Ne događa se često u kinematografijama s ovih prostora, a bome ni šire, da autori do 30. godine života realiziraju čak dva dugometražna igrana filma, i to ne neke studentske i/ili underground produkcije, nego pristojno budžetirane projekte pod okriljem relativno ugledne tvrtke. Upravo to desilo se režiseru Siniši Cvetiću, rođenom 1994. u Beogradu, i scenaristu Davidu Jakovljeviću, rođenom 1996. u Valjevu – prije dvije godine polučili su dugometražni prvijenac "Usekovanje", a početkom ove novi dugi metar "Jorgovani".
Oba filma producirao je Košutnjak film, ponajprije poznat po TV-serijama, ali i po nadolazećoj "Djeci Kozare" Lordana Zafranovića. U oba filma mladi je autorski par demonstrirao uvijek respektabilno umijeće da u ograničenom prostoru profilira poveći broj likova (njih desetak), a bitna je razlika u žanru i tonu; dok je "Usekovanje" čista (obiteljska) drama vrlo ozbiljne intonacije (što ne znači da ne sadrži i humorne trenutke), "Jorgovani" su (metatekstualna) komedija (što ne znači da se ne bave ozbiljnim motivima).
Dok je "Usekovanje" dobacilo do glavnog programa donedavnog festivala A kategorije u Moskvi, "Jorgovani" su sve snage bacili na repertoarnu publiku, što im se u matičnoj srbijanskoj kinodistribuciji odlično vraća – znatno su gledaniji od svjetskog hita "Dina 2".
U Hrvatskoj ne bilježe izvanredne rezultate, možda ponajprije zbog toga što je dio metatekstualne popudbine filma većem dijelu hrvatske publike neproziran. Naime središnji par likova, Igora i Katarinu, glavne zvijezde upravo nagrađene TV-serije "Kad zamirišu jorgovani", ali i bračni par u stvarnom (dijegetičkom) životu, interpretiraju glumci Ivan Bosiljčić i Sloboda Mićalović, koji su prije petnaestak godina bili zvijezde TV-serije "Ranjeni orao", u čijoj je koprodukciji također sudjelovao Košutnjak film.
S obzirom na to da je serija "Ranjeni orao" u Hrvatskoj slabo poznata, a ni Bosiljčić i Mićalović nisu puno poznatiji, taj metaaspekt kod nas će ostati uglavnom nerazabirljiv, dok s temeljnim metapostupkom – satiriziranjem svijeta filmsko-televizijskog glamura – ne bi trebalo biti problema, pogotovo ne sa svršetkom u, hajmo reći, De Palminom metastilu, kao ni s prepoznavanjem "Kluba boraca" kao referentne točke jedne od dviju scena filma mišljenih kao najsnažnijih.
"Jorgovani" su dakle naglašeno ironijski pogled na show business u provincijskom kontekstu čiji je forte, kako je rečeno, umješno profiliranje desetak likova u ograničenom prostoru. Riječ je o prostoru vile producenta čija je serija dobila glavnu televizijsku nagradu (ta dodjela desila se na drugoj lokaciji u svojevrsnom prologu), a najistaknutiji su likovi spomenuti par Igor i Katarina, producent (Mima Karadžić), redatelj (Gordan Kičić), mladi scenarist (Pavle Čemerikić), Igorova mlađa glumačka kolegica i ljubavnica Maja (Jana Bjelica), ruski glumac hohštapler Oleg (Nebojša Dugalić), producentov maloljetni sin (Petar Vasiljević), te još jedan glumački (odnosno voditeljski) i stvarni (mlađi) par, Danijela i Danijel (Isidora Janković i Jovan Jovanović).
Dok se u "Usekovanju" profiliranje niza likova u prostoru jednog stana za krsne slave zbivalo urednije i "po sekcijama", "Jorgovani" to čine u kaotičnijem kontekstu žurke, što je zahtjevnije i dojmljivije. Cvetić i Jakovljević nisu Altman pa da u toj vrsti prosedea obore s nogu, ali demonstriraju solidno umijeće i potpomognuti redom (vrlo) dobrim glumcima – među kojima uobičajeno blista Pavle Čemerikić ("Agape", "Teret"), a snažne ženske likove kreiraju Sloboda Mićalović i Jana Bjelica – ostvaruju cjelinu vrijednu respekta.
Završna scena u kojoj se Igor i Katarina pomire pjevanjem davnog hita Dine Merlina i Vesne Zmijanac "Kad zamirišu jorgovani", prevladavajući svoj pjevački diletantizam autentičnom emocijom, efektna je točka na "i" ostvarenja kakvo bismo rado vidjeli i u hrvatskoj kinematografiji.
