Književna polemika godine polako se ispuhuje. Znate već o čemu je riječ: na riječkom Sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak održana je sredinom septembra zajednička promocija dvaju romana, debitantskih "Pasa" Dore Šustić i "Dok prelaziš rijeku" Zorana Ferića. Veže ih osnovna pripovjedna situacija – ljubavna veza mlađe djevojke i starijeg muškarca – ali osim toga ništa više. Razlog zajedničkog predstavljanja, dakle, usputna je dosjetka, a da se razgovor ne raspline paze čak dvojica moderatora: sveučilišni profesor i pisac Nikola Petković i urednik kulturne rubrike na Tportalu Vid Barić. Udruženim snagama, njih dvojica odlučuju rasklimani koncept učvrstiti tako što će od početka do kraja insistirati na sveprisutnoj kulturi otkazivanja i na potrebi da se pred terorom kanselista odbrani autonomija teksta. Ferić se tome veselo priključuje, Šustić se polako isključuje. Frcaju šale, nižu se upadice: malo se docira, malo se provocira. Jedna tipična, ni po čemu posebna književna večer ide svome kraju. Književna polemika godine tek treba započeti.

Za nju je, prije svih, zaslužna Dunja Matić, koja na portalu VoxFeminae, u tekstu "Vrisak hrvatskih feminista", ne dozvoljava da ono što nije izrečeno ostane prešućeno. Matić piše o naizgled neprimjetnom, nenametljivom i odavno normaliziranom seksističkom štimungu u kojem se odvilo kompletno književno druženje: ne o sirovim šovinističkim ekscesima, jer ih nije bilo, nego o "dojmu, osjećaju, nizu detalja koji svojoj nevidljivosti i neuhvatljivosti unatoč svejedno ostavljaju snažne, neugodne utiske". Dorina kutija sada je otvorena: idućih tjedana po novinama, portalima i društvenim mrežama izlazi serija tekstova, najvećim dijelom napisanih iz feminističkog rakursa. Ako su tri mušketira na riječkoj pozornici kolektivno strepili pred otkazivanjem, onda su dobili nešto čemu se nisu nadali: umjesto ušutkivanja muškaraca, široku lepezu ženskih glasova, umjesto terora kanseliranja, poziv na ozbiljan razgovor. I nije nevažno pobrojati barem neke od tih tekstova: osim onoga Dunje Matić, urnebesni "Stisak hrvatskih kanselistica" Lane Pukanić, precizne "Zabilješke o strahu od ženskog glasa" Marije Dejanović (Jutarnji list), odvažni "Nježni put" Dore Šustić, sistematični "Žilavo, slinavo i slatko" Anje Tomljenović... Bilo ih je još: ono što je pritom zajedničko različitim registrima, tonovima i pristupima, lajtmotiv je neuhvatljive nelagode koja prati gledanje promocije. Radi se, drugim riječima – onima Lane Pukanić – "o atmosferi, tonu, govoru tijela, načinu obraćanja" koje je lako otpisati i zanemariti. Radi se, trećim riječima – onima Dore Šustić – o komplimentiranju koje je toliko napadno "da mi stvara nelagodu". Radi se, četvrtim riječima – onima Marije Dejanović – o nelagodi koja je prvenstveno "ženska". Radi se, petim riječima – onima Dunje Matić – o komentarima promocije koji se svode na osjećaje: dok žene spominju "nelagodu, iritaciju, susramlje", muškarci vide samo "dosadu" ili "loše obrađene teme".

Ako mi niz autorica želi nešto reći o nelagodi koju one osjećaju, a ja je previđam, onda računam da je moj izbor jednostavan. Ili sam dobio konačnu potvrdu Velike Ženske Urote skovane s ciljem da mi otmu privilegije na koje sam navikao ili ću preispitati privilegiju vlastite navike

Čitam to o čemu mi autorice govore i slažem se. Jer ni sam – guilty as charged – na snimci promocije nisam vidio ništa posebno problematično. Problematično, da. Posebno, ne. Prizor autorice koja se bori sa zadanim okvirom rasprave, opuštenom samouvjerenošću muških sugovornika i vlastitom tremom? Muškarci koji joj pritom tumače feminizam? Suptilno diktiranje tonaliteta: sada ćemo se malo šaliti, a sad smo jako ozbiljni? Tko to na književnoj sceni nije vidio, taj na književnu scenu nije ni stupio. Samo, ako mi niz autorica želi nešto reći o nelagodi koju one pritom osjećaju, a ja je previđam, onda računam da je moj izbor jednostavan. Ili sam dobio konačnu potvrdu Velike Ženske Urote skovane s ciljem da mi otmu privilegije na koje sam navikao ili ću preispitati privilegiju vlastite navike. Lično, nemam oko toga većih dilema – između paranoje i povjerenja na kraju biram ovo drugo – ali to je ionako izbor koji svatko za sebe donosi sam.

