Potentnost horora čini se neiscrpnom. Iako se velika većina njegovih suvremenih izdanaka ne izdiže iznad dosadne formulaičnosti i ogrezlosti u klišeje, žanr konstantno ima svoju publiku, a s vremena na vrijeme pojavi se neki uradak koji mu da stanovit dignitet. Zadnjih godina posebno su se istakli filmovi Arija Astera "Naslijeđeno zlo" i "Festival straha" te "Mjesto tišine" i "Mjesto tišine 2" Johna Krasinskog kao više ili manje uspjeli pokušaji ozbiljnog pristupa žanru, pristupa koji tendira donekle i prekoračiti njegove granice. Među tim ambicioznijim predstavnicima filma strave jest i "Kuća noćnih mora", britansko-američki projekt čiji kreativni tim ponajprije čine glumica i producentica Rebecca Hall, režiser i producent David Bruckner te scenaristi i producenti Ben Collins i Luke Piotrowski.
Daleko najpoznatije ime od navedenih je Rebecca Hall, engleska glumica vrlo pamtljivog, izražajnog lica, posebno istaknuta ulogama u filmovima "Vicky Cristina Barcelona" Woodyja Allena i "Prestiž" Christophera Nolana, a prije desetak godina snažno je zapažena i u hororu "Buđenje" Nicka Murphyja. Hall u "Kući noćnih mora" tumači središnji lik Beth oko koje se vrti cijeli film, protagonisticu čiji je suprug arhitekt iznenada i neobjašnjivo počinio samoubojstvo. Beth, inače učiteljica, ostala je živjeti sama u velikoj kući na obali jezera na čijim se obalama prostire šuma, a koliko ju je gubitak supruga traumatizirao najjasnije vide njezina najbolja prijateljica i kolegica iz škole Claire (Sarah Goldberg) te susjed Mel (Vondie Curtis-Hall). Manifestacijama junakinjine traume pripadaju i naslovne noćne more, uznemirujući snovi, ali i nešto nalik zvučnim i vizualnim halucinacijama.
Scenaristički par Collins – Piotrowski pametno inzistira na temeljno realističkom kontekstu, ostavljajući otvorenim pitanje odnosa jave i sna, odnosno realnog i irealnog, a režiser Bruckner te postavke uvjerljivo vizualizira stvarajući finu atmosferu s osloncem na izbor dojmljivih ambijenata i polagan ritam. Moglo bi se reći da je "Kuća noćnih mora" većim svojim dijelom horor-drama, a ne "čisti" ili "pravi" horor, jedan od onih inteligentnih filmova strave koji znaju da su psihološke tenzije i prijeteći ugođaj kudikamo više uznemirujući nego prizori otvorenog ekscesivnog nasilja. Također, film je to koji tematizira univerzalne teme poput osjećaja nenadoknadivog gubitka i tuge koja iz toga proizlazi, pitanje poznavanja bliske osobe i mogućnosti spoznaje uopće, problematiku individualnog identiteta.
Nažalost, sve te dobre strane u završnici bivaju zasjenjene raspletom koji je teško nazvati drugačije nego motivacijski sumanutim i suštinski banalnim. Napuštajući potentno balansiranje na rubu realističkog i nadnaravnog u korist romantičarskog motiva personificirane smrti (romantičarski su i motivi ogledala i dvojnika) te potpunog prelaska na stranu infantilne fantazije, u kojem se serijska ubojstva i samoubojstvo pokušavaju opravdati plemenitim ljubavnim razlozima (a zapravo su posljedica drastičnog nedostatka inteligencije u počinitelja),
"Kuća noćnih mora" strovaljuje se iz potencijalno impresivnog uratka, koji obilato prelazi žanrovske granice, u ništa bitno više od solidnog izdanka zadanog žanra. Šteta uloženog truda u rafinirani redateljski izričaj, šteta glumačke predanosti Rebecce Hall i uvjerljivih nastupa male, ali vrijedne prateće ekipe epizodista (uz spomenute, izuzetno je svjež nastup mlade Stacy Martin, već pomalo zaboravljene nositeljice naslovne role u "Nimfomanki" Larsa von Triera) jer eto, opet se pokazalo da nedostatak idejne lucidnosti nikakvo izvedbeno umijeće ne može nadoknaditi.
