Kad se pojavilo prije tri godine, "Mjesto tišine" Johna Krasinskog dočekano je sa silnim odobravanjem kritike i publike, iako nije iskoračilo iz žanrovskih (hororskih) granica i doseglo do viših umjetničkih razina. Koncepcija s minimalizacijom zvuka koja je uradak pomalo usmjerila poetici nijemog filma bila je zanimljiva, ali ne previše impresivno provedena, a postapokaliptična survivalistička priča imala je niz neuvjerljivosti. Veliki hit otvorenog kraja zahtijevao je nastavak, i on se nedavno našao u kinima.
"Mjesto tišine 2", koje također kao glavni autor potpisuje Krasinski, u odnosu na prvi film kronološki se, u svom otvaranju, pozicionira ispred njegova vremena radnje kao prednastavak, a nakon svojevrsnog prologa koji se zbiva na sam dan invazije izvanzemaljaca, radnja se premješta tamo gdje je prestala u prethodnom uratku, na 474. dan od početka invazije. Pater familias (glumio ga je sam Krasinski) na kraju prvog filma žrtvovao se za obitelj – suprugu Evelyn (Emily Blunt) i troje djece, gluhonijemu kći Regan (Millicent Simmonds), sina Marcusa (Noah Jupe) i netom rođenu bebu te sad tu obitelj pratimo u pokušaju da uspostavi kontakt s drugim preživjelim ljudima i tako lakše opstane. Prvi na koga nailaze njihov je nekadašnji susjed Emmett (Cillian Murphy), predstavljen u prologu kao otac dvojice dječaka koji su poginuli prvog dana invazije; on ih prihvati u svom skloništu u napuštenoj tvornici, ali samo privremeno, jer namirnica nema dovoljno za sve. Poduzetna i hrabra tinejdžerica Regan na svoju ruku krene prema obližnjem otoku, vjerujući da se tamo nalaze preživjeli, a Emmett, na Evelynin zahtjev, pođe za njom da je vrati te se tako tek formirana skupina dijela na dva, a uskoro, kad Evelyn privremeno napusti Marcusa i bebu da bi nabavila nužne potrepštine, i na tri dijela. Film tako dobiva tri fabularne linije koje Krasinski izmjenjuje efektnom paralelnom montažom, da bi se naposljetku, sad ponovno dvije jer se Evelyn vratila djeci, kulminativno spojile ubijanjem groznih izvanzemaljskih predatora od strane dvoje mladih, Regan i Marcusa, koji su se tako inicirali u svijet odraslih. Ako je pri kraju prošlog filma Evelynino ubijanje izvanzemaljca shutgunom bio znak emancipacije, dosezanja ravnopravnosti u patrijarhalnom svijetu, onda je Reganino zamlaćivanje čudovišta šipkom i Marcusovo ubijanje "njegova" aliena iz pištolja znak tinejdžerskog dosezanja ravnopravnosti u svijetu odraslih, odnosno znak da se taj svijet u (post)apokaliptičnim okolnostima bitno promijenio, što je zanimljivo primiti na znanje u doba aktualne pandemije u stvarnom svijetu.
Dok je "Mjesto tišine" imalo ambicije ako ne prekoračiti, onda znatno proširiti granice žanra (horora) (u prvom, kako je rečeno, nije uspjelo, u drugom je bilo donekle uspješno), "Mjesto tišine 2" zadovoljava se time da unutar žanrovskih okvira pruži najbolje što može. S obzirom na značajno limitirani autorski kapacitet Johna Krasinskog to je bolji izbor, jer umjesto ostvarenja koje se predstavljalo kao nešto što nije (relevantan spoj horora i arta), dobili smo "pošteniji" proizvod – punokrvni žanrovski uradak koji ne pokušava biti nešto čemu nije dorastao. To znači da se pravila žanra prilično strogo slijede, uključujući i poneki klišej (tzv. lažne alarme), ali su osvježena atmosferičnom ambijentacijom koja fino povezuje prirodu i (oronule) tragove ljudske civilizacije, kao i spomenutom naracijom paralelnih nizova, a sve je prisnaženo dojmljivom fotografijom Polly Morgan i redom uvjerljivim glumačkim izvedbama. Dakako, scenarističkih neuvjerljivosti ima, što se u hororima i inače rijetko uspijeva izbjeći, no one ne remete izrazitu solidnost ovog filma koji će vjerojatno zadovoljiti većinu žanrovskih poklonika.
