Nakon dva izuzetno hvaljena, ali kvalitativno nipošto izuzetna filma (iako svaki od njih ima fascinantnih trenutaka), "Bježi!" i "Mi", Jordan Peele postao je vodeće afroameričko kinematografsko ime i jedan od prvaka tzv. uzdignutog horora. No tek trećim, aktualnim ostvarenjem "Nikako" opravdava dosad upućene mu hvalospjeve, jer to je najneobičniji i najrizičniji, a istovremeno i najcjelovitiji film njegova malog redateljskog opusa.
Na jasnom tragu Quentina Tarantina, "Nikako" je bitnim svojim slojem film o filmu (odnosno pokretnim slikama općenito), a ta metadimenzija uvedena je primarno kroz afroameričku obitelj koja se generacijski bavi treniranjem i iznajmljivanjem konja za filmske i televizijske potrebe. Na čudno otvaranje filma s kratkom epizodom pokolja glumačke ekipe od strane pomahnitale čimpanze na setu popularne TV-serije/reality showa, za koje nije najjasnije pripada li dijegetskoj ili izvandijegetskoj razini djela, nadovezuje se "pravi" početak koji se također pokazuje ostranjenim – najstariji član spomenute obitelji pretrpi fatalne ozljede uzrokovane predmetima doslovno palim s neba, neznanog porijekla, po službenoj verziji ispalima iz aviona.
Neobično tihi i usporeni sin preminule glave obitelji, OJ (Daniel Kaluuya) , sumnja u takvo objašnjenje, a uskoro mu se pridružuje mlađa sestra, ekstrovertirana i dinamična Emerald (Keke Palmer), "ekspertica" za filmsku povijest (njezino "nastupno predavanje" otkriva činjenicu da su crnci prisutni na filmu od njegove pretpovijesti, preciznije od glasovitog Muybridgeova fotografskog eksperimenta "Konj u pokretu" iz 1878. gdje je džokej crnac). Njih dvoje shvate da se na nebu iznad njihova ranča, u jednom trajno statičnom oblaku, krije nešto nalik NLO-u. Emerald je odlučna u namjeri da snimi taj alienski objekt te prodajom snimki ostvari veliku zaradu, čemu se OJ prikloni, a u toj će im se namjeri pridružiti i lokalni prodavač opreme za digitalno snimanje, Latinoamerikanac Angel (Brandon Perea).
Pokazat će se, međutim, da digitalna tehnika ima ograničenja u srazu s izvanzemaljskim entitetom pa će na scenu morati stupiti i ona analogna, tradicionalno filmska, čijim predstavnikom postaje dokumentarist Holst (Michael Wincott), glasovit po raritetnim prizorima okrutnosti između pripadnika različitih životinjskih vrsta u divljini. Tu je i Ricky (Steven Yeun), voditelj obiteljskog zabavnog parka dalekoistočnog porijekla koji također želi zaraditi na misterioznoj pojavi, a koji je, kao dječak, jedini preživio čimpanzino ludilo na setu spomenutog TV-šoua.
Peele film gradi izrazito sporim ritmom, posve neočekivanim za žanrovsku strukturu, pri čemu se ritam filma preklapa s ritmom glavnog lika OJ-a: oboje se ustrajno kreću polako, ni jednog trenutka ne dopuštajući da im dramatičnost zbivanja poremeti mir, da ih, doslovno u pogledu protagonista i preneseno u pogledu filma, uhvati panika. Kontrapunktno je postavljen hiperaktivni lik Emerald, a do neke mjere i njezin svojevrsni sidekick Angel, oni su "zaduženi" za dinamizaciju ritma, da se unutar tog dominantnog mira, gotovo letargije, unese doza vruće krvi. Ricky pak daje svoj doprinos oneobičavanju narativa kao (takoreći povijesna, s obzirom na svoje traumatično iskustvo u djetinjstvu) konekcija s dimenzijom (hičkokovske) kobne iracionalnosti čiji je uznemirujući simbol pomahnitala čimpanza.
Neovisno o oslanjanju na Tarantina (razvidnom i u segmentiranju naracije na naslovljena poglavlja i u korištenju naglih zatamnjenja kao interpunkcija), Jordan Peele polučio je samosvojno ostvarenje začudne naracije i atmosfere, filmskopovijesno i multikulturalno samosvjesno, maestralno povezanih žanra i arta, potpuno opravdavajući svoju autorsku ambicioznost. "Nikako" je zasigurno jedan od najboljih SF horora u povijesti žanra, koji istodobno suvereno prekoračuje.