Donijela su ga i trojica sudionika promocije. Vid Barić, utrčavši u raspravu u ranijoj fazi, čitavu tu priču oko nelagode i subjektivnih osjećanja radije zanemaruje pa u tekstu "Spisak hrvatskih feministica" nastavlja jurišati na aveti cancel kulture. Ferić i Petković – preplašeniji ili iskusniji, teško je reći – uključuju se kasnije: nude svoje isprike, što je dobrodošlo. Ali mimo isprika, s nelagodom koju su isprovocirali ne znaju što bi počeli. Zato se čvrsto drže autonomije teksta kao posljednje crte obrane, čuvajući "prije svega pravo na slobodu u izboru tema i vlastite poetike" (Ferić, "O čemu govorimo kad govorimo o submisivnosti", Jutarnji list) i ističući kako ih zanima "isključivo lijepa i kvalitetna književnost" dok umjesto "izvanliterarnih kategorija" u fokus žele "vratiti (i) literarnost" (Petković, "Ispričavam se svima kojima sam nanio bol"). S nelagodom žena na književnoj sceni nećemo se dakle baktati, zanimaju nas tekstovi i ono što se u njima nalazi: inherentna značenja, autorski postupci. Pa dobro: pogledajmo onda tekstove.

Predlažem jednostavnu vježbu. Pobrojimo, evo, u feminističkim polemičkim člancima citate, parafraze i ostale reference na izjave i tekstove muškaraca s kojima raspravljaju. Dunja Matić, recimo, pažljivo navodi i razvrstava rečenice s promocije, usput se poziva i na Ferićev roman. Lana Pukanić, odgovarajući izravno Vidu Bariću, radi nešto što se u polemici rijetko viđa: navodi njegov integralni tekst, analizirajući ga pasus po pasus, a usto stiže citirati i prokomentirati Ferićevu knjigu. Dora Šustić podsjeća da je na promociji – koju su moderirali zagriženi branitelji literarnosti i književne autonomije – o samoj književnosti bilo ustvari malo riječi: razgovor se rastače u "nezgrapno lamentiranje o kulturi otkazivanja, Domovinskom pokretu i 'ženskom pravu na podređenost'. Ništa od toga nema veze s mojim romanom". Anja Tomljenović spremno pristaje na paralelno čitanje dvaju romana zadano jeftinom festivalskom dosjetkom, pa u svome tekstu razvija suvisle komparacije kakvih smo na samom festivalu ostali lišeni. Ukratko, s feminističke strane: pažljiv pristup tekstovima oponenata, odgovorno tretiranje njihovih izjava, strpljivo baratanje citatima, precizni navodi. S druge strane – tamo gdje su se utaborili veliki čuvari tekstualnih vrijednosti – stvari izgledaju bitno drugačije.

Samo zato je moguće da Vid Barić tekst Dunje Matić spomene ovlašno, svodeći ga već u startu na običnu pripremu terena "za konačni obračun sa seksistima u domaćoj književnosti" koji će se odvijati na društvenim mrežama. Samo zato je moguće da Zoran Ferić skoro čitav tekst posveti tumačenju razlike između seksualne i socijalne submisivnosti u svome romanu, kao da Lana Pukanić prije njega nije detaljno i uvjerljivo objasnila zašto problem uopće nije u tome: Lanu Pukanić, naravno, Ferić ne spominje. Samo zato je moguće da Nikola Petković u svome intervjuu izjavi: "Oprostite, Dora Šustić je na promociji mogla učiniti štogod je htjela: odgovoriti, ustati se, korigirati me, začepiti mi usta..." Kao da Dora Šustić prethodno nije napisala doslovce ovo: "Pitam se, već danima, i zašto sam ostala. Zašto se jednostavna nisam pokupila usred promocije i otišla? (...) Ali zašto bih ja otišla sa svoje promocije?" I kao da odgovore na preostala Petkovićeva pitanja nije ponudila konceptom "radikalne mekoće", preuzevši ga od pjesnikinje i aktivistkinje Lore Mathis. Samo zato je moguće da i Barić i Ferić i Petković većinu vremena polemiziraju s nedefiniranim entitetima raspršenim po društvenim mrežama. Samo zato je moguće da protestiraju jer se njihove riječi izvlače iz konteksta, dok ih riječi feministkinja ni u tekstu ni u kontekstu ne zanimaju. I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od tekstova s kojima navodno raspravljaju.

Vidite, evo, kako je eksperiment zanimljiv. Mislili smo da tražimo feministkinje koje govore o neuhvatljivim senzacijama i sumnjivim halucinacijama, a našle su nas autorice koje se u raspravi čvrsto drže napisanog i izrečenog, itekako uvažavaju tekstove s kojima se ne slažu, pišu pažljivo, dijalog shvaćaju ozbiljno. Mislili smo, također, da imamo posla s velikim čuvarima Autonomije Teksta, ali se u praksi ispostavilo da njima konkretni tekstovi zapravo nisu interesantni: osim ako su ih, jasno, napisali sami. I zato, dragi moji kolege hrvatski feministi – tri mušketira, ali i ostali – nudim skroman prijedlog. Idemo ispočetka: Dunja Matić, Lana Pukanić, Marija Dejanović, Dora Šustić, Anja Tomljenović. Slovo po slovo. Riječ po riječ. Tekst po tekst. Pa dok ne naučimo čitati.