice po pravilima žanrovske literarne erotike, uz promišljanje seksualnih ambivalencija, generacijskih iskliznuća, starenja (muškog) tijela, uma i duha, i životnih kriza koje se na različite načine komplementiraju ili odražavaju.
Nažalost, Ferićev bi roman trebao još dosta odrasti da stasa u takvu knjigu. Autorovi su književni instinkti pritom na mjestu, vode ga prema intrigantnim čvorištima, ali umjesto da zaista posegne u taj gustiš seksa i srama i dopusti da mu trnovita ljepota seksualnosti pusti krv, zadržava se na sigurnoj distanci. Tako se ne piše o strasti, seksu, izdaji, sramu, boli. Najbolji su trenuci romana zapravo oni koji se odvijaju mimo osovinskog odnosa, kada autorski glas ne pokušava biti hrvatski daddy eros – primjerice, u protagonistovom komičnom izboju ubilačke agresije na ulici uslijed, pokazat će se, šećeraške krize, ili u trenucima kada se kao sidro izvan fokusa pojavljuje lik voljene supruge.
Roman završava mišlju da "knjiga koja nije socijalno samoubojstvo i nema nekog smisla", no u knjizi nema ništa osobito kontroverzno, ako nedovoljnu investiranost u književnu kvalitetu izdanja ne smatramo kontroverznom, a ne smatramo – a trebale bismo smatrati. U suštini je roman konvencionalan u tematsko-motivskim sklopovima, tretmanu materije i književnom prosedeu. A književna lijenost nema u svakom tematskom okviru istu težinu, i što je teren eksplozivniji, materija osjetljivija, a osobna investicija mogućih čitateljica i čitatelja eksplicitnija, to je manja tolerancija za neodlučni, sramežljivi pristup i provokaciju bez istinskog uloga.
