Think tank Evropsko vijeće za međunarodne odnose (ECFR) i istraživački projekt Sveučilišta Oxford pod nazivom "Europe in a Changing World" (odnosno, "Evropa u svijetu koji se mijenja") objavili su drugo redu istraživanje o geopolitičkim stavovima stanovnika 21 države. Osnovni zaključak je da u dijelu svijeta koji se obično naziva globalnim jugom bipolarni pogled na međunarodne odnose nije ni blizu rasprostranjen kao što je to slučaj na Zapadu.
Istraživanje pod naslovom "Život u à la carte svijetu: Što bi evropski političari trebali naučiti od globalnog javnog mnijenja" obuhvatilo je stanovnike Kine, Indije, Turske, Rusije, SAD-a, Saudijske Arabije, Indonezije, Južnoafričke Republike, Brazila, Južne Koreje i 11 evropskih država, a voditelji istraživanja su povjesničar s Oxforda Timothy Garton Ash, te politolozi Ivan Krastev i Mark Leonard iz ECFR-a.
Garton Ash, koji smatra da je jedna od lekcija tog istraživanja ta da bi Evropa trebala više investirati u vojno-sigurnosni aparat, u svom je komentaru istraživanja naveo niz rezultata koji bi "nas", kako kaže, "trebali držati budnima po noći". Istraživanje, naime, pokazuje da više od polovice ispitanih u Kini, Saudijskoj Arabiji i Turskoj smatra da je SAD u ratu s Rusijom, a većine u tim zemljama, te u Indiji i Indoneziji, vjeruju i da će u narednih pet godina Rusija pobijediti u ratu u Ukrajini.
Više od polovice ispitanih u Kini, Saudijskoj Arabiji i Rusiji uvjereno je da će se Evropska unija u idućih 20 godina raspasti. To smatra i 45 posto stanovnika Turske, inače kandidatkinje za članstvo u EU-u, a istog je mišljenja i trećina stanovništva same Unije. Istraživači su ustanovili i korelaciju između uvjerenja da će se EU raspasti i onoga da će Rusija pobijediti u ratu u Ukrajini.
Čak 52 posto ispitanih u Kini i 39 posto Amerikanaca uvjereno je da će u idućih pet godina te dvije zemlje zaratiti oko Tajvana, a 62 posto ispitanih Saudijaca, 56 posto onih u Južnoj Koreji, 48 posto Turaka i 41 posto stanovnika JAR-a voljelo bi da njihove zemlje dođu u posjed nuklearnog oružja. S druge strane, većina ispitanih u Brazilu, Saudijskoj Arabiji, JAR-u, Južnoj Koreji i Turskoj na pitanje gdje bi voljeli živjeti da ne žive u svojoj zemlji, odgovara da bi to bile Evropa ili SAD, dok gotovo nitko ne bi htio živjeti u Rusiji i Kini.
Isto tako, na pitanje preferiraju li da njihova zemlja u sigurnosnim pitanjima bude bliža SAD-u ili Kini, većine u Južnoj Koreji, Brazilu, JAR-u i Saudijskoj Arabiji odlučile su se za SAD. No kada su u pitanju trgovinski odnosi rezultati su drugačiji, pa većina ispitanih u Rusiji, Indoneziji, Saudijskoj Arabiji, JAR-u i Turskoj smatraju da je za njihovu zemlju bolje da su bliže Kini nego SAD-u, dok bolje trgovinske odnose s SAD-om najviše priželjkuju Indijci, njih gotovo 70 posto. Indijci uvjerljivo vode i kada je riječ o optimizmu s obzirom na budućnost njihove zemlje; više od 80 posto ih je optimistično. Većina je takvog raspoloženja i u Indoneziji, Kini i Rusiji, dok su najpesimističniji stanovnici Evrope, SAD-a, Turske i Južne Koreje.
Rezultati ukazuju, piše Ash, da većina ljudi u tim zemljama smatra "kako imaju izbor da ne moraju birati", odnosno da "u svijetu s mnoštvom sila koje se međusobno natječu imaju priliku izabrati kako im drago". No multipolarni svijet u ovom obliku, smatra Ash, ne omogućava multilateralizam, pa čak ni nesvrstanost kakvu smo poznavali u dobu hladnog rata, već ono što indijski premijer Narendra Modi naziva "multisvrstanošću".
Možete biti dobri s SAD-om u sigurnosnim pitanjima i istovremeno bliski s Rusijom u vezi energije i Kinom trgovinski, pišu autori istraživanja, navodeći kao primjere Srbiju i Mađarsku. "Svijet se mijenja, i to ne u korist Evrope", zaključuje u svom komentaru Ivan Krastev, dok Ash smatra da bi Evropa "trebala biti pametnija, vidjeti svijet onakvim kakav on jest, a ne kakav bi htjela da bude" i "umjesto simplificiranih binarnih okvira razvijati ciljane strategije za svaku pojedinačnu veliku ili srednje veliku silu".
