Već duže vrijeme žanr horora vrlo je vitalan, a njegovi izdanci ne samo da s lakoćom održavaju interes žanrovskih poklonika nego nerijetko i prebace granice žanra nailazeći na respekt filmskih znalaca. Štoviše, kao da se već ustalilo da se takoreći jednom godišnje oko nekog horor naslova stvori hype, u većini slučajeva bez naročitog razloga. Tako su nas prije pet godina uvjeravali da je prvi izdanak trilogije ‘The Conjuring’ vrlo ozbiljno ostvarenje koje donosi bitne novosti u podžanr opsjednutih kuća, iako je to bilo daleko od istine, prošle godine ‘Get Out!’ je čak dopro do niza oskarovskih nominacija pod firmom lucidne antirasističke satire, što je također malo veze imalo sa stvarnim stanjem, a ove godine čak dva su horora, ‘Mjesto tišine’ i ‘Naslijeđeno zlo’, dočekana kao bitni općefilmski događaji koji će obilježiti 2018. U oba slučaju riječ je o velikom pretjerivanju: o ‘Mjestu tišine’ u Novostima se već pisalo, a sada je u našim kinima ‘Naslijeđeno zlo’, film koji je dobio još veći broj pozitivnih kritika.
Scenarist i režiser Ari Aster, kojem je ‘Naslijeđeno zlo’ dugometražni prvijenac, prethodno se afirmirao nizom igranih, redom (crno)komedijski obojenih kratkiša. I u cjelovečernjem debiju itekako je evidentan njegov osjećaj za pomaknut humor i grotesku, u kontekstu obiteljske priče prilično ozbiljnog utemeljenja. Riječ je o tzv. disfunkcionalnoj familiji koju čine otac, majka, sin srednjoškolac i kći osnovnoškolka, familiji koju upoznajemo u trenutku oproštaja od preminule bake, majčine majke. Vrlo brzo otkriva se da je pokojnica bila čudna žena koja je inzistirala na tome da vlastitim mlijekom hrani kćerinu kćer, i da je ta kći, tj. majka, traumatizirana životom sa svojom majkom, kao i da njezina izvorna obitelj ima povijest psihičkih pomaka pa i dijagnosticiranih duševnih bolesti. Nije stoga neobično što je sin srednjoškolac pomalo tupava lijenčina zainteresirana samo za ‘duvanje’, a kći čudakinja koja, na primjer, mrtvom golubu reže glavu, pri čemu oboje djeluju i fizički neugodno, osobito djevojčica čije čudno lice Aster itekako voli apostrofirati kao jedan od glavnih oslonaca grotesknog u filmu. Majka, rečeno je već – traumatizirana obiteljskim nasljeđem, bavi se modeliranjem maketa kuća i ljudi koji u njima žive, znakovito zasnovanima i na članovima vlastite obitelji kao modelima, a jedino je otac izvan zone psihičkog pomaka, oslonac normalnosti i zdravog razuma, no ne samo da je u brojčanoj nego se nalazi i u kvalitativnoj manjini – njegov je utjecaj na ostale članove obitelji slab.
Nesređeno obiteljsko stanje u središtu je filma gotovo tri njegove četvrtine, koje Aster interesantno oblikuje kao spoj sporog ritma/tempa i ekspresivnih vizualnih detalja, kao obiteljsku dramu s jasnim no nekako nenametljivim, lakonskim grotesknim pomakom što sa stanovitim podzemnim tutnjanjem (i doslovno, zvukovnim slojem) navješćuje hororski kontekst. No onda, nakon što je sat i pol gradio ozbiljan film koji s nesumnjivom dozom originalnosti opisuje i propituje čudan i nelagodan svijet jedne obitelji, što mu je kod nekih kritičara donijelo usporedbe s Bergmanom i Cassavetesom, Aster u posljednjih četrdesetak minuta radi zaokret u smjeru čistog žanra, fanta-horora s đavlima i njihovim sljedbenicima, što mu je pak donijelo, posve nezasluženo, usporedbe s ‘Rosemarynom bebom’ gdje se Polanski na suptilan i konzistentan način bavio obitelji na udaru sotonizma.
Kod Astera od trenutka zaokreta svaka suptilnost prestaje, dotadašnji pomno građeni kontekst nesmiljeno se banalizira, a ambiciozan autor odjednom se pretvara u infantilnog žanrovca. Rez je radikalan i razočaravajući, ali još je više razočaravajuća reakcija velike većine kritičara koji autorovo kreativno samourušavanje uopće nisu percipirali.
