Dobitnik Grand prixa, druge glavne nagrade na prošlogodišnjem Cannesu, film "All We Imagine as Light" ("Sve što zamišljamo kao svjetlo") stigao je u naša kina s prozaičnim, valjda "komercijalnim" naslovom "Ljubav u Mumbaiju", koji uostalom upućuje na krivi trag. Nije da to nije film i o ljubavi, ali ona nipošto samostalno ne stoji u središtu, a osim toga kulminacija ljubavne linije, kao i onih drugih, ne zbiva se u indijskom velegradu nego na selu.
Njegova redateljica i scenaristica Payal Kapadia međunarodno se afirmirala dugometražnim prvijencem "Noć neznanja", dokumentarno-fikcijskim hibridom koji joj je donio nominaciju za Zlatnu kameru u Cannesu te nagrade na festivalima A kategorije u Mar del Plati i Torontu.
Svoj "čisti" cjelovečernji igrani debi, otvara prizorima u stilu talijanskog neorealizma ili britanskog socijalnog realizma: kamera snima mnoštvo ljudi na prenapučenim ulicama metropole, što prate izmjenjujući voiceoveri iz kojih je jasno da su mnogi od tih ljudi doseljenici iz provincije, a onda se iz mnoštva počnu izdvajati likovi koji će se uspostaviti kao protagonisti.
Pri tome će bitni postati i kadrovi vlakova koji zavijaju mumbaijskim prugama, njihova svjetla u noći, kao i noćna svjetla stambenih zgrada i neonskih reklama, sve audiovizualno snimano na način koji može prizvati francuski novi val, ali i Wong Kar-waija.
Spomenuti protagonisti zapravo su protagonistkinje: viša medicinska sestra Prabha, sredovječna ozbiljna žena u dogovorenom braku s mužem koji je otišao na rad u Njemačku i s kojim više nema nikakvu komunikaciju, te njezina kolegica i cimerica, mlada i razigrana Anu, zaljubljena u podjednako mladog Shiaza, no ta je ljubav tajna jer ona je hinduistkinja, a on musliman.
Tu je i predstavnica treće, starije generacije, Parvaty, udovica koja se mora iseliti iz svog oskudnog doma na čijem će se mjestu izgraditi luksuzne stambene jedinice, te vratiti se u rodno selo. U tom će je povratku prijateljski pratiti Prabha i Anu, i u tom ruralnom ambijentu s puno prirode zbit će se ključne stvari – Anu i Shiaz prvi put će realizirati svoju ljubav seksualnim spajanjem, a Prabha će, kao u snu, u muškarcu spašenom od utapanja u moru prepoznati vlastitog supruga, pri čemu ti nadrealni trenuci prizivaju jednog od vodećih suvremenih filmskih transcendentalista, Apichatponga Weerasethakula.
Očito, Payal Kapadia svoj je film u znatnoj mjeri kreirala kao smjesu dobro poznatih sastojaka kinematografske povijesti i sadašnjosti, uspijevajući zadržati i pokazati vlastitu osobnost, premda prijelaz iz realističkog u transcendentalno u konkretnoj sceni između Prabhe i spašenog muškarca djeluje nategnuto, iznuđeno, previše školski po uzoru na velikane filmske transcendencije.
Taj potez doima se ishitrenim i nepotrebnim u filmu koji posve dobro "radi" u modu poetskog realizma i vrlo skladno povezuje melankoliju, čiji su nositelji lik Prabhe u odličnoj izvedbi Kani Kusruti i krasna sjetna glazba Dhritimana Dasa Topshea, s humorom koji pretežno nosi lik Anu u podjednako odličnom nastupu Divye Prabhe.
Kompletna glumačka ekipa jako je dobra (tu su i Chhaya Kadam kao Parvaty, Hridhu Haroon kao Shiaz te Azees Nedumangad u roli neobičnog, humorno obilježenog liječnika ljubavno zainteresiranog za Prabhu), kao i fotografija Ranabira Dasa koja fascinira u čestim noćnim prizorima s plavičastim tonovima.
Od pojedinačnih scena izdvaja se spomenuta seksualna, koja spojem relativne eksplicitnosti i diskretnosti, sva prelivena nježnošću, kao rijetko kad čini smislenim sintagmu "vođenje ljubavi". "Sve što zamišljamo kao svjetlo", ili "Ljubav u Mumbaiju", nije vrhunsko ostvarenje, ali jest dobar i human film o usamljenosti, čežnji, radosti, tuzi i međusobnoj solidarnosti naspram raznovrsnih društvenih pritisaka.
