Već se godinama oko nekog horora nije stvorila takva fama kao oko ‘Mjesta tišine’ Johna Krasinskog, mnogo poznatijeg kao glumca-komičara nego scenarista-režisera. Nema sumnje, riječ je o vrlo ambicioznom predstavniku žanra, jako udaljenom od trivijalne horor konfekcije koja već dugo dominira, a ključno mjesto razlike je koncept relativno blizak poetici nijemog filma. Naime radnja je smještena u svijet koji su poharali slijepi izvanzemaljci, stvorenja kojima se može sakriti, odnosno voditi život u njihovoj blizini ako se proizvodnja zvukova smanji na minimum. Jedni od preživjelih su Abbottovi, kršćanska provincijska obitelj sastavljena od oca, majke i troje djece, od kojih će najmlađe fatalno stradati već na samom početku, ali će biti nadoknađeno nakon velikog vremenskog skoka unaprijed, gdje majku zatječemo trudnu otprilike dva tjedna prije poroda. Dakle reduciranje dijaloga na šaputanje i znakovni govor te minimalna proizvodnja zvukova film usmjeravaju izrazitoj dominaciji vizualnog nad auditivnim, odnosno pripovijedanju pomoću slika gdje zvučna potpora pada u drugi plan.
U kontekstu današnjeg Hollywooda, s bildanjem zvuka kao jednom od glavnih strategija privlačenja publike u kinodvorane, ali i u kontekstu žanra horora koji se umnogome oslanja na intenzivno ozvukovljenje, ‘Mjesto tišine’ može se učiniti gotovo revolucionarnim ostvarenjem, pa nije čudno da ga je velik dio kritike podržao, ali i da je naišao na odličan gledateljski odaziv kao dobrodošlo osvježenje. Međutim gledateljski i kritičarski entuzijazam ne može sakriti činjenicu poprilične scenarističke neozbiljnosti u kreiranju svijeta djela – lista neuvjerljivih sastojaka poduža je, a na prvom mjestu elementarno je pitanje kako su poprilično primitivna i poprilično ranjiva stvorenja bez ikakvih problema porazila ljudsku vrstu, odnosno kako je obitelj Abbott došla do dovoljnih zaliha hrane koju je, po svemu sudeći, većinski sama proizvela, ne polučujući zvukove koji bi je odali? Kad se s te osnovne razine prijeđe na one više nivoe, problemi se umnažaju – na primjer, zašto otac i sin odlaze u potragu za ribom svega dva tjedna prije majčina poroda, zar to nisu mogli obaviti ranije? Zašto je preskočen prizor majčina rađanja djeteta koje neminovno rezultira zvukovima koji će privući izvanzemaljce; da nije zato što bi porođaj bez glasnih zvukova bio posve neuvjerljiv? Zašto je najmlađe dijete hodalo samo na kraju (kršćanske!) obiteljske kolone bez ikakvog nadzora; zato što je samo tako moglo proizvesti zvukove zbog kojih će smrtno stradati?
Mjesta za takva pitanja ima mnogo i predstavljaju veliku slabost filma, tim prije što on u svom konceptu, zbog kojeg bi mu se trebalo gledati kroz prste, zapravo uopće nije tako radikalan – da je Krasinski doista želio napraviti izvedbeno smion film, onda se ne bi ispomagao glazbom kao sredstvom kompenzacije reduciranja zvukovnog sloja djela. Osim toga, ideologijski njegovo je ostvarenje predvidljivo obiteljaško – u najgorim uvjetima opstanka afirmiraju se kršćanske vrijednosti poput neizostavne molitve prije objeda i stvaranja novog života po svaku cijenu, a pater familias žrtvuje se za spas obitelji da bi na njegovim tekovinama majka i kći pronašle učinkovit način obračuna s izvanzemaljcima koji, dakako, uključuje shotgun čiji hici raznose glavu i mozak čudovišta, posve u skladu s militantnom brutalnošću koju američka desnica toliko voli. Istina je, ‘Mjesto tišine’ koncepcijski ima neku elementarnu zanimljivost, kompetentno je režirano, snimljeno, odglumljeno, ali vidjeti u njemu film izvanrednih vrijednosti doista je preko svake mjere pretjerano.
